Osveta #1

26. poglavlje

Gabriel

„Znaš da ne moraš čekati sa mnom", rekao sam Sebastianu. Obojica smo bili u čekaonici streljane gdje su Mia i Maya ušle. Nisam se želio vratiti kući bez nje pa sam je odlučio čekati, a sa mnom i Payne.

„Nije mi problem, a i da te podsjetim da mi duguješ večeru." Nasmiješio sam se i pogledao ga. Gledao je svojim oštrim plavim očima ispred sebe, kao da skenira cijelu prostoriju, kao da procjenjuje postoji li bliža opasnost. Bio je oprezan, spreman na opasnost. Sebastian je uvijek takav. Pa zapravo, takvim su ga napravili oni iz Škorpiona koje toliko mrzim. Napravili su ga vojnikom. A taj vojnik mi je dobro došao u nekim stvarima.

Sebastian i ja smo se jedne večeri slučajno našli. Našao sam ga na ulici, polumrtvog. Mislio sam da je ranjen pa sam ga odvezao u bolnicu gdje su mi objasnili da mu je pamćenje izbrisano i da se pojavljuju nuspojave zbog tih kemikalija. Moji alarmi za opasnost su se odmah upalili jer sam znao, nakon dugo istraživanja što to ustvari znači. I našao sam dokaz na njegovom vratu da je on iz organizacije Škorpion koja mi je oduzela ono meni najvrjednije. Moga oca. Pregledao sam njegovu tetovažu i kada sam shvatio da on nije osoba koja mi je ubila oca, ponudio sam mu zaštitu. Znao sam da Škorpion ne oprašta tako lako kada netko pobjegne od njih i trudio sam se kako bih mu pružio svoju zaštitu. Negdje na tome putu smo postali jako dobri prijatelji.

Puno mi je pomogao tijekom ovog vremena koliko se poznajemo, kao što njemu i ja pomažem. Ispričao mi je nekoliko detalja o Škorpionu, ali još uvijek ne znam tko je osoba koja je ubila moga oca. Imam samo prokletu čahuru iz pištolja kojim je ubijen. Ali ako nađem tetovažu, našao sam i osobu koja je ubila moga oca.

Osvetit ću se toj osobi zbog toga i boljet će. Prokleto će boljeti.

Sebastian me je pogledao i kratko se nasmiješio. Moram priznati da se na njemu dogodila velika promjena. Poznajem ovog čovjeka više od godine dana i uvijek je bio namršten, mislim i da se rodio takav, a sada je izgledao mirnije, ponekad se i nasmiješi što on nikada ne čini. Volio bih znati što se to toliko promijenilo da se i on promijenio.

„Dobit ćeš tu večeru, ali meni sada treba trenutak s Mijom. Nasamo, ako me razumiješ."

„Razumijem." Kimnuo je glavom. Oči su mu zasvijetlile, a onda je skrenuo pogled. „Sviđa mi se Mia. Nikada te nisam vidio ovakvog niti s jednom."

„Ne želim zvučati kao prokleti klišej kada kažem da je Mia drugačija, ali to je bila istina. Drugačija je. Obožavam njezin sarkazam, nasmijava me. Ne sjećam se kada sam se zadnji puta ovoliko smijao."

„Ne poznajem te dugo, Gabriele, ali za ovo vrijeme koliko te znam, nisi se puno smijao." I to je bila istina. Uvijek sam bio usredotočen samo na posao, nisam imao vremena za veze. Ili ja sam nisam želio naći vremena za veze. Bio sam s puno žena i ne ponosim se time, a kada sam se odlučio barem malo primiriti, upoznao sam Kelly. Kelly je dobra osoba, pametna i bilo mi je dobro s njome, ali jednostavno nam nije išlo. Puno smo se svađali i onda bi ona bježala ili češće ja, od tih svađa i nikada ništa ne bismo riješili. U početku je bilo dobro i zabavno, poslije se sve promijenilo. Govorila mi je kako puno radim, kako ne obraćam pažnju na nju, mislim samo na posao i imala je pravo. Nisam joj uopće proturječio zbog toga. Posao mi je uvijek bio na prvom mjestu. Izbila je velika svađa između nas dvoje, a onda smo slijedeći dan sjeli i u miru popričali u svemu. Iznijeli smo sve naše probleme na vidjelo i sporazumno prekinuli. Mjesecima nisam bio s nikime, mislio sam samo na svoj posao.

Sve dok nisam upoznao Miju.

One kišne večeri kada sam je ugledao na ulici, moj život se zauvijek promijenio. Od te večeri nisam prestao misliti na nju, a kada sam je ponovno ugledao, morao sam iskoristiti svoj šarm i pozvati je van na spoj. Ja, koji nikada nisam izlazio na spojeve, čak niti s Kelly koja me je mrzila zbog toga, izašao sam van s curom koju sam dva puta u životu vidio. I to je bila jebeno dobra odluka jer je ta prekrasna, vatrena cura sada sa mnom.