SADAŠNJOST
Portland, Teksas
Pitate se tko sam ja? Na to pitanje ni sama ne znam odgovor. Zovem se Mia i imam dvadeset i osam godina. Pa barem bih ove godine trebala napuniti dvadeset i osam godina. To je sve što mi je Škorpion ostavio. Ostalo je izgubljeno zajedno s mojim pamćenjem. Škorpion mi je oduzeo stari život kojega se vraški pokušavam sjetiti, ali mi jednostavno ne ide. Zato sam odlučila samo se opustiti i nastaviti sa svojim novim životom. Sigurna sam da će mi se pamćenje vratiti kada bude vrijeme.
Vani sam već godinu dana. Pobjegla sam iz Škorpiona kada sam saznala ono što mi je Sebastian već govorio. Otimaju djecu, brišu im pamćenje, a onda ih pretvaraju u proklete ubojice. Bila sam toliko bijesna kada sam to saznala da sam htjela ubiti Evana, ali sam se ipak nekako suzdržala. Ne bih dovela samo sebe u opasnost nego i sve druge ljude koji su tamo bez vlastitog pristanka.
Prije bijega sam ih htjela upozoriti na sve što Evan i njegovi sljedbenici rade nama kako ne bismo saznali našu prošlost, ali neki od njih su ga slijepo slijedili baš kao što sam to i ja činila. Od toga dana sam odlučila da više ne želim slijediti prokletog ubojicu.
Zato sam pobjegla!
Trebalo mi je godinu dana da saznam sve što sam htjela. Nisam smjela upasti u glavni kompjuter bez da poslije obrišem sve tragove. Bila sam iskusna hakerica tako da mi poslije nitko neće moći ući u trag. Nitko pa ni prokleti Evan.
Sebastiana nisam vidjela već dvije godine i stvarno mi nedostaje. Sigurna sam da je i on sada negdje na drugoj strani svijeta. Daleko od sveg ovog nereda. Znam da je previše tvrdoglav i samo se nadam da me je poslušao.
Otkako sam vani nadala sam se da ću ga ipak negdje sresti, ali moje nade su pale u vodu sa svakim danom koji je prolazio. Samo kad bih znala da je on na sigurnom pa bih mogla mirno živjeti.
Ja sam u godinu dana živjela na dvadesetak ili više mjesta. Promijenila sam hrpu država i gradova, a onda sam se jednostavno umorila od toga. Znam da me Evan traži i neće stati dok me ne nađe. Ja sam mu bila desna ruka i osoba od povjerenja, ali ono najvažnije, znala sam sve njegove tajne i sve tajne Škorpiona. Imala sam ga u šaci.
Već sam mjesec dana u Portlandu gradu koji se nalazi u Teksasu. Nisam više željela bježati pa sam i ostala ovdje. Znam da nije daleko od Austina gdje je bilo sjedište Škorpiona, ali ovo je sada moj dom. Moj dom u kojem želim upoznati ljude, stvoriti dom pa možda i novu obitelj. Otkako sam stigla ovdje, nešto me je vuklo da ostanem pa sam to i učinila.
Imam svoju kućicu koju toliko obožavam i imam posao. Gospođa Collins mi je pružila ruku i ja sam je rado prihvatila. Radim u jednoj zalogajnici kao konobarica i moram priznati da mi se sviđa taj posao. Nije glamurozan, ali plaća račune i već sam upoznala par dobrih i dragih ljudi.
Ono što mi najviše smeta što mi se novi život gradi na hrpi laži, ali ne mogu reći ljudima istinu. Bojali bi me se ili bi me jednostavno prijavili policiji. Stara Mia je možda voljela lagati, ali ova nova definitivno ne voli. Ova nova Mia želi biti daleko od svih laži, ne želi više biti ubojica nego samo želi živjeti miran život u svojoj lijepoj kućici i steći prijatelja ili dva. Gradim sebi novi život s novim uspomenama. Voljela bih da se sjetim i staroga života. Voljela bih da znam imam li roditelje ili brata i sestru, ali ne želim se preopterećivati s time. Odlučila sam se opustiti kako bi se moje sjećanje postepeno vratilo. Ništa nije dolazilo na silu pa tako neće niti moje pamćenje.
Široko sam se nasmiješila kada sam prišla jednom stolu. Moja najdraža mušterija se opet vratila. Bila je to djevojčica od sedam godina i bila je napola gluha. Čim sam je vidjela prvi puta odmah mi je ukrala komadić srca. Njezina mama Ashley i ona su ovdje dolazile skoro svakog dana i moj dan bi odmah bio bolji kada bih vidjela nju.
Veselo mi se nasmiješila i mahnula mi kad sam im prišla. Spustila sam se pred nju, a ona me je odmah zagrlila.
„Zdravo, Aurora. Drago mi je da te opet vidim", rekla sam na znakovnom jeziku. Znakovni jezik sam naručila isključivo radi nje. Iako je mogla pričati obje smo rado govorile na znakovnom jeziku. Znala sam čitati s usana što sam naučila dok sam bila u Škorpionu.
„Morala sam doći i pokazati ti moj novi crtež." Veselo je poskočila i pružila mi list papira. Na listu je opet bila nacrtana mala ptičica i bila je stvarno vješto nacrtana. Za curicu od sedam godina, crtala je nevjerojatno. Moj hladnjak u mojoj kući se ispunio hrpama njezinih crteža, a ja ih rado uzimam jer je jednostavno obožavam.
„Prekrasan je. Nadam se da smijem i njega zadržati." Kimnula je glavom pa sam joj se zahvalno nasmiješila. Pogledala sam Ashley koja nas je sa smiješkom gledala, ali sam vidjela koliko je ustvari bila umorna. Njih dvije nisu imale nikoga osim Ashleynog brata koji nije u gradu već neko vrijeme. Nisam ga nikada upoznala, ali nisam se niti ispitivala za njega. Ashley je rekla da je vani poslom pa nisam više pitala. Rekla mi je da joj je brat rekao da ne treba raditi više jer im on pomaže u svemu, ali Ashley ne odustaje. Želi pružiti svome djetetu sve što jedna majka može pružiti, ljubav i topli dom. Zahvalna je svome bratu na svemu jer kako mi je jednom rekla da nema njega ne zna kako bi preživjela sve što joj se dogodilo.
Aurorin otac ih ne napustio kada je čuo da je Ashley trudna. Ashley je to jako pogodilo pa je pala u depresiju iz koje ju je izvukao njezin brat. Pričala mi je i koliko je samo njezin brat bio bijesan na njezinog bivšeg da ga je htio pronaći, ali mu je ona rekla da odustane i da joj ne treba takav čovjek u životu.
Rodila je Auroru i posvetila se potpuno njoj. Više ju ništa nije zanimalo osim njezine malene kćeri. Pogotovo kada je iz godine u godinu polako počela gubiti sluh. Nitko nije znao zašto se to događa, ali doktori su joj dali rješenje. Malena može nositi slušni aparat da bi mogla čuti, ali to je bilo jako skupo što si oni nisu mogli priuštiti.
Dala bih sve da im mogu nekako pomoći, ali moja plaća je dovoljna samo za mene. A ono ušteđevine što sam imala, dala sam za obnovu svoje kuće. Ima toliko bolesne djece na svijetu, a toliko malo ljudi koji im ne bi nikako pomogli. To je velika sramota.
„Izgledaš mi umorno, Ashley", rekla sam joj i uspravila se. Ona se umorno nasmiješila i pogledala me svojim sjajnim zelenim očima.
„Malo i jesam, neću lagati, ali napokon je petak i imam vikend samo za sebe i svoju curicu." Radila je jako naporno u hotelu Royal kao sobarica. Brat nije želio da ona radi, ali ona nikako nije odustajala. Radila je dok je malena bila u školi, a onda bi išla po nju. Iako je radila skraćeno, izgledala je stvarno umorno.
„Možda bi mogla uzeti još koji slobodan dan da se malo odmoriš."
„Ma ne. Za vikend ću se ja dobro odmoriti pa će sve biti u redu, a i moj brat bi se večeras trebao vratiti." Skoro sam odahnula kada sam to čula. Brata joj nije bilo u gradu već dva tjedna. Ne znam ga i ne znam ništa o njemu osim da je policajac. Znam, sprijateljila sam se sa ženom kojoj je brat bio policajac, a njih bih trebala izbjegavati. Ali kada obožavam Auroru i Ashley. Postale su mi prijateljice za ovo kratko vrijeme. Osim što sam ja bila usamljena, Ashley je također bila sama i trebala joj je pomoć ma koliko god ona to nijekala.
Uvijek sam se ponudila da joj pričuvam Auroru kad god bi ona morala ranije na posao ili kad bi trebala doći u drugu smjenu. Nije mi bilo teško jer kao što sam rekla malena mi je jako brzo prirasla srcu.
„Pa drago mi je zbog toga. Možda te on natjera da se dobro odmoriš jer ti je to stvarno potrebno. Ubijaš se od posla, a znaš da to ne trebaš."
„Ponekad zvučiš baš kao i on, Mia", rekla je kroz smijeh. „Znam da ne trebam raditi, ali to mi krati vrijeme dok je Aurora u školi i plaća račune. Ne želim brata previše iskorištavati. Učinio je toliko toga za mene."
„Znam, Ashley. Onda lijepo iskoristi ovaj vikend samo za odmor. Nemoj da te vidim da nešto radiš."
„Obećavam. Ovaj vikend je samo za moju curicu." Bila mi je prijateljica i bila sam stvarno zabrinuta za nju. Njezin šef, vlasnik tog hotela i nije bio nešto pretjerano ljubazan. Vidjela sam ga samo jednom i htjela sam mu slomiti vrat. Bio je pokvaren do srži. Od tada sam izbjegavala taj hotel.
Aurora me je povukla za ruku pa sam joj se nasmiješila. Prstom mi je rekla da joj se približim i to sam učinila.
„Moj uja danas dolazi kući. Jako mi je nedostajao", rekla mi je široko se osmjehujući. Obožavala sam ove njezine osmijehe koje mi je poklanjala. Uzvratila sam joj osmijehom.
„Sretna sam zbog tebe, Ptičice. Sigurna sam da si ti i njemu nedostajala."
„Uvijek mi s putovanja donese nekakvu igračku ptice, možda će to učiniti i ovog puta."
„Sigurna sam da hoće pa ti si njegova jedina princeza", rekla sam joj i namignula joj. Ona se zahihotala i ponovno sjela za stol. Bilo je nevjerojatno koliko ona voli svoga ujaka. Za nju je on bio njezin ratnik i uvijek ju je spašavao od svega. Nadam se da ću i ja jednom upoznati tog princa na bijelom konju kojeg ona toliko voli.
„Dobro, želite li nešto naručiti?" Kada sam zapisala njihove narudžbe, odnijela sam ih u kuhinju kako bi ih napravili, kad je Emily, konobarica s kojom radim sa smiješkom izletjela van i stala za šank. Stala sam iza nje da vidim koji vrag ona to radi. Nasmiješeno se okrenula prema meni i ponovno se okrenula prema vratima kroz koja je prošao visoki muškarac. Pratila ga je pogledom dok nije sjeo na što se ona namrštila.
„Što se događa?"
„Sjeo je u tvoj dio", rekla je razočarano. Odmahnula sam glavom i stala pokraj nje.
„Da i sama sam to primijetila. Nego, što ti izvodiš? Tko je on?"
„To je doktor Nolan. Dolazi ovdje svaki dan, ali nije bio ovdje neko vrijeme zbog putovanja i seminara. Nije li zgodan?" Skakutala je pokraj mene dok nije skidala pogled s njega. Pogledala sam u doktora i zagledala se u njega. Mogla bih reći da je bio stvarno zgodan. Bio je dosta visok i razvijen, ali vitak. Mišići su mu se napinjali ispod jednostavne bijele majice. Imao je smeđu, dužu kosu i rekla bih zelene oči, ali nisam odavde dobro vidjela. Njegovo lijepo lice je bilo zakriveno gustom bradom. Čekaj, on je doktor?
„On je doktor? Jesi li sigurna, Emily?"
„Naravno da sam sigurna, Mia. Pitaš gluposti. Znam sve o njemu. Malo sam zaluđena njime. Pokušavam dobiti termin kod njega, ali je uvijek zauzet. Zapravo ni sama ne znam što bih mu pričala. Samo bih zurila u njega. Tako je divan", rekla je sneno. Radim s Emily mjesec dana, ali ovo je prvi puta da je vidim ovako zanesenu. Uvijek je bila vesela i nasmijana, ali ova zanesena žena pokraj mene je nešto novo. Nisam sigurna sviđa li mi se.
„Kakav je on doktor?" Morala sam pitati jer čovjek ispred nas mi nije izgledao poput doktora. Znam, znam. Ne sudi knjigu po koricama, ali nisam si mogla pomoći. Muškarac je stvarno bio lijep, ali imao je gustu bradu i nikada ne bih rekla da je on doktor. Sve dok mi Emily nije to rekla.
„On je psihijatar. Jedan jako dobar i cijenjeni psihijatar. Studirao je na Teksaškom sveučilištu, a onda je otišao na Harvard."
„Kako ti to, pobogu, sve znaš?" Njezine špijunske vještine su me zadivile, a i u isto vrijeme zaprepastile. Ne liči mi na nevinu djevojku koju sam upoznala prije nekoliko tjedana.
„Ja sve znam, Mia. Sve znam." Namignula mi je, a onda se ponovno okrenula prema dobrom doktoru koji je gledao u jelovnik. Emily je bila totalno zatreskana u njega, a i kako ne bi. Tip je bio san svake žene. Visok, mišićav i prekrasan.
Zvono iza mene se oglasilo što je znak da je hrana gotova. Uzela sam tanjure u ruke i okrenula se prema Emily.
„Znaš što, preuzmi ti njegov stol. Ja sam malo zauzeta." Raširila je svoje plave oči te mi se široko nasmiješila. Mislim da mi se htjela baciti u zagrljaj, ali je shvatila da držim dva tanjura pa je samo popravila svoju plavu kosu i krenula prema doktoru.
Nasmiješeno sam odmahnula glavom i krenula prema Aurori i Ashley s njihovim tanjurima. Poželjela sam im dobar tek dok sam hitala do drugog stola. Jednim uhom sam slušala narudžbe od gostiju, a drugim uhom sam slušala Emily kako priča s doktorom. Prokletstvo, sad je još počela presti poput mačke. Ovo sve postaje bolje i bolje.
Uzela sam narudžbu i odnijela je u kuhinju te se vratila za šank kako bih promatrala doktora koji mi je izgledao kao da želi pobjeći od Emily. Zapravo ga i nisam krivila. U pet minuta je postala jako napadna.
Prošla je pokraj mene s njegovom narudžbom, a onda je stala pokraj mene dok je doktoru točila kavu.
„Jesam li možda ja problem? On uopće ne obraća pažnju na mene."
„Nisi ti problem, Emily. Ti si prekrasna. Možda on jednostavno nije za veze. Možda je jedan od onih muškaraca koji je oženjen za posao." Gledala sam u doktora koji je pregledavao nekakve papire pred sobom. „ Ili je možda gay." Ona se okrenula prema meni i počela odmahivati glavom. Mislila sam da će joj oči ispasti iz glave koliko ih je raširila. To ne bi bio divan prizor.
„On nije gay. I ne pitaj kako znam, ali jednostavno znam. Moj doktor Nolan nije gay."
„Onda je samo oženjen za svoj posao." Kimnula je glavom i pokunjeno mu odnijela kavu. Doktor joj je zahvalio bez da je podignuo pogled prema njoj. Znala sam da takav muškarac ne može biti gay, ali nisam joj mogla reći kako mu je malo naporna. Znam jako dobro čitati ljude i doktor definitivno nije bio oduševljen kada je ona počela navaljivati. Bolje neka misli kako mu je samo do posla, nego što nju odbija. Emily je stvarno bila prekrasna. Imala je dugu plavu kosu i plave oči na koje bi svaki muškarac pao, ali doktor očito nije jedan od njih. Koliko vidim njemu je samo do svoga posla.
Gužva za ručak se polako počela smanjivati pa sam brisala svoje stolove kako bih se spremila za kraj svog radnog vremena. Imam još hrpu posla u svojoj kući koje trebam obaviti. Do sada sam uspjela srediti svoju sobu i kupaonicu. Kuhinja je skoro gotova, ali me još čeka dosta posla. Odlučila sam si napraviti pravi dom. Dom koji zaslužujem nakon toliko dugo vremena.
Ashley i Aurora su mi prišle te je Ashley platila svoj račun. Poljubila sam Auroru u obraz i nasmiješila joj se.
„Ashley, trebaš li nešto samo me pozovi."
„Hoću i hvala ti na svemu. Naš vikend od danas počinje."
„I odmori se", rekla sam i kratko je zagrlila. Aurora mi je mahnula pa su njih dvije otišle. Krajičkom oka sam vidjela kako me doktor promatra pa sam se okrenula prema njemu. Moj osmijeh je polako izblijedio. Gledao me je nekakvim zagonetnim pogledom. Što se događa? Zašto me tako promatra?
Pokrenula sam svoje noge i polako prilazila njegovom stolu. Ja sam Mia. Pobogu, trenirali su me kao ubojicu, a sada mi srce uznemireno lupa dok me doktor promatra. Ne znam što mi se događa. Stala sam ispred njegovog stola i lagano se nasmiješila.
„Trebate li nešto, gospodine?" Neko je vrijeme šutio dok me je promatrao. Prevarila sam se. Njegove oči nisu bile zelene nego boje lješnjaka. Zbog svijetla mu se boja očiju mijenja. I dalje me je promatrao što je meni stvaralo nervozu, a onda se nasmiješio. Bila je to velika promjena na njegovom licu. Bila je to prekrasna promjena.
„Oprostite. Da, treba mi račun." Kimnula sam glavom i krenula po Emily, ali nje nije bilo nigdje. Uzela sam njegov račun i došla ponovno do njegovog stola. Sad sam bila mirnija. Ne znam zašto me je onaj njegov pogled onako uznemirio. Nekakav čudan osjećaj bi prošao kroz mene dok sam ga promatrala.
„Novi ste ovdje", zastao je i pogledao na pločicu na mojoj pregači. Vidjela sam kako mu se Adamova jabučica miče dok guta. „Mia. Novi ste?"
„Zapravo, živim i radim ovdje već mjesec dana."
„Ovdje dolazim svaki dan, ali vas još nisam vidio. Možda zbog toga što sam bio na putovanju."
„Putovali ste nekuda zanimljivo?"
„Ah, bojim se da nisam. Išao sam u Austin u posjet mojim roditeljima, a onda sam išao na Harvard gdje sam imao predavanja. Mijenjao sam svoga starog profesora dok je on bio odsutan."
„Pa meni se čini da je vama ustvari bilo jako zanimljivo." Nasmiješio se i kimnuo glavom. Kratko je pogledao u račun koji sam ja još uvijek držala u rukama, a onda je izvadio novce i pružio mi ih. Dok sam ih uzimala, kratko su nam se prsti dotaknuli. Opet onaj čudan osjećaj je prostrujio kroz mene.
„Pa zapravo bih i mogao reći da je bilo zanimljivo. Predavanja ponekad znaju biti i zabavna." Namignuo mi je te ustao. Stojeći ovako pokraj njega, osjećala sam se stvarno sitnom. Ovaj muškarac je bio stvarno visok.
„ Zadržite ostatak", rekao je te polako krenuo prema vratima. Odjednom je zastao i okrenuo se prema meni. „Imate stvarno prekrasne oči, Mia." Nekakva emocija mu je prešla preko lica, ali nisam uspjela pročitati o čemu je riječ jer je otišao.
Ispustila sam dah za koji nisam niti znala da ga držim. Što se upravo dogodilo? Njegov pogled koji mi je uputio prije nego sam mu prišla me je uznemirio, ali sada, sada stvarno ne znam što osjećam. Znam da više nisam uznemirena. I njegov komentar da imam lijepe oči? Kako da žena reagira na to? U svome životu nikada nisam dobila jedan iskren kompliment, a ovaj sada od doktora Nolana mi je zagrijao srce. Svidio mi se njegov kompliment iako ja tog muškarca uopće ne poznajem.
Izbacila sam doktora iz glave i sve svoje lude misli koje su mi se rojile glavom te sam nastavila odrađivati svoju smjenu koja je uskoro završavala.
Nakon kraja smjene, svratila sam do svoje kuće kako bih vidjela kako napreduju radovi. Iznenadila sam se kada sam shvatila da je kuhinja gotova. Jutros je sve bilo u prašini i pločice su tek počeli stavljati, ali sada cijela kuhinja izgleda prekrasno. Napokon imam svoju kuhinju. Na hladnjaku su i dalje bili svi Aurorini crteži koje mi je dala u ovih mjesec dana pa sam im pridružila i ovaj današnji. Upozorila sam radnike da mi ih ne smiju izgubiti jer mi jako znače.
Glavi radnik mi je prišao i osvrnuo se po kuhinji.
„Gospođice Evans, što kažete?"
„Ja sam oduševljena, gospodine Davis. Napravili ste baš onako kako sam zamislila. Hvala vam." Skoro sam ga zagrlila, ali sam se ipak nekako suzdržala. Nisam osoba koja se grli osim ako to nisu Aurora i Ashley. Pokušavam i to promijeniti kod sebe. Da znam uzvratiti zagrljaj kada mi ga netko pruži.
„Imat ćemo još dva dana posla, gospođice. Moji dečki su već završili i kupaonicu u prizemlju. Ostaje nam još samo dnevni boravak i ona soba pokraj kupaonice."
„Pa vi ste stvarno brzi. Hvala vam puno na svemu. Ovo je nevjerojatno." On je samo kimnuo te se okrenuo i izašao van. Svi njegovi radnici su ga slijedili pa su svi otišli, a ja sam ostala sama u svojoj novoj kući. Moj dom. Još samo dva dana i bit ću potpuno sama u svojoj kući koju ću ponosno zvati svoj dom.
Miris oceana je dopro do mene pa sam prošla kroz kuhinju i izašla kroz francuska vrata na terasu. S moje terase se pružao prekrasan pogled na ocean. Imala sam svoju plažu, svoj mali raj. U okolici je bilo tek možda tri, četiri kuće. Do sada nisam vidjela nikoga. Nisam ni bila sigurna živi li itko u tim kućama. Znam da sam željela živjeti blizu ljudi da steknem kojeg prijatelja, ali kada sam ugledala ovu malu kućicu znala sam da mora biti moja. I ubrzo je postala. Samo moja.
Prošetala sam do plaže pa zagazila u more. Sretno sam se nasmiješila i zatvorila svoje oči dok me je topli vjetar grijao izvana. Okrenula sam se prema svojoj kućici. Kada sam prvi puta došla bila je oronula. Vlasnik se čudio što želim kuću u takvom stanju, ali se nije bunio kada sam prihvatila sve uvjete. Potpisali smo papire, dao mi je ključ i ostavio me je u mom novom domu.
Odmah sam se bacila na renoviranje. Raspitala sam se za najbolje radnike u gradu i nisam pogriješila kada sam ih uzela, napravili su čudo na mojoj kući. Izvana je bila obojana nježne žute boje. Kuća je imala dvije sobe na katu i jednu kupaonicu, a u prizemlju je imala još jednu sobu koju sam odlučila pretvoriti u svoju malu knjižnicu. Otkako sam vani, stalno čitam i stalno kupujem nove knjige. Zato se tu skupilo hrpa knjiga koje stoje u kutiji i jedva ih čekam staviti na svoje nove police koje sam dala izraditi. Moraju biti velike i dugačke jer sam sigurna kako moja ovisnost o čitanju i kupovanju knjiga nikada neće prestati.
Pokraj te sobe ima još jedna kupaonica. A na lijevoj strani od ulaza se nalazi dnevni boravak iz kojeg se ulazi u veliku kuhinju s blagovaonicom. I kao što sam rekla, kroz velika francuska vrata se izlazi na prekrasnu terasu gdje puca prekrasan pogled na ocean. Veselim se sjediti vani i gledati zalaske sunca.
Sada znam da ovdje moram biti. Ovo je moj novi dom. Dom u kojeg ću, nadam se, moći pozivati svoje prijatelje.
Zagledala sam se u jednu kuću koja je bila udaljena par metara od moje. U njoj je sada gorilo svijetlo. Ovdje sam mjesec dana, ali nikada u niti jednoj od ovih kuća u okolici nije gorjelo svijetlo, a sada gori u jednoj od njih. Čini mi se kako imam nove susjede. Nasmiješila sam se i laganim korakom krenula prema svojoj kući.
*****
Ujutro sam otišla na trčanje po plaži. Do sada to nisam radila jer sam bila zauzeta sa svim poslovima i preseljenjem, a sada napokon mogu trčati da se malo opustim. Znam, trčanje kao opuštanje? Nisam luda, ali mene trčanje doista opušta. Ako ne čitam, onda trčim. Ponekad dok čitam moje misli biježe na sva sranja koja sam prošla i na Škorpion. Rekla sam sama sebi da jednostavno moram zaboraviti na Škorpion, ali znam da ne mogu. I sigurna sam da nikada neću moći. Škorpion je uništio moje djetinjstvo. Još nisam sve saznala, ali sigurna sam da hoću. Moram sve saznati. Tko sam zapravo ja i tko su moji roditelji. Možda imam nekoga na ovome svijetu pa više ne budem sama.
Polako sam trčala nazad prema svojoj kući kada sam vidjela nekog muškarca kako ulazi u onu kuću gdje je sinoć gorjelo svijetlo. Na tren sam zastala jer sam se nadala kako će se okrenuti, ali je on ušao u kuću bez osvrtanja. Opet sam potrčala i uletjela u svoju kuću.
Iako mi je gospodin Davis rekao kako će doći tek u ponedjeljak kako bi nastavili s poslom, iznenadio me je kad su se on i radnici našli na mome pragu jutros. Rekao je kako sam dobra osoba i kako zaslužujem imati svoj dom pa su oni odlučili nastaviti raditi kako bi što prije završili. Tada se nisam suzdržala i morala sam ga zagrliti. Uz smijeh je prihvatio moj zagrljaj.
Na brzinu sam se istuširala i spremila se te izašla van. Danas radim popodnevnu smjenu, ali do posla imam još vremena pa sam odlučila otići do grada i naći još neku sitnicu za svoju kuću. Možda naletim i na neku novu knjigu. Parkirala sam malo dalje od mjesta gdje radim pa sam ušla u prvu trgovinu koju sam ugledala. Imam novu kuhinju, ali nemam tanjura, pribora za jelo i ostalih stvari koje mi trebaju. Pažljivo sam birala sve što mi treba i na kraju je tu bila velika hrpa koju sam jedva prebacila u svoj stari kamionet marke Ford. Ali bila sam sretna, sretna i ispunjena.
Na poslu sam radila bez stajanja. Subotom popodne je uvijek bila velika gužva i kada me je gospođa Collins pitala da li želim raditi popodnevnu smjenu, odmah sam prihvatila. Uživala sam ovo raditi, iako je ovo nešto što nisam željela raditi. Ako me pitate što je to, ni sama nisam bila sigurna. Do sada sam bila prokleta ubojica, trenirani majmun koji je slušao tuđe zapovijedi, ali sada ova nova Mia, ona je bila svoj zapovjednik. Volim trčati i čitati i volim malu djevojčicu koja me je svaki dan uveseljavala, ali to bi bilo sve.
Znam da sam slobodna godinu dana, ali tek sada mogu reći kako sam slobodna tek ovih mjesec dana. Imam dvije prijateljice i dom. To je za mene sloboda. Postepeno ću saznati što to ja stvarno volim i želim i tko zna možda odlučim nekako završiti i školovanje. To je ono što sam željela cijelo ovo vrijeme.
Doktor Nolan se opet pojavio u zalogajnici, ali ovog puta sam mu se iskreno nasmiješila i poslužila ga. On sam je također bio prijateljski nastrojen pa smo lagano čavrljali dok sam stajala pokraj njegovog stola. I dalje me je gledao iskreno i sa zanimanjem, ali nije me to uznemirilo. Nije bio napadan nego pravi džentlmen. Zvao se Dean i imao je svoj ured ulicu dalje. Ovdje je dolazio kad je imao pauzu i kada je želio pobjeći od svoga posla. Rekao mi je da voli svoj posao, ali da ga ponekad umara, zato dolazi ovdje da se opusti. Rekla sam mu da je ovdje uvijek dobro došao. A meni bi dobrodošao još jedan prijatelj.
Emily nije bila sa mnom u smjeni pa se Dean mogao lijepo opustiti i uživati u svome ručku bez da ga netko prekida. I meni je bilo drago što nema nje pa sam mogla brže raditi svoj posao. Sviđa mi se Emily, ali ponekad previše brblja, a kad brblja griješi i onda ja moram ispravljati njezine greške. To mi nikada nije bio problem.
Do osam navečer sam bila stvarno jako umorna. Noge su me užasno boljele, ali nisam odustajala. Još malo i bit će kraj smjene pa kad dođem kući opustit ću se u svojoj novoj kadi s nekom dobrom knjigom.
Sanjam taj trenutak.
U deset smo napokon zatvorili, a onda sam poslala Bena kući ranije jer sam ja odlučila napraviti obračun i sve pospremiti. A i kiša se spremala, a on nije imao auto. Kada sam sve završila, pogasila sam svijetla, izašla van te zaključala.
Stala sam ispred vrata i podignula pogled prema nebu. Nije se vidjela niti jedna zvijezda od tamnih oblaka. Samo sam čekala. Začula sam korake ispred sebe pa sam pogledala u osobu koja je stajala koji metar od mene i gledao zbunjeno u mene.
Progutala sam knedlu koja se odjednom našla u mome grlu. Intenzivne zelene oči su me promatrale sada sa velikim zanimanjem. Muškarac ispred mene je bio lijep. Ne, to je uvreda za ovakvog muškarca. Ovaj muškarac je bio prekrasan i muževan. Bio je viši od mene. Imao je smeđu kosu i prekrasne zelene oči u kojima sam se ja polako gubila. A njegovo lice je bilo prekriveno tri dana starom bradom. Bio je mišićav i bio je prekrasan. Nosio je crnu majicu kratkih rukava koja je isticala njegove mišiće, a na lijevom ramenu ispod majice mu se nazirala tetovaža.
A njegove usne. Njegove usne su bile pune i spremne na grijeh. Željela sam te usne na sebi. Ne znam odakle mi ove misli, ali su bile istinite. Željela sam dodirnuti njegove usne svojim prstima ili svojim usnama.
Mislim da sam prestala disati. Moje srce je ubrzano kucalo dok smo se nas dvoje neprestano promatrali. Osjetila sam i kratku bol u mojim ženskim dijelovima tijela. Kriste! Mislim da sam totalno izgubljena samo od njegovog pogleda. Ovo mi se nije nikada dogodilo.
Na njemu je sve vrištalo da je nevolja, ali ja nisam željela bježati od ove nevolje. Ova nevolja je bila previše neodoljiva. Previše intenzivna. Previše sve.
Prišao mi je još jedan korak te me kratko odmjerio. Svoj zeleni pogled je na trenutak skrenuo prema nebu, a onda ga vratio na mene.
„Jeste li dobro, gospođice?" O moj Bože njegov glas! Bio je tako dubok, a opet tako nježan. Ništa na ovom muškarcu nije bilo nježno, ali od tog glasa sam se gubila. Sada stvarno ne znam što se meni događa. Možda ću se razboljeti.
Pitao me je nešto, zar ne? Odgovori, Mia i nemoj napraviti budalu od sebe.
„Jesam", rekla sam promuklo. Samu sebe sam mentalno ošamarila zbog tog nespretnog odgovora pa sam se nakašljala i pokušala ponovno. „Jesam, gospodine. Upravo sam završila s poslom." Pokazala sam na zalogajnicu iza sebe. Nisam prestala gledati one njegove prekrasne zelene oči.
„Izgledali ste mi kao da nešto čekate. Mislio sam da ste se izgubili."
„Nisam, ne. Nisam izgubljena." Zastala sam dok sam ga promatrala. Ma koga ja varam, otkako sam ga vidjela ja sam totalno izgubljena. „ Ali da, istina je da nešto čekam." Opet sam pogledala prema nebu i brzo vratila pogled na njega koji me je sad zbunjeno promatrao. Znam da misli kako sam luda samo se nadam da neće pobjeći od mene.
„Sigurno ste dobro, gospođice....?" Zastao je kako bih sama dopunila ostatak.
„Mia. Zovem se Mia Evans."
„Pa Mia, ja sam Gabriel Darcy i ako vam treba pomoć, samo mi recite." I njegovo ime je bilo prekrasno baš kao i on. Gabriel. I mogu reći da mu to ime baš stoji.
„Hvala vam, ali dobro sam. Samo ovo čekam." A onda sam osjetila prvu kap na svome licu. Podignula sam glavu prema nebu kada je kiša polako počela padati. Nasmiješila sam se i zaklopila svoje oči. Obožavam kišu. U Škorpionu nisam mogla toliko uživati u osjećaju kiše na mome tijelu, ali sada svaki puta iskorištavam njezinu ljepotu. Otkako sam vani, uvijek bih stajala na kiši i samo uživala. Neki možda mrze kišu i bježe od nje čim počne padati, ali ne i ja. Ja sam je jednostavno obožavala. A najviše sam voljela kada sam bila ispred svoje kuće, u mome malom raju.
Osjećala sam Gabrielovu prisutnost i njegov pogled me je privlačio kao magnet. Pogledala sam ga s bojazni da će me poslati u neku ludaru, ali iznenadilo me je kad sam vidjela da se on lagano smiješi. I taj jedan osmijeh je bio tako prekrasan. Prokletstvo, bio je prekrasan i muževan muškarac. Željela bih da me uhvati ovim svojim snažim rukama i više me ne pusti.
Da on čuje moj misli, sigurno bi me poslao u ludnicu.
„Voliš kišu", rekao je glasno da nadglasa bubnjanje kiše. Još mi se malo približio. Sada smo bili dovoljno blizu da mogu gledati one njegove zelene oči koje su me tako očarale.
„Obožavam. Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi biježe kada kiša pada."
„Pa vjerojatno se boje da će se istopiti", rekao je i šire se nasmiješio. O! Moj! Bože! Taj njegov osmijeh! To je bilo nešto najdivnije što sam ja ikada vidjela. Moji ženski dijelovi su odjednom zaplesali na taj prizor. Da, zaplesali su jer je to jedina riječ koja bi mogla opisati ovo što se upravo događa u meni.
Zašto ovako reagiram na ovog muškarca?
„Oni jednostavno ne znaju uživati u malim stvarima."
„U tome si u pravu, Mia." Zastao je, a onda je pružio ruku te mi sklonio jedan mokri pramen s lica. Zadrhtala sam od tog kratkog dodira. On je to shvatio pa se nasmiješio. „Na trenutak sam mislio kako si poludjela."
„Nisi prvi koji bi to pomislio", rekla sam i slegnula ramenima. Ja si dopuštam ono što nisam mogla sve one godine u Škorpionu i samo želim uživati.
„Nisam te mislio uvrijediti."
„Nisi me uvrijedio, ne brini, Gabriele." Na tren je zatvorio svoje oči, a kad ih je poslije otvorio bile su mrvicu tamnije. Prišao mi je još taj jedan korak i zagledao se duboko u moje oči. Osjećala sam njegov dah na mome licu. Mirisao je nevjerojatno. Na barut, mentu i muškarca.
„Želiš li da te otpratim kući?"
„Hvala ti, ali imam svoj auto. Sad bih stvarno trebala ići." Ali se opet tako nisam maknula od njega. Nisam mogla. Bila sam hipnotizirana. Čini mi se da nije niti on bio imun na mene jer su njegove oči lutale po mome licu i često bi se zaustavljale na mojim usnama. Nesvjesno sam zagrizla donju usnu na što je on izdahnuo. Osjetila sam miris mente u njegovom dahu. Nisam sigurna što bih napravila da me sada poljubi jer sam sigurna kako to želi.
„Onda mi dopusti da te otpratim do tvoga auta." Kimnula sam glavom jer nisam ga mogla odbiti. Ovog muškarca je teško odbiti. Uhvatio me je za ruku na što su me obuzeli trnci koji su stali juriti kroz mene. Povela sam ga do svoga auta. Kada ga je vidio, namrštio se.
„Ovo ti voziš?" upitao je u nevjerici. Moj kamionet je možda bio star i oronuo, ali se meni sviđao. Vozio je i bio mi je od velike pomoći. Imam ga otkako sam pobjegla i nikada ga se ne bih mogla riješiti. A i obnova moje kuće mi je bila važnija od nekog auta. Dok moj stari Ford vozi, ja ću mu biti zahvalna.
„Da, to je moja bebica. Ne sviđa ti se?"
„Samo ne mogu vjerovati da to čudo ikako vozi. Prestar je."
„Možda, ali ja ga obožavam. I dok me vozi od točke A do točke B, ja sam sretna." Namrštio se što je mene nasmijalo. On se okrenuo prema meni i opet pogledao u moje usne. On je svoja usta lagano polizao na što sam ja uzdahnula. Oh, prokletstvo! Što mi radi ovaj muškarac.
Kiša je i dalje neumorno padala po nama što njemu nije nikako smetalo. Oboje smo bili mokri, ali niti jedno nije željelo maknuti se s kiše. A ja sam stvarno morala ići iako mi se bilo teško odvojiti od ovog muškarca.
„Želiš li da te ja odvezem kući?"
„Gabriele, rekla sam da ne brineš. Moj auto će me sigurno odvesti kući." Bila sam u napasti ostaviti svoj auto ovdje kako bi me on mogao odvesti kući, ali drugi dio mene nije želio sjesti u auto nepoznatog muškarca. Možda sam se pokraj njega osjećala kao prokleta tinejdžerica, kad bih znala kako se osjeća prokleta tinejdžerica ispred nekog dečka, ali nisam željela da me prati u moj novi dom. Željela sam ga malo istražiti prije nego ovom muškarcu dopustim nešto.
„Ako ti tako kažeš", rekao je i otvorio mi vrata. Sjela sam za upravljač i pogledala ga.
„Bilo mi je drago, Gabriele. Vidimo se okolo."
„Oh, Mia. Definitivno ćemo se vidjeti", rekao je dubokim glasom i namignuo mi. Zatvorio je moja vrata te se odmaknuo korak od auta. Tek od drugog puta sam upalila auto, više zbog nervoze jer me je on još uvijek promatrao, a onda sam mu mahnula i polako se odvezla od njega. Gledala sam ga u retrovizoru dok mi nije skroz nestao iz vida.
Htjela sam stati negdje pokraj ceste kako bih došla do daha, ali sam vozila do svoje kuće bez zaustavljanja. Željela sam biti sama dok budem razmišljala o ovom muškarcu koji mi je oduzeo dah nakon samo jednog pogleda.
Nikada se nisam ovako osjećala zbog nekog muškarca. Upoznala sam ih nekoliko dok sam bježala i upoznala sam ovdje nekoliko dok radim, ali nitko nije na mene ostavio ovako dubok utisak kao Gabriel.
Njegove zelene oči će me večeras progoniti u snu itome se veselim. I veselim se njegovom obećanju da ćemo se ponovno vidjeti