„Mia, jesi li spremna?" Začula je tatu kako viče s dna stepenica pa je brzo navukla svoje gumene čizme i poletjela njemu u susret. Obožavala je vikende koje je provodila s tatom na jezeru gdje su lovili ribu. Nisu uvijek uhvatili ribu, ali kada jesu, oboje su bili jako sretni i ponosni. Kada bi i uhvatili nešto, dali bi ime toj ribi, a onda je pustili nazad u jezero. To je bila njihova zajednička stvar, tako su Mia i tata provodili vikende.
Tata joj se nasmiješio kada mu je prišla, a onda su oboje izašli van i ušli u auto. Žena crvene kose je stajala na vratima i mahala im dok su se udaljavali od kuće. Mia se cijelim putem smiješila. Kada su stigli, izvadili su sve što im je bilo potrebno za hvatanje ribe. Mia je obožavala školu, to svi znaju. Voljela je učiti i čitati knjige. Svaku knjigu bi progutala u trenu, ali obožavala je i vikende koje je provodila sa svojim tatom. Svake subote su dolazili na jezero gdje su se njih dvoje zabavljali. Raširili bi veliki šator gdje bi proveli noć, a onda su se slijedeći dan u kasno popodne vraćali kući. Tata i Mia su jednostavno obožavali dolaziti na ovo prekrasno mjesto. Mia je bila tatina mezimica, tatina princeza. Neki u školi su je zvali razmaženom, ali se ona nije obazirala na to. Ona je voljela svoga tatu svim svojim srcem i znala je da i on voli nju.
„Spremna, Mia? Idemo postaviti šator." Mia je veselo pljesnula rukama, a onda pomogla tati postaviti šator. Tata je pjevušio dok je to radio. Tata je uvijek pjevušio kada bi nešto radio. Mia ga je obožava slušati. Kada je zapjevao Come together od Beatlesa, zapjevala je skupa s njime. To je bila njihova najdraža pjesma.
Nakon postavljanja šatora, izvukli su svoje štapove za pecanje i približili su se jezeru. Mia je zabacila udicu daleko u jezero i štap je naslonila na kuku koja ga je držala. Ona i tata su sjedili i samo čekali. Usput su čavrljali o školi i njegovom poslu.
Prva riba je zagrizla za njezin mamac pa je brzo uzela štap i počela ga navlačiti. Uskoro je riba bila pred njenim licem.
„Bravo, dušice. Velika je. Kako ćemo je nazvati?"
„Neka ovoga puta bude Belle", rekla je Mia. Riba se još uvijek koprcala pa ju je Mia skinula s udice i ponovno je pustila u jezero. Tata ju je ponosno potapšao po ramenu te je ponovno sjeo i čekao da njemu zagrize riba. Mia je zabacila svoj štap i ponovno ga odložila. Zagledala se u jezero, a onda je u daljini ugledala poznate planine. Namrštila se.
„Ovo mjesto mi je poznato", rekla je tiho. Njezin tata se nasmiješio i odmahnuo glavom. Njegove zelene oči su zasvijetlile od radosti.
„Pa naravno da ti je poznato, dušice. Ovdje dolazimo svakog vikenda." Mia se i dalje osvrtala oko sebe, a onda je u daljini vidjela još nešto što je prepoznala.
„Ono u daljini je rijeka Colorado. Onda ovo mora biti jezero Austin. Rijeka Colorado se ulijeva u jezero."
„Mia, jesi li dobro?" upitao je tata zabrinuto. Stao je pokraj nje i zagledao se svojim zelenim očima u nju. Mia ga je pogledala i odjednom više nije bila osmogodišnja djevojčica nego odrasla žena.
„Ja poznajem ovo mjesto. Rođena sam u Austinu", rekla je Mia uzbuđeno. Tata se još više namrštio te se spustio niže kako bi bio u ravnini Mije. Njezin tata je bio prekrasan, to je uvijek govorila. Imao je kratku vojničku kosu smeđe boje i zelene oči koje su uvijek sjale kada je bio sretan ili uzbuđen, ali toga sjaja nije bilo. Sada je bio zabrinut. Za mene, pomislila je Mia. Ali zašto je bio zabrinut? Ovo su bile jako dobre vijesti.
„Dušice, jesi li sigurna da si dobro? Hoćeš li da se vratimo?" Mia je odmahnula glavom i još jednom se osvrnula oko sebe. Poznate planine, jezero i grad koji se nazirao u daljini. Mia je to sve poznavala i zbog toga je bila neopisivo sretna.
„Mia!" Začula je još jedan glas koji se miješao s glasom njezinog tate.
Mia! Mia! Mia!
Mia, znam da me čuješ. Probudi se." Taj glas. Zašto mi je bio poznat taj glas? Tama me je obavijala i počela sam se bojati ove tame. Tama nikada nije donosila ništa dobro. Pokušala sam otvoriti oči, ali jednostavno nisam mogla. Kao da me neka sila tjera da ostanem u ovoj tami.
„Hajde, srce. Pokaži mi te svoje prekrasne oči koje toliko volim." Gabriel! To je bio Gabriel. Oh, Bože kako mi je samo nedostajao njegov glas. Još jednom sam pokušala otvoriti oči, ali nije išlo. Namrštila sam se.
„Ne mogu", rekla sam promuklo. Začula sam ga kako je izdahnuo od olakšanja, a onda kako se tiho smije. Osjetila sam njegovu ruku na svojoj. Podiže je i nježno je ljubi. Oko mene je sve bilo tiho, ali s moje lijeve strane je dolazio nekakav zvuk koji mi je stvarao glavobolju. Zvučalo je kao nekakav stroj ili tako nešto.
Odjednom mi pred očima bljesne slika mene kako trčim prema Aurori i kako je bacam sa strane kako je auto ne bi udario, ali taj isti auto udara mene i odbacuje me u stranu. U bolnici sam. Sigurna sam da sam u bolnici. Nisam u paklu, toliko znam jer onda ne bih čula Gabriela.
„Aurora", rekla sam tiho. Pokušala sam otvoriti oči, ali one kao da nisu slušale.
„Što si rekla, Mia?"
„Kako je Aurora? Gdje je ona?"
„Ona je dobro. Spasila si je, srce." Začula sam nekakvu emociju u njegovom glasu i sigurna sam kako guta knedle jer je bio na rubu suza. Oh, moj prekrasan muškarac. On me treba, a ja ovdje ležim i ne mogu otvoriti oči. Zašto ne mogu otvoriti oči? Pokušala sam vikati, ali više ni glasa nije izlazilo iz mene, a onda sam se ponovno našla u tami, ovoga puta dubljoj nego prije.
Kada sam ponovno začula onaj zvuk, polako sam otvorila svoje oči, a onda ih brzo zatvorila kada me je svijetlost udarila. Prvo sam otvorila jedno oko, a onda drugo. Kružila sam pogledom po sobi bijele boje kako bi mi se oči naviknule na svijetlo. Stvarno sam bila u bolnici i nisam bila sama. U dnu moga kreveta je stajao muškarac u bijeloj kuti i nešto zapisivao u moj karton.
„Vode", rekla sam promuklo. Usta su mi bila užasno suha kao da sam danima bila u pustinji. Doktor je podignuo glavu prema meni i nježno se nasmiješio. Prišao je do noćnog ormarića i natočio vode, a onda je stisnuo jedno dugme i moj se krevet uzdigao tako da sam sada napola sjedila. Pružio mi je čašu vode i otpila sam par gutljaja preko slamčice.
„Lijepo je da ste nam se probudili, gospođice Evans. Već sam se bio zabrinuo. Ja sam doktor Roberts. Kako se osjećate?"
„Kao da me je zgazio auto." Nakašljala sam se te otpila još dva gutljaja vode, a onda je doktor iz blagi smiješak odmaknuo čašu od mene i stavio je na noćni ormarić. Pokušala sam namjestiti jastuk iza mene, ali sam bila toliko umorna da se nisam mogla pomaći. Što se događa?
„Zašto se ne mogu micati?"
„To je sve zbog umora. Satima već spavate, gospođice Evans. Točnije 24 sata." Kako molim? Iznenađeno sam se okrenula oko sebe i zagledala se kroz prozor. Dan je na izmaku što znači da je danas ponedjeljak.
„Danas je ponedjeljak?" Doktor je kimnuo glavom, a onda pogledom prešao preko moga kartona te me pogledao. Sada je izgledao zabrinutije nego inače.
„Gospođice Evans, kako se stvarno osjećate?"
„Glava me boli." Spustila sam pogled na svoju lijevu ruku kada me je oštra bol proparala. Bila je u gipsu do lakta. „Slomila sam ruku?"
„Imali ste sreće, ako to možemo tako reći. Imate natučena rebra, slomljenu ruku i dobili ste blagu udarac u glavu. Srećom, nemate potres mozga." To on zove srećom? Ja imam osjećaj kao da me je vlak udario, a ne prokleti auto. Ne bih ja to zvala srećom. Vjerojatno ću se bolje osjećati kada dođem do sebe. Još uvijek imam osjećaj kao da spavam i ne mogu se pomaknuti.
„Velika sreća", rekla sam s dozom sarkazma.
„Mene zabrinjava nešto drugo. Kada smo vas odvezli na CT glave, našli smo nešto. Ni sam ne znam kako to nazvati. Vidite, imate hematom veličine jabuke na mozgu, ali taj hematom nije nastao prilikom udarca jer kao što sam rekao, dobili ste tek blag udarac u glavu. Ovo je nešto što je nastalo nekom kemikalijom." Dakle, i to je moralo izaći na vidjelo. Morat ću doktoru sve ispričati. Naravno, ne baš sve. Ne želim da me prijavi kao nestalu osobu ili nešto pa da me Škorpion nađe. Već sam i ovako u problemu jer sam u bolnici. Ako me nađu preko moga programa, doći će što prije. Samo trebaju tražiti na pravim mjestima i s pravim ključnim riječima.
Duboko sam udahnula te kratko pogledala u vrata. Ne znam gdje je Gabriel, ali želim obaviti ovaj razgovor dok njega nema. Nisam ovo mogla reći pred njime.
„Doktore, moram vam nešto reći. Obećavate li da ovo neće izaći iz ove sobe?"
„Naravno, gospođice Evans. Povjerenje između pacijenta i doktora. Što se događa?"
„Vidite, kada sam bila dijete, neki ljudi su me oteli i izbrisali mi pamćenje nekom kemikalijom. Uspjeli su me spasiti, ali ne sjećam se nekih dijelova svoga djetinjstva. Dobivam samo bljeskove sjećanja."
„Dijete moje drago. To je nešto tako užasno to što su vam učinili."
„Znam. Mene samo zanima da li postoji način da se to liječi?"
„Nisam siguran, ali sa sigurnošću vam mogu reći da se ta, nazovimo je jabuka, smanjila. Postoje mali tragovi toga." Skoro sam zaplakala zbog toga. Ako se smanjila onda postoji mogućnost da potpuno nestane i ja ću vratiti svoja sjećanja. Sigurna sam da će proces biti bolan, ali sve ću trpjeti samo kako bih vratila svoje izgubljene godine. Sve što mi je Škorpion ukrao.
„Znate što. Volio bih vam za sada davati infuziju i analgetike pa ćemo vidjeti hoće li to što pomoći. Što kažete na dva puta tjedno?"
„Kažem da se slažem. Želim to, doktore. Želim vratiti svoja sjećanja."
„Obećavam da ću pomoći koliko god mogu. Vratit ćemo vaša sjećanja, Mia."
„Hvala vam, doktore. Samo nemojte govoriti nikome ništa."
„NI vašem dečku? Znate, nije se odvajao od vas cijelo vrijeme."
„Gdje je sada?"
„Sestra ga je natjerala da ode nešto pojesti, ali naravno to nije htio dolje u našoj kantini." Nasmiješila sam se. Mogla sam ga zamisliti koliko je bio tvrdoglav kada ga je Ashley potjerala da ode nešto pojesti. Onih nekoliko sati što je bio u bolnici kada je ranjen, nije htio ništa pojesti iz bolnice jer mrzi bolničku hranu. Zato sam mu ja za nagradu slijedeći dan donijela veliki sočni hamburger. Oh, prokletstvo, sada bih ja jedan.
„Dobro. Nemojte ni njemu ništa govoriti."
„Kako god želite, gospođice. Sestra će vam uskoro promijeniti infuziju pa ćemo pratiti što se događa." Kimnula sam mu u znak zahvale. Ostavio je moj karton u dnu kreveta pa je krenuo prema vratima koja su se otvorila. Bio je to Dean. Njih dvojica su se pozdravila pa je Dean moga doktora pitao kako sam. Dok su pričali o meni, opet sam se pokušala pomaknuti i ovoga puta sam uspjela. Popravila sam prokleti jastuk i napokon sjela malo udobnije iako je krevet bio kao da ležim na stijeni.
„Kako se osjećaš, Mia? I nemoj mi slučajno reći, kao da te je auto udario."
„Ali jest me auto udario", rekla sam kroz smijeh. On je zakolutao očima i sjeo na stolicu pokraj moga kreveta. Vidjela sam zabrinutost u njegovim očima boje lješnjaka.
„Zabrinut si za mene."
„Naravno da jesam. Prokletstvo, Mia. Mislio sam da ti se nešto ozbiljnije dogodilo."
„Sada sam dobro. Osim što me glava jako boli, ali mislim da oni lijekovi počinju djelovati."
„Doktor Roberts je moj jako dobar prijatelj i zna da si moja pacijentica pa mi je rekao sve."
„Da, morala sam mu reći što se dogodilo, pa donekle. Rekao je da bi infuzija trebala pomoći. Samo sam sretna jer se ta prokleta jabuka smanjila." Stvarno ne mogu biti sretnija. Čim se ta jabuka dovoljno smanji, bit ću u mogućnosti sjetiti se svega što su mi oduzeli. A onda bih mogla naći svoju obitelj koju sam izgubila zajedno s pamćenjem. Mogla bih ih dovesti ovdje da žive sa mnom i da upoznaju Gabriela i moje prijateljice.
„O moj Bože sjetila sam se", viknula sam. Dean me je iznenađeno pogledao te se približio stolicom bliže krevetu.
„Čega si se sjetila?"
„Bila sam s tatom u ribolovu. Išli smo svakog vikenda, to je bila naša tradicija. Ja sam iz Austina, Dean. Rođena sam u Austinu." Suze su me zapekle u očima pa sam brzo zatreptala kada više nisam mogla vidjeti Deana od suza. Skoro sam zaboravila na svoj san. Bio je tako stvaran i živopisan. Tata i ja smo išli na jezero Colorado svakog vikenda i lovili smo robu, ali smo je uvijek puštali. Taj san je bio tako stvaran da sam imala osjećaj kao da sam tamo s njima na tom jezeru.
„To je...." Dean je krenuo nešto reći, ali je zastao. On je kao i ja ostao bez riječi što je jako čudno za nas jer nas dvoje uvijek imamo nešto za reći. Ja koja nikada ne šutim kada bih to trebala, a on kao doktor i moj psihijatar. Bila sam neopisivo sretna što sam se sjetila tog lijepog sna.
„Znam. Ne znam ni sama što bih rekla."
„Sjećanja ti se polako vraćaju što je jako dobra stvar."
„Samo ne mogu vjerovati da sam bila tako blizu doma dok sam bila u Škorpionu." Ne mogu vjerovati. Stvarno ne mogu vjerovati da sam bila u Austinu, mome rodnom gradu cijelo ovo vrijeme, tako blizu svoga doma i ja se nikada nisam sjetila niti jedne sitnice. Kako bih i mogla sjetiti se nečega kada mi je Škorpion brisao pamćenje tko zna koliko puta. Voljela bih da mogu otići do Austina i malo pronjuškati okolo. Raspitati se o mojoj obitelji, ali riskirala bih odlaskom tamo. Škorpion posjeduje skoro cijeli grad zbog senatora Briana Wilsona koji je također velikom dijelom Škorpiona. Škorpion pazi na svaki kutak u gradu i odmah bi me našli. Nisam mogla toliko riskirati. Onda bih tek izgubila sve što sam ovdje našla.
„O čemu sada razmišljaš?"
„O tome da želim otići do Austina i raspitati se o mojoj obitelji, ali to bi bio veliki rizik."
„Naravno da je veliki rizik", rekao je Dean, odjednom ljutit. Pogledala sam ga u oči koje su se činile nijansu tamnije. „Ne možeš otići tamo i dopustiti da te uhvate. Ja ti to neću dozvoliti, Mia."
„Nisam niti mislila ići. I sama znam da je to jako loša ideja. Jesi ti dobro, Dean?" upitala sam zabrinuto. Izgledao je kao da nije dobro spavao. Ispod očiju je imao tamne kolute, a oči su mu bile umorne. Dean je protrljao svoju gustu bradu i kimnuo glavom.
„Da, dobro sam. Oprosti što sam ovako reagirao. Samo sam zabrinut za tebe. Uvijek se brinem za svoje pacijente, ali ti mi nisi samo pacijentica, Mia. Tebe smatram i prijateljicom."
„To je baš lijepo od tebe. I ja tebe smatram prijateljem. Puno si mi pomogao u zadnjih par tjedana." Dean me je uhvatio za ruku i zagledao se u moje oči. Nekakva tuga me je uhvatila dok sam promatrala ove njegove tužne oči. Ovom muškarcu je potreban odmor od njegovog posla i od ljudi. Pa makar to značilo da ću na par dana ostati bez svoga doktora i prijatelja, njemu je odmor ipak bio potrebniji.,
„Nećeš doći na neku glupu ideju i otići u Austin?"
„Ne, neću. Odustala sam od toga čim sam pomislila na to. Meni se moj novi život ovdje sviđa i ne bih željela izgubiti ovo što sam gradila."
„Dobro, to je dobro. Inače bih bio prisiljen zavezati te negdje."
„Doktore", rekla sam kroz smijeh. Njegove oči su zasvijetlile od veselja pa je ona oluja brzo nestala kako se i pojavila. Vrata su se otvorila i na njima je stajao Gabriel. Nasmiješila sam se dok sam ga promatrala. Imala sam poriv zatrčati se prema njemu i zaskočiti ga, ali mislim da ne bih niti došla do njega već bi se skljokala na pod.
No, Gabriel nije gledao u mene već u moju ruku koja je bila u Deanovoj. Dean ju je brzo izmaknuo te se ustao. Namrštila sam se dok sam promatrala Gabriela. Bio je užasno ljubomoran i koliko god meni zbog toga bilo drago, nije imao razloga za to. Gabriel zna da volim samo njega.
„Nolan, što ti radiš ovdje?"
„Čuo sam da je moja pacijentica ovdje pa sam je posjetio. A sada moram ići." Okrenuo se prema meni te mi se nježno nasmiješio. „Brz oporavak ti želim, Mia."
„Hvala ti, Dean." Mahnula sam mu te se on progurao pokraj Gabriela koji je tvrdoglavo stajao na vratima. Tiho sam se nasmijala dok sam ga promatrala. Moj muškarac.
„Možeš li na tren prestati biti tvrdoglavi magarac i doći me zagrliti? Trebam te, Gabriele." Njegovo lice je omekšalo pa je zatvorio vrata i došao do mene. Sjeo je na moj krevet, a onda me je zagrlio. Ovila sam svoje ruke čvrsto oko njega i udahnula njegov miris koji sam osjetila čak i dok sam spavala. Imam osjećaj da će me njegov miris pratiti gdje god otišla. Postala sam ovisna o njemu.
„Daj da vidim te prekrasne oči." Odmaknuo se od mene i zagledao se u moje oči. Nježno me je pomilovao po licu i sklonio mi pramen kose iza uha. „Nemaš pojma koliko si me zabrinula, srce. Nedostajala si mi."
„I ti si meni nedostajao, Gabriele." Spustila sam svoje usne na njegove jer sam ga morala osjetiti. Imam osjećaj kao da je prošla cijela vječnost otkako sam ga osjetila. Gabriel je zadrhtao, a onda je zabio svoju glavu u moj vrat.
„Hej, jesi li dobro?"
„Dobro sam. Sada sam dobro. Samo me pusti da te malo držim." Kimnula sam glavom jer ni ja njega nisam željela pustiti. Željela sam skinuti ovaj prokleti gips s ruke jer mi je samo smetao. Željela sam ga osjetiti cijeloga. Njegovu toplu kožu na mojoj, njegovu težinu na meni. Ali onda se Gabriel odmaknuo i pogledao me. Srce mi se slomilo kada sam vidjela suze u njegovim zelenim jezerima.
„Oh, dušo, nemoj."
„Mogao sam te izgubiti, Mia. Tako sam se prestrašio. Još uvijek vidim kako te onaj prokleti auto ruši i još uvijek čujem Auroru kako plače."
„Ja sam dobro, Gabriele. Stvarno sam dobro." Nježno sam ga pomilovala po licu te ga nježno poljubila. „Kako je Aurora? Gdje je ona?"
„Ona je dobro. Natukla je lijevu ruku, ali je dobro. Spasila si je, Mia."
„Za nju sam spremna na sve. Vjeruj mi, Gabriele."
„Bože, Mia. Nikada te više ne želim pustiti iz svoga naručja. Tako te volim."
„Volim i ja tebe", rekla sam tiho. Srce mi se još jednom stisnulo kada sam vidjela kako jedna mala suza putuje njegovim prekrasnim licem. Podignula sam svoju neozlijeđenu ruku i nježno je obrisala. Užasno je boljelo gledati muškarca kojeg volim kako plače. Željela sam ugasiti bol u njegovim očima pa sam ga poljubila te ga zagrlila. Željela sam da zna da sam dobro i da ne idem nikuda od njega. Jednom me je dobio i više me se nikada neće riješiti. Nas dvoje smo bili suđeni jedno drugome.
„Aurora te želi vidjeti, ali se boji da ti nju ne želiš vidjeti."
Molim? Zašto?" upitala sam i odvojila se malo od njega. Jedna njegova ruka je bila u mojoj i lagano ju je palcem mazio.
„Misli kako si se ozlijedila zbog nje."
„Gospode, ne! Dovedi je odmah unutra, Gabriele." Kimnuo je glavom, ali se nije pomaknuo s kreveta. Poljubio me je. Oslobodila sam ruku kako bih ga uhvatila za majicu i privukla ga bliže sebi, ako je to bilo moguće. Produbila sam poljubac. Čim sam osjetila njegov jezik na svome, ja sam poletjela u visine. Poletjela sam i više se ne želim spuštati dolje s ovog oblaka na kojem sam bila skupa s njime.
„Idem po nju", rekao je nakon nekoliko trenutaka. Još jednom me je kratko poljubio, a onda je nestao kroz vrata. Nije ga bilo oko pet minuta kada je došao s Aurorom u naručju. Ona je zabila svoju glavicu u njegov vrat. Ashley, Ashton i Maya su bili iza njih. Ashley se probila do mene te me je snažno zagrlila.
„Oh, dobro si, Mia", rekla je tiho. Odmaknula se od mene i pogledala me. Njezine zelene oči su sjale od neprolivenih suza. „Spasila si moju kćer i neizmjerno ti hvala na tome."
„Ti znaš da jako volim tu malenu." Kimnula je glavom te me još jednom zagrlila, a onda je propustila Mayu koja je nosila buket ruža u rukama. Sigurna sam kako su te ruže iz njezinog vrta jer znam koliko je Maya samo spretna sa zemljom i cvijećem. Cijelo njezino dvorište miriši prekrasno.
„Živa si. To je dobra stvar", rekla je Maya nonšalantno, ali sam vidjela koliko je ustvari bila potresena. Odložila je cvijeće na noćni ormarić i sjela na moj krevet. Nesigurno me je uhvatila za ruke te mi se približila. „Ne bih mogla podnijeti da se i tebi nešto dogodilo, Mia. Jako si mi važna", govorila je tiho kako bih je samo ja čula. Ovo je prvi puta da je Maya pokazala nekakvu emociju prema meni. Inače je uvijek suzdržana i mrzi tuđe dodire, ali evo nje, sjedi pokraj mene i drži me za ruku te mi se polako otvara. Jedna suza mi je kliznula iz oka zbog nje. Maya je bila snažnija nego što je ona to smatrala.
„Volim te, Maya. Želim da to znaš." Moje riječi su je iznenadile pa se brzo povukla. Znam da te riječi ne čuje često ili nikada, ali ona ih zaslužuje čuti jer su bile istinite. Voljela sam svoju prijateljicu koja sjedi pokraj mene i polako se povlači, a volim i onu drugu koja je stajala nekoliko koraka dalje u Ashtonovom zagrljaju. Njih dvije su mi bile sve. Kao i Gabriel i kao ova mala djevojčica koja me još uvijek nije pogledala.
Maya se ustala s moga kreveta i stala pokraj vrata. Znam da će u jednom trenutku samo nestati čim drugima pozornost bude na meni. Ona je bila takva i bježala je zato sam je ovoga puta odlučila pustiti. Drugi puta mi neće pobjeći.
„Dovedi je k meni, Gabriele." Gabriel je prišao mome krevetu i stavio Auroru na njega. Pomaknula sam se kako bih joj napravila mjesta. Zagrlila sam je neozlijeđenom rukom, a onda sam je natjerala da me pogleda. Nisam se mogla koristiti znakovnim jezikom zbog ruke, pa mi je morala čitati s usana.
„Hej, volim te, malena. Želim da to znaš."
„Ozlijedila si se zbog mene."
„Nisam se ozlijedila zbog tebe. Ne želim da to misliš. Kriv je onaj vozač." Nisam znala kako bih je utješila jer je malena bila prestravljena. Iz smeđih očiju su joj padale krupne suze koje su mene boljele. Nisam mogla gledati kako meni najdraži ovoliko pate.
„Ja sam dobro. Stvarno sam dobro i ne želim da sebe okrivljuješ. Nisi ti kriva. Razumiješ, Ptičice?"
„Valjda, da."
„Hoćeš li mi reći jednu stvar, zašto si pobjegla od kuće?"
„Zbog onog muškarca. Kaže da mi želi biti tata, a ja njega ne želim. Ostavio je mene i mamu." Podignula sam pogled prema Gabrielu kako malena ne bi mislila da sam ljuta na nju. Bila sam ljuta na prokletog Bena koji je prouzrokovao sve ovo. Njegova kćer je mogla nastradati samo zbog toga što se on nije mogao strpjeti da Ashley razgovara sa svojom kćeri o njemu. Tako mi je drago što sam mu jučer razbila nos. Znam kako nije on kriv što je otišao. Bio je natjeran na to, ali mogao je ostati i boriti se za Ashley. Mogao se boriti za nju i svoju kćer, ali se on brzo predao i samo je otišao. A sada se vratio i samo donosi nevolje.
Udahnula sam duboko kako bih se malo smirila, a onda sam ponovno pogledala u Auroru. Njezine ranjive oči su mi stegnule srce. Ova malena ne zaslužuje biti ovoliko tužna.
„Dušo, ti ga ne moraš više nikada vidjeti ako to stvarno ne želiš. Ja samo ne želim da mi budeš tužna. Ne smiješ mi biti tužna. Gdje je onaj lijepi osmijeh koji toliko volim?" Neko vrijeme me je još uvijek gledala sa suzama u očima, a onda sam je zdravom rukom počela škakljati. Ona se veselo smijala i tek onda sam prestala sa škakljanjem. Uvukla je svoju glavu pod moj vrat pa sam je nježno poljubila. Ashleyne oči su blistale kada je vidjela da se njena kćer ponovno smije, a i Gabriel je izgledao puno opuštenije. Maya je, kao što sam rekla nestala.
„Vidi, Ptičice. Mi smo sestre po ozljedama." Pokazala sam na svoju lijevu ruku i na njenu koja je također bila umotana. Aurora mi se nasmiješila i kimnula glavom. Tuga iz njenih očiju se polako povlačila.
„Boli li te, Mia?"
„Ma ne. A tebe?"
„Isto ne. Volim te, Mia."
„Oh, dušo, volim i ja tebe."
„Ti si mi najdraža teta." Jedna suza mi je pala niz lice nakon njenih riječi pa sam je brzo obrisala i zagrlila Auroru. Zagledala sam se u Gabriela koji se sada smiješio i nježno nas promatrao. Malena me je nazvala svojom tetom i to me čini neopisivo sretnom. Jer i ja sam se osjećala kao da je ona moja nećakinja. Kao što sam već rekla, za nju sam bila spremna na sve.
Malena se brzo umirila na meni pa sam shvatila da je zaspala. Ashley nam je prišla, ali sam odmahnula glavom kao znak da je ne dira. Ne želim se sada odvajati od nje.
„Smetat će ti."
„Neće. Pusti je tu, sa mnom." Kimnula je glavom i napokon popustila. Gabriel je sjeo na stolac pokraj kreveta i nježno sklonio kosu s Aurorinog lica, a onda se zagledao u mene.
„Volim te," rekao je bez glasa. Nasmiješila sam mu se te sam zatvorila svoje oči. Uz njegovo tiho pjevušenje sam ponovno utonula u dubok san gdje su me dočekale neke druge zelene oči koje sam nekada toliko voljela.
*****
Slijedeći dan su me napokon pustili iz bolnice. S doktorom sam se dogovorila kako ću se u petak vratiti na novu infuziju. Doktor ima dobru prognozu u vezi moje jabuke i ja sam se zbog toga veselila. Željela sam da ta jabuka brzo bude pojedena. Prokletstvo, sada sam i ja taj hematom, nastao od glupih kemikalija zvala jabuka. Bilo mi je simpatičnije.
Gabriel me je vozio kući, ali sam ga zamolila da stane ispred zalogajnice. Ne znam zna li Ben što se događa u vezi mene, ali morala sam ga obavijestiti da neću doći na posao nekoliko dana. Još uvijek me je glava boljela, ali i zbog ruke nisam bila sigurna kako ću raditi. Želim se vratiti nazad čim mi bude bolje pa makar radila i sa slomljenom rukom. Računi se neće sami platiti.
Odahnula sam kada sam vidjela Benov auto ispred zalogajnice pa sam natjerala Gabriela da me čeka u autu dok ja obavim razgovor. Prošla sam kroz stražnja vrata kako ne bih gledala Emily, ali čim sam ušla u Benov ured, ona je došla za mnom. Kao da kučka zna kada sam ovdje.
„Oh, što ti želiš? Trebam s Benom nasamo pričati."
„Ne idem odavde dok i sama ne kažem što imam." Zakolutala sam očima i okrenula se prema Benu. Ben me je zabrinuto promatrao. Sigurna sam da izgledam kao da sam izašla iz boksačkog meča s par modrica koje se vide na licu.
„Jesi li dobro?"
„Dobro sam. Glupo mi je opet tražiti slobodne dane. Vratit ću se čim mi bude bolje." Emily je frknula nosom pokraj mene pa sam je nestrpljivo pogledala. Prekrižila je ruke preko svojih prsa i podrugljivo se zagledala u mene.
„Ja ne pristajem na to, Ben. Nađi joj zamjenu ili ćeš morati tražiti zamjenu i za mene."
„Je li to prijetnja?" upitao je Ben.
„Ne, nije prijetnja. Meni je dosta da ona svaki prokleti puta traži slobodan dan. Kada sam ja zadnji puta imala slobodan dan? Ne mogu više tako. Ja sve radim umjesto nje pa čak i kad je ovdje."
„Molim?" Viknula sam u nevjerici. Ona radi sve umjesto mene? Kakvo sranje! Ja sam ta koja se ubijala od posla otkako sam došla ovdje. Ja sam ta koja je letjela na sve strane po ovoj prokletoj zalogajnici i radila svoj i njezin posao. Ona je cijelo vrijeme očijukala s muškarcima, tipkala na mobitelu i skrivala se u našoj garderobi gdje je jebeno pušila travu pa bi poslije smrad zamaskirala svojim parfemima, ali sam šutjela o tome. A sada ona mene optužuje za neku glupost?
„Istina je. Nemoj biti toliko iznenađena, Mia". Pogledala je u Bena dok sam ja zabezeknuto gledala u nju. „I mislim da ne bi želio ostaviti lopova da radi s nama."
„Ja lopov?" viknula sam. Ben se ustao i brzo otišao zatvoriti vrata. Bila sam spremna skočiti na nju i udariti njenom prokletom glavom od zid. Kučka bolesna!
„Smirite se", rekao je Ben pomirljivo. Odmahnula sam glavom.
„Ne mogu se jebeno smiriti dok me ona optužuje za nešto što nisam učinila."
„Kako nisi? Ben i sam si svjestan da nam svako malo iz kase nedostaje nekoliko dolara. Ona ih uzima." Pred očima mi se zacrnilo kada sam čula njenu optužbu. Nasrnula sam na nju, ali je Ben stao ispred mene i spriječio me da naudim Emily. Niti on me neće moći odmaknuti od nje jer sam sigurna kako ću joj kožu zguliti s ovih njezinih kostiju. Prokleta kučka!
„Lažeš, kučko! Ja nisam lopov!"
„Kako onda objašnjavaš nestajanje novca iz kase?" upitala je Emily. Vidjela sam koliko je ovo sve zabavlja. Istina je da su novci u zadnjih par dana počeli nestajati iz kase, ali nisam toliko jebeno glupa da ih ja uzimam. Nikada nisam uzimala od drugih niti ću početi.
Ben me je također pogledao i onda sam shvatila, on mi ne vjeruje. Vjeruje ovoj kučki koja priča laži o meni samo kako bi me se riješila. Želi me maknuti sa svoga terena.
„Ne mogu vjerovati da joj vjeruješ, Ben. Ali razumijem, došla sam zadnja i idemo optužiti pridošlicu."
„Nije tako, Mia."
„Ne, upravo je tako. Ja nisam ukrala te novce, nikada to ne bih napravila."
„Kako su onda nestali iz kase?"
„Ne znam. Došla je zubić vila i uzela ih", rekla sam sarkastično. No, ja sam znala istinu. Danima sam to pokušavala zanemariti. Isprva sam mislila kako Ben uzima da odnese u banku ili podmiri dugove, ali on je uvijek unaprijed rekao kada će uzeti novce. A onda sam počela sumnjati u ovu kučku. I sada znam da je ona uzimala novce iz kase. Ali Ben mi to neće vjerovati jer već vjeruje Emily. I to je ono što najviše boli.
„Mislila sam da smo prijatelji, Ben."
„I ja sam to mislio, Mia. Činjenica je da stvarno nedostaju novci iz kase."
„Ali ih nisam ja uzela. Vjeruj njoj, u redu je, ali požalit ćeš." Stala sam pred njega i zagledala se u njegove oči. „Reci to."
„Moram ti dati otkaz." Bolno polako sam kimnula glavom. Krajičkom oka sam vidjela Emily kako se smiješi, a onda sam se okrenula prema njoj i svom snagom je udarila po licu. Iznenađeno je vrisnula i zateturala.
„Jesi normalna?" viknula je na mene. Približila sam joj se, a ona je ustuknula korak no nije mogla nikuda zbog zida iza njenih leđa.
„Ja sam sasvim zdrava, ali za tebe sumnjam. Ovo nije gotovo, Emily. Imam način na koji mogu dokazati svoju nevinost." Njezine oči su se bojažljivo raširile zbog čega sam osjetila tek malenu pobjedu. U meni se sve slomilo zbog njezinih laži i zbog toga što joj Ben vjeruje. Dokazat ću svoju nevinost i Ben će shvatiti kakvu je glupost napravio, ali tada će već biti kasno. Moje prijateljstvo je već izgubio.
Okrenula sam se i pošla prema vratima. Ben me je vikao da stanem, ali ga nisam slušala. Znam da trebam pokupiti i zadnju plaću, ali nisam više mogla biti ondje. Nisam mogla podnijeti Benovu izdaju. Smatrala sam ga svojim prijateljem, a on mi je vratio na ovaj način. Povjerovao je prokletoj Emily, a ne meni.
Bijesno sam ušla u auto i zagledala se ispred sebe. Gabriel me je promatrao.
„Što se dogodilo?"
„Vozi, Gabriele!"
„Mia, što je?"
„Samo jebeno vozi", rekla sam tiho, sa suzama u očima. On je izdahnuo pa je potom upalio auto i krenuo. Naslonila sam glavu na prozor i promatrala ljude. Suze su mi se cijelo vrijeme slijevale niz lice. Dobila sam otkaz i sada ne znam što ću raditi. Ne bi me to toliko boljelo da mi je otkaz dao netko tko mi nije bio prijatelj, ali prokletog Bena Collinsa sam smatrala prijateljem. Dao mi je posao, pružio mi je priliku, a onda mi je sada sve to oduzeo zbog laži. Zbog nečega što nisam ja napravila.
Gabriel me je dotaknuo pa sam se trgnula i shvatila sam da zurim u svoj auto. Ponovno je bio kod mene jer ga je Gabriel dovezao jučer od majstora. Pogledala sam u Gabriela, a zabrinutost na njegovom licu je ponovno pokrenula branu. Jecala sam dok me je on držao u naručju.
„Što se dogodilo, srce? Reci mi."
„Do-dobila sam otkaz", rekla sam u njegov vrat. Suzama sam natapala njegovu bijelu majicu. Nježno me je odmaknuo od sebe i počeo mi brisati suze.
„Zbog čega?" upitao je ljutito.
„Emily me optužila za krađu. Nikada ne bih ukrala od drugih."
„Ne moraš se meni opravdavati, Mia. Ja to već znam." Nježno me je poljubio u čelo, a onda je svojim usnama počeo kupiti moje suze. „Ubit ću je! Vjeruj mi da ću je jebeno ubiti!"
„Nije vrijedna toga."
„Što prokleti Collins misli? Pustio te je samo tako?"
„Vjeruje joj. Gabriele, on vjeruje Emily, a ne meni."
„Jebeni gad!" viknuo je i snažno rukama udario po volanu. Malo sam se odmaknula od njega te sam počela sama brisati suze, ali nove su samo dolazile. Hoće li meni ikako krenuti? Našla sam prijatelje, dečka. Imam prekrasnu kuću, imala sam dobar posao, a onda sam ostala bez njega tako naglo da nisam uspjela niti trepnuti. Moje zalihe novca su se polako počele topiti i nisam znala što da radim dalje. Izgubila sam toliko toga, nisam bila spremna izgubiti i Gabriela. Jer ako njega izgubim, moj svijet će pasti u veliku tamu. On je bio svijetlo koje je tjeralo tu tamu. Gabriel je bio muškarac koji me je na neki način spasio i ne bih podnijela da izgubim i njega.
„Sve sam izgubila, Gabriele. Sve."
„Nisi izgubila sve, Mia. Imaš dvije divne prijateljice koje će biti uz tebe bez obzira na sve. Moja nećakinja te obožava, a ono najvažnije, imaš mene. I imat ćeš me dokle god me budeš htjela. Ja ne idem nikuda, Mia. Ostajem uz tebe, zauvijek ako treba."
„Ne bih mogla podnijeti da izgubim i tebe."
„Nećeš me izgubiti. Od prvog trenutka kada sam te ugledao, znao sam da ćeš biti moja. I znao sam da ću postati ovisan o tebi. Ne želim te pustiti, Mia. Nikada."
„Volim te, Gabriele."
„Volim te", rekao je tiho, a onda je spustio svoje usne na moje. Jecala sam još neko vrijeme sve dok se nisam predala njemu i njegovom poljupcu koji me je opio kao svaki puta. Da nemam Gabriela, sigurna sam da ovo ne bih mogla sama izdržati. Osjećala sam se poraženom. Znam da sam se sama podignula na noge prije više od godine dana kada sam pobjegla od Škorpiona i sigurna sam da ću to učiniti i sada, ali bila sam toliko umorna. Imam osjećaj kao da ću se cijeli svoj život boriti za nešto i da će mi to stalno bježati iz ruku. Ali ako se budem morala boriti za svoga muškarca, na to ću biti spremna.
„Hej, znam da sigurno nisi raspoložena za to, ali nekoliko prijatelja te čeka u kući. Pravih prijatelja", rekao je kada se odvojio od mojih usana. Zagledala sam se ispred sebe i shvatila da ima nekoliko auta ispred moje kuće. Imao je pravo, nisam bila raspoložena za društvo, ali to su bili moji prijatelji. Moji pravi prijatelji, kako je sam Gabriel rekao i sigurna sam da će mi malena gužva dobro doći.
„Ne, drago mi je da su tu. Oni su mi sada potrebni."
„To je moja cura. Dođi." Izašao je van, a onda obišao auto i otvorio moja vrata. Pomogao mi je da izađem iz auta, a onda se zagledao u moje oči. Obrisao je ostatke suza te me nježno poljubio, a onda me poveo do vrata. Odmah sam osjetila miris roštilja. Ušli smo u kuću gdje su bili Ashley, Ashton, Aurora, Maya i Kevin. Svi su mi se nasmiješili i poželjeli mi dobrodošlicu kući. Gabriel me je posjeo na stolicu na terasi.
„Smiješ li piti vino?" upitala me je Ashley. Tužno sam odmahnula glavom. Pijem jake tablete protiv bolova i ne smijem piti alkohol, ali tako bih voljela popiti samo jednu čašu vina. Gabriel kao da je shvatio gdje mi misli putuju, maknuo je flašu od mene. Suzila sam svoje oči dok sam ga promatrala.
„Žao mi je, srce. Doktorova naredba."
„Mrzim svoga doktora", tiho sam promrmljala. On mi se nasmiješio te je odmahnuo glavom. Stao je pokraj Kevina koji je okretao meso na roštilju. Ustala sam se i otišla do kupaonice kako bih se malo umila. Na izlasku su me čekale Ashley i Maya.
„Što se događa? Odmah ispljuni", rekla je Maya i povukla me na kauč. Ashley je sjela na stolić za kavu dok je Maya sjedila pokraj mene. Njima nisam mogla lagati.
„Dobila sam jebeni otkaz." A onda sam im ispričala sve. Sve laži koje je prokleta Emily rekla i kako joj je Ben povjerovao. Njih dvije su jedine znale što je sve Emily radila za vrijeme radnog vremena i uvijek su mi govorile kako je trebam prijaviti, a ja sam to samo odgađala. I vidi što mi se sada dogodilo. Da sam prije Benu nešto rekla, ne bih sada ostala bez posla.
„Koja kučka! Otići ću tamo i zadaviti je!", rekla je Ashley bijesno. Izgledala je baš kao i njezin brat nekoliko minuta prije kada se ljutio.
„A ja ću ti pomoći! Ne mogu vjerovati da joj je Ben povjerovao! Koji vrag?"
„Znam. Ni ja još ne vjerujem. Bila je tako prokleto uvjerljiva. Skoro sam joj glavu razbila ondje, ali sam se zadovoljila samo jednim šamarom."
„Trebala si reći Benu sve što znaš", rekla je Maya. Slegnula sam ramenima, umorna.
„Već joj je vjerovao i znam da bih zvučala kao da se branim. Imam načina kako dokazati istinu." Obje su me promatrale i iščekivale da im kažem ostatak, ali nisam željela. Ovo sam odlučila zadržati za sebe. Ovo je moja bitka koju sama moram dovršiti. Zapravo, izgubila sam bitku, ali jebeni rat ću dobiti. Pakao tek počinje. Mrzila sam svakoga tko bi mi se zamjerio, a Emily je bila prva na mojoj nevidljivoj listi.
Kevin je viknuo kako je ručak ili večera gotova. Bilo je tek tri popodne i ja sam bila užasno gladna, ali nekako nisam mogla jesti. Izgubila sam tek zbog svega. No, ubrzo sam se za stolom sa svojim prijateljima opustila i smijala sam se njihovim šalama. Sve je bilo dobro dok se nisam ponovno našla sama u kupaonici pa mi je težina svega što se dogodilo, bolno pritisnula prsa.
Izašla sam iz kupaonice, zgrabila svoj ključ koji je visio pokraj vrata i otvorila vrata. Trebalo mi je malo zraka. Trebao mi je trenutak nasamo.
„Gdje ideš?" upitala je Maya iza mojih leđa. Okrenula sam se i pogledala je.
„Ili idem počiniti zločin ili idem po sladoled. Odlučit ću u autu." Mahnula sam joj i ušla u svoj auto. Duboko sam udahnula i pokrenula ga. Hladni zrak me je odmah zapuhao. Popravio mi je i klimu. Suze su me zapekle u očima zbog toga. Nekome se to možda čini kao neka mala bezvezna sitnica, ali meni je bilo sve. Danima sam se kuhala u autu bez klime, a sada je napokon popravljena.
Odvezla sam se iz grada na mjesto koje sam posjećivala samo s Gabrielom. Obožavala sam dolaziti na vidikovac i gledati ovaj prekrasan grad iz daljine. Parkirala sam auto tek par metara od ruba, a onda sam sjela na haubu. Čak nisam osjećala ni toplinu motora ispod sebe. Sada ne osjećam ništa.
Razmišljala sam neko vrijeme o tome da pustim stvari kako jesu, ali nisam mogla pustiti da se Emily izvuče nekažnjeno. Ona je zaslužila dobiti otkaz, a ne ja. Ona je krala iz kase kako bi kupovala travu ili tko zna što još. Ne mogu i neću je pustiti da se izvuče nekažnjeno. Učinila mi je nepravdu i ja to moram ispraviti. Ben će shvatiti kakvu je pogrešku napravio i zbog te pogreške je izgubio moje prijateljstvo. Trebala sam biti pametnija i odmah prijaviti nestanak novca iz kase, ali ja sam šutjela. Prokleta Emily me je nasamarila.
Ne znam koliko dugo sam ondje sjedila, kada sam začula auto iza sebe. I znala sam tko je bez da sam pogledala. Moj muškarac će me uvijek pronaći ma gdje god ja bila. Ugasio je svoj auto, a onda je sjeo pokraj mene. Krajičkom oka vidim da me promatra.
„Kako si znao da sam tu?"
„Jer te jako dobro poznajem, srce." Nasmiješila sam se i pogledala ga. Bio je zabrinut za mene. Nježno sam ga pomilovala po obrazu. „Ne želim da mi bježiš. Ne želim da sama prolaziš kroz ovo. Dogodilo ti se toliko toga u ovih par dana i želim biti uz tebe."
„Znam i zahvalna sam ti na tome. Samo mi je trebao trenutak nasamo, ali sada shvaćam da si mi samo trebao ti."
„I ja sam tu, Mia. Uvijek ću biti tu." Nagnula sam se prema njemu i nježno ga poljubila. Moram se trgnuti iz ovoga i uživati sada i ovdje s mojim muškarcem. Snažna sam i hrabra, pametna. Pala sam, ali sada trebam ustati, sresti sa sebe prašinu i nastaviti dalje. Sigurna sam da ću uskoro naći nešto bolje, nešto gdje će me drugi poštovati i neće me baciti morskim psima. Uvijek sam se znala izboriti za sebe sada je ponovno vrijeme za borbu. A iz ove ću izaći kao pobjednica.
„Imam za tebe dobru i lošu vijest."
„Oh, Bože. Daj mi prvo lošu."
„Pa sutra se vraćam na posao."
„Zar već?" upitala sam u nevjerici. Kada je mjesec dana proletjelo? Imam osjećaj da je Gabriel jučer bio ranjen i u bolnici, a sada se već vraća na posao. Vrijeme stvarno leti. „Ovo nije fora. Ti sada ideš raditi kada ja ne radim", rekla sam kroz smijeh. Odjednom mi se sve činilo tako smiješnim. Mislila sam da ćemo imati još koji dan da ga provedemo sami u ljenčarenju, ali očito neće biti tako. Moj muškarac se mora vratiti na dužnost.
„Znam, srce. Tražio bih još koji dan, ali moram se vratiti."
„U redu je. Bilo je vrijeme da te se riješim."
„Ozbiljno? A zbog čega točno, gospođice Evans?"
„Pa, detektive Darcy. Ja sada ne radim i moj ljubavnik će dolaziti k meni."
„Reci svome ljubavniku da tvoj dečko ima pištolj i ne boji ga se upotrijebiti." Počela sam se glasno smijati. Gabriel me je uvijek znao nasmijati kada mi je to bilo stvarno potrebno. On se zagledao u mene sa širokim osmijehom na tim seksi usnama pa nisam mogla odoljeti, poljubila sam ga. Opkoračila sam ga i sjela mu u krilo kako bih ga osjetila. Protrljala sam se od njega i zbog tog dodira, njegova je erekcija poskočila poda mnom.
„Koja je dobra vijest?" upitala sam dok sam ostavljala mokre poljupce po njegovom vratu. Lagano sam ga gricnula zbog čega je Gabriel zarežao.
„Ha?"
„Koja je dobra vijest? Rekao si da imaš dobru i lošu vijest." Prestala sam sa mučenjem pa sam ga pogledala u oči koje su sjajile od strasti. Oblizala sam svoje usne i njegov pogled je odmah pao na njih.
„Da. Dobra vijest", rekao je promuklo. „Malo sam se raspitivao okolo i našao sam ti novi posao u tvojoj najdražoj knjižari."
„U Odaji tajni?", upitala sam šokirano. On se nasmiješio te kimnuo glavom. Vrisnula sam i bacila se na njega. Leđima je udario u moje vjetrobransko staklo, možda je malo i napuklo, ali nije me zanimalo. Moj muškarac mi je našao posao?
„Ozbiljan si, Gabriele?"
„Ozbiljan sam. Vlasnica, gospođa Phillips je obiteljska prijateljica i pitao sam je traže li nekoga. Rekla je da joj treba netko tek slijedeći ponedjeljak jer jedna cura odlazi u nedjelju. Predložio sam tebe."
„Gabriele!" viknula sam i obasula mu lice poljupcima. „Hvala ti, hvala ti, hvala ti!" Ponavljala sam te dvije riječi opet i opet jer sam mu stvarno bila zahvalna. Obožavala sam tu knjižaru. To je bilo prvo mjesto kamo sam otišla nakon što sam došla u ovaj grad i prvo mjesto gdje sam tražila posao. Već su imali radnike, ali sada sam imala priliku raditi na svome najdražem mjestu. Sve zahvaljujući mom muškarcu.
Suze su ponovno počele teći niz moje lice, ali ovoga puta su to bile suze radosnice. Kada sam mislila da je sve srušeno, ja sam se ponovno uzdigla.
„Hej, što je sada?"
„Sretna sam, Gabriele. Jako sretna. Bože, koliko te samo volim." Poljubila sam ga strastveno, a onda mu i pokazala koliko ga volim i koliko sam mu zahvalna zbog svega što je učinio za mene.
Ponovno sam se ustala, uz pomoć mog muškarca, koji mi je pružio ruku i pomogao mi da ustanem iz prašine. Otresla sam prašinu i nastavila svoju bitku, a rat će uskoro biti dobiven. No, za sada sam to ostavila po strani jer ništa više nije bilo toliko važno, samo Gabriel i ja.