PROŠLOST
Los Angeles, Kalifornija
Tipkala sam po laptopu dok je Sebastian pokraj mene neprestano bubnjao po svojim prokletim koljenima. Zadnjih sat vremena sjedimo u ovom autu i čekamo timski znak za akciju, a Sebastiana čekanje izluđuje. A mene, mene izluđuje on. Zadnjih 20 minuta sam ga pet puta upozorila da prestane s tim bubnjanjem, ali on kao da me ne čuje. Bio je u nekom svom svijetu.
Zaklopila sam svoj laptop, odbacila ga na zadnje sjedište, a onda se bijesno okrenula prema njemu.
„Hoćeš li jebeno prestati s time?" bijesno sam prosiktala kroz zube. On je samo slegnuo ramenima i nastavio dalje. Snažno sam ga uhvatila za ruku i izvrnula mu je na što je on ljutito uzviknuo.
„Oh, oprosti. Smeta li ti to?" upitala sam sarkastično.
„Dobro, koji ti je? Smiri se malo."
„Ne mogu se smiriti kada me izluđuješ."
„Mene izluđuje ovo čekanje!" rekao je ljutito i zagledao se u kuću na koju motrimo već sat vremena. Znam i razumijem ga. Mene također izluđuje čekanje, ali naredbe su bile jasne. Moramo samo čekati da se meta pojavi.
„Da, zaboravila sam. Ti si čovjek od akcije." On mi se nacerio, što je kod njega prava rijetkost. Sebastian je inače jako ozbiljan muškarac, predan samo svome poslu. Potpuno ga razumijem jer sam i sama bila redana svome poslu. Mi nismo znali što je zabava.
Bio je visok sto devedeset i jedan centimetar i imao je mišićavo tijelo što može zahvaliti konstantnom treningu koji imamo svaki dan. Osim toga, on stalno visi u teretani. Ako ne spava on je u teretani, ako ne jede on je u teretani ili kad je lijepo vrijeme, on trči. Imao je plavu kosu i plave oči. Njegovu ljepotu su narušavala dva ožiljka koja je imao na licu. Jedan se protezao od lijevog uha prema čelu i nestajao je u kosi, a drugi je išao od njegove donje usnice i zaustavljao se na ključnoj kosti. Taj se ožiljak većinom nije vidio jer ga je skrivala gusta brada. Ali unatoč tim ožiljcima, Sebastian je bio prekrasan muškarac. Zbog tih ožiljaka je izgledao još opasnije.
Zato ga neki od naših ljudi rado izbjegavaju jer ga se boje. Osim toga, prije dvije godine slomio je ruku jednom muškarcu iz našeg tima jer je ovaj dobacio krivi komentar kada ga je vidio da se smiješi. Sebastian je zaradio kaznu, Matt je zaradio slomljene kosti. Svima je najbolje kad mu se miču s puta.
Prema meni nije takav. Rekla bih da se voli šaliti samo sa mnom i samo meni pokazuje ove njegove rijetke osmijehe. Mislim da smo kliknuli od prve. Znamo se već osam godina. Prvi puta kada je stigao u Škorpion bio je potpuno izgubljen. Evan, naš glavni šef dao mi je zadatak da novake uvedem u posao i da im pokažem sve što trebaju znati. Ono što je mene iznenadilo je da je Sebastian već sve znao. Bahato mi je odgovorio da njemu ne treba jebena pomoć i da se zna snaći i sam. Poslije mi je Evan rekao kako je došao iz Washingtona gdje ima još jedno sjedište Škorpiona. Trebao mu je ovdje i poslije sam shvatila zašto je tome tako.
Bio je predam svome poslu. Ozbiljno bi se prihvatio svakog zadatka i sve bi rješavao u roku. Bez dodatnih pitanje. Odmah mi se svidio jer sam i ja bila takva. Jedina osoba koja je bila baš poput njega sam bila ja. Voljela sam svoj posao i slušala sam svaku zapovijed koju mi je Evan zadao. Može se reći da sam bila njegova desna ruka.
Sebastian i ja smo postepeno postajali prijatelji. Imala sam osjećaj kao da ga poznajem cijeli svoj život. Naravno, onaj život koji sada znam jer se starog niti ne sjećam. Dok on nije bio s nama, bila sam usamljena. Rijetko sam s kime razgovarala osim ako bi se radilo o poslu. Svi su mi smetali, ali kad bi zatražili pomoć uvijek sam bila spremna pomoći. To im nisam mogla odbiti. Evan mi je jednom rekao da cijeni kod mene tu vrlinu, ali da jednom moram naučiti kada prestati. Nikada nisam prestala niti ću ikada prestati pomagati ljudima. To mi je u krvi.
Uglavnom, Sebastian je vrlo brzo postao moj prijatelj i od toga dana se nismo odvajali. Mogla bih reći da mi je bio poput starijeg brata. Uvijek smo pazili jedno na drugo i uvijek smo čuvali leđa onom drugome. On mi je bio sve. Kod nas u Škorpionu se ne smiju pokazivati emocije jer kako Evan kaže, emocije pokazuju slabost. Ali ono što ja znam da volim Sebastiana kao svoga brata i znam da sada ne bih bila ovdje bez njega. Taj muškarac mi je spasio život.
„Naravno da sam ja muškarac od akcije. Ne znam čemu ovo čekanje kad samo možemo upasti unutra i riješiti sve."
„Da, Seb. Upast ćemo u praznu kuću u kojoj nema naše mete nego samo njegova ljubavnica. Ne želimo se otkrivati prije nego on dođe." Ljutito je puhnuo pa se zagledao niz ulicu kao da će mislima prizvati svoju metu da nam priđe.
Bio je napet i ne samo zbog toga što je bio prisiljen čekati. Nego napet, kao da mora nešto reći, a ne zna kako bi to rekao. Poznajem ga dobro i znam kad ga nešto muči. A sada imam osjećaj da ga nešto stvarno vraški muči, a boji mi se to reći. Što je smiješno jer se on ne boji ničega. Mislim bio je ogroman i da je mogao, ubijao bi svojim pogledom.
„Jesi li dobro?" upitala sam nakon par minuta šutnje.
„Jesam, Crvena. Samo čekam nekakvu akciju." Nasmiješila sam se kada me je nazvao onako kako me je uvijek zvao. Crvena. Od prvoga dana me tako zove jer sam ja imala crvenu kosu koja se meni oduvijek sviđala. I obožavala sam taj njegov nadimak. Naravno tako me je zvao samo kad smo bili sami jer bi Evan postao sumnjičav kada bi se njegov tim počeo previše zbližavati. No, nas on nije plašio i Evan je poslije i sam shvatio kako nas dvoje imamo samo bratsko- sestrinski odnos. I sam je poslije shvatio kako nas dvoje funkcioniramo samo zajedno. Saznao je to na teži način nakon što smo izgubili Molly koja je bila dijelom našeg tima.
Škorpion! Pitate se što je to? Pa da vam ukratko objasnim. Škorpion je elitna nevladina jedinica obučenih ubojica. Da, dobro ste pročitali. Mi smo trenirane ubojice koje uklanjanju ljude koji skrenu s puta. Imamo dvije lokacije. Jedna u Austinu, a druga je, kao što sam rekla u Washingtonu. Ja sam ovdje već 14 godina, a možda i više. Svoga života prije Škorpiona se ne mogu nikako sjetiti, a mislim da ni ne želim. Evan mi je rekao kako su me se moji roditelji odrekli i da me je on primio k sebi. Stvorio je ono što sam danas. Trenirana ubojica. Škorpion su financirali svi oni ljudi koji su imali nekakve koristi od njega. Najviše koristi od Škorpiona je imao senator Teksasa koji nas i dan danas financira. On je onaj tihi šef za kojeg se ne smije znati, ali ja kao Evanova desna ruka sam znala za to. Ako dospije do medija da jedan senator ima nekakve veze sa elitnim ubojicama, to bi bio kraj njegove karijere, kraj njegova života.
Tijekom godina smo izgubili puno dobrih ljudi u našoj jedinici, ali ih nikada nismo mijenjali. U našem sjedištu postoji dio samo za njih gdje smo im odavali počast.
Uglavnom, to je ukratko sve o našem poslu. Naravno, ne ubijamo sve ljude. Neki od njih završe tamo gdje i zaslužuju biti, u strogo čuvanom zatvoru Stone koji se nalazi na moru i odande nema bijega.
Obratila sam pozornost na Sebastiana koji je i dalje zurio niz ulicu.
„Sigurno si dobro?" Izdahnuo je pa me je pogledao. Njegove plave oči su pregledavale moje lice, a njegov mozak je ubrzano radio. Znam da je o nečemu razmišljao jer mu se na čelu pojavila jedna bora. Do sada nikada nije ovako oklijevao što me je počelo brinuti. Sebastian nije bio previše rječit, ali je uvijek bio iskren i otvoren prema meni što sam najviše voljela kod njega.
Krenuo mi je nešto reći, ali ga je prekinuo glas koji je dolazio iz slušalice koja se nalazila u našim ušima.
„Meta se približava kući."
„U redu. Na moj znak svi ulazimo unutra." Još sam gledala u Sebastiana dok sam to govorila, ali je on sada gledao kako naša meta parkira pred njegovom kućom.
Odmahnula sam glavom kako bih ovaj čudan trenutak ostavila iza sebe. Spremna sam na zadatak, a razgovor među nama dvoje može čekati. I definitivno će se dogoditi jer se nešto ozbiljno događa.
Meta je ispratila svoju ljubavnicu kući, a onda je sa svoja dva tjelohranitelja nestala u kući.
„Tim Alfa sa mnom na prednja vrata. Tim Beta, čuvajte stražnji ulaz. Ljudi, važno je da ga dovedemo živoga u zatvor. Nisu na rekli u kakvom stanju." Sebastian je zarežao na moj riječi pa smo napokon izašli iz auta. Protegnula sam svoje ukočene noge i dala svima znak da možemo krenuti. Prvi tim je krenuo za mnom dok je drugi tim otišao na stražnji ulaz.
Upali smo u kuću uz viku i dreku dok je naša meta pokušavala pobjeći na stražnji ulaz. Zakolutala sam očima dok sam uklanjala jednog njegovog snagatora. Minutu poslije je sve bilo riješeno dok se u daljini čula dreka naše mete. Sebastian ga je bacio pod moje noge. Iz nosa mu je curila krv. Sebastian je samo slegnuo ramenima.
„Opirao se," rekao je jednostavno. Zagledao se u našu metu te mu prislonio svoj pištolj na glavu. Svaka riječ koja je izlazila iz usta naše mete je zamrla.
„Peter Campbell. Napokon smo i tebe uhvatili. Već sam mislila da je netko drugi došao do tebe prije Škorpiona."
„Pustite me! Jebeno me pustite! Ne znam ja ništa!"
„Ne znaš ništa? Ja ipak mislim da nešto znaš. Ovako stoje stvari. Presreli smo kamion, tvoj kamion na granici s Meksikom. Unutra je bilo dvadeset nedužnih djevojaka. Ovo radiš već godinama. Krijumčariš nevine djevojke u druge države. Ti i tvoj partner zaslužujete trunuti u paklu."
„Nemam jebenog partnera!" viknuo je. Sebastian ga je snažno uhvatio za kosu na što je Peter zacvilio.
„Ne ponašaj se tako prema jednoj dami!" prosiktao je Sebastian. Skoro sam se nasmijala jer ja definitivno nisam bila nikakva dama, ali sam ostala ozbiljna.
„Znamo da nemaš partnera. Ja sam ga se riješila prije dvije godine. Ali ne prije nego što nam je otkrio tko mu je partner. Vidiš od toga dana ti imaš metu na leđima. Od toga dana si bio na oprezu jer ti se partner nije javljao i znao si da nešto nije u redu." Zastala sam pa okružila oko njega i Sebastiana. Ostali iz našeg tima su budno pratili što se događa vani da ne bismo dobili neočekivane svjedoke. To sranje nam sada nije potrebno. Ovo smo čekali i predugo. Ovaj gad zaslužuje trunuti u paklu jer je prodavao nevine djevojke. Njegov partner se izvukao na lakši način, ali Peter neće. Peter ide u strogo čuvani zatvor Stone gdje više neće vidjeti sunce, gdje više neće osjetiti kišu na svome licu i ono najvažnije, gdje više neće povrijediti niti jednu nevinu djevojku.
Uspjeli smo sve djevojke vratiti njihovim obiteljima, ali će se još dugo boriti s traumom koju su doživjele zbog prokletog idiota.
Gledala sam u njegovo samodopadno lice, a onda više nisam mogla izdržati. Udarila sam ga tako snažno po licu da se i Sebastian zatresao zajedno s njime.
„To ti je za sve one djevojke koje si upropastio, prokleto kopile!" bijesno sam prosiktala. Snažno sam stiskala svoje ruke jer sam bila spremna opet poletjeti na njega, ali jedan pogled na Sebastianovo lice i ja sam se počela polako smirivati. To je Sebastian, mogao me je smiriti samo jednim pogledom i zbog toga sam mu bila zahvalna. Nisam osoba koja lako gubi kontrolu, ali sam mrzila ovog gada koji je klečao ispred mene zbog svega što je učinio svim tim djevojkama.
„Tvoj partner se izvukao na najlakši mogući način, umro je od moje ruke. Ali ti nisi te sreće. Ti ideš u prokleti zatvor! I ne, ne mislim na one obične zatvore gdje možeš postati glavni, gdje možeš igrati košarku i svakakva sranja. Ne, ti ideš u zatvor za koji nitko ne zna, samo šačica ljudi i vjeruj mi odande ne možeš pobjeći i tamo ne možeš biti glavni. Tamo je glavna samo jedna osoba i budi spreman postati njegovom kučkom!" Samodopadno sam se nasmiješila kada sam vidjela kako mu se oči šire od straha. Pa to mi je i bio cilj. Utjerati strah u kosti ovom seratoru jer je to i zaslužio. Zaslužio je da ga se baci u najdublju jamu u paklu, ali ovaj zatvor je nešto poput pakla.
„Vodite ga, dečki." Dvojica pokraj nas su ga zgrabila i odvela ga u kamion te su se odvezli.
„Dajem mu mjesec dana", rekao je Sebastian sada vidljivo opušten. Razlika je bila golema od onoga Sebastiana iz auta. Još nisam zaboravila na naš razgovor i to je sada druga stvar koju moram obaviti.
„Mjesec dana? Ja mu dajem deset dana. On je slabić i slomit će se jako brzo." Iz pouzdanih izvora znam da većina koja ode u taj zatvor ne izdrži mjesec dana. Ili polude jer su zatvoreni ili se odmah ubiju po dolasku. Ali takva sudbina im je zacrtana kad im se Škorpion nađe na putu.
Sebastian je šutio cijelim putem do našeg sjedišta u Austinu, a ni ja nisam željela otvarati temu našeg prethodnog razgovora u autu. Sigurna sam da mu treba vremena da posloži to sve što ima u glavi jer znam, stvarno znam kako će to što mi ima reći biti bolno.
Čim smo sletjeli na naš mali aerodrom koji imamo blizu našeg sjedišta, okrenuo se prema meni. „Moramo razgovarati. Dvadeset minuta." Otišao je bez da sam uspjela reći i riječi. Srce mi je brzo zakucalo dok sam ga promatrala kako polako skida svoju odoru i pancirku a onda sve odlaže u svoj ormar. Bojim se ovog razgovora. Ja koja sam kao i Sebastian koja se ne boji ničega, sada se bojim ovog razgovora.
Zašto imam osjećaj da ga gubim?
Dvadeset minuta poslije susreli smo se u hodniku. On je bio na drugoj strani i čim me je vidio dotaknuo je prstima svoju obrvu što je bio naš znak da je sve spremno. Uhvatila sam fascikli s današnjim slučajem jače rukama, a onda sam krenula za njime. Našla sam ga u sobi za sastanke. To je bila jedina soba u kojoj smo mogli razgovarati bez da nas itko prisluškuje jer su posvuda u našem sjedištu bile kamere.
Bacila sam jedan fascikli ispred njega da izgleda kao da još uvijek pregledavamo izvještaj iz današnje akcije prije nego ga predamo našem šefu.
Neko vrijeme je samo gledao u papire pred sobom dok je lagano bubnjao kemijskom po stoli. Zar opet počinje s tim bubnjanjem? Taman kada sam krenula nešto mu reći, podignuo je svoj pogled prema meni. Odmah sam zatvorila usta kada sam vidjela njegov izraz lica. Ovo nije dobro!
„Želim van." Šokirano sam gledala u njega. Što je upravo rekao? Polako sam sjela dok sam zabezeknuto gledala u njega.
„Van? Kao van iz Škorpiona, van?"
„Upravo tako. Ne mogu više ovo raditi. Ne mogu se praviti da uživam u ovome kad ne uživam uopće." Čuje li on sebe? Sada je bio govorio kako je on čovjek od akcije, kako mu treba da se pokrene, a sada govori kako bi van? Pa ovdje ima dovoljno akcije za sve što mu treba.
„Prokletstvo, Sebastiane! O čemu govoriš? Kako bi želio napustiti ovo? Svoju obitelj?"
„Zato što više ne mogu, Crvena. Ovo više nisam ja. Ne uživam više u ovom. Mrzim ovaj posao. Mrzim sebe zbog svega što radimo. Mrzim sve ovdje!" bijesno je prosiktao. Trgnula sam se na njegove riječi. Ok, to boli.
„Mene mrziš?"
„Ne, pobogu, ne. Da tebe nema ovdje davno bih poludio i odustao od svega. Ali sada više ne mogu. Moram otići pod hitno. Na rubu sam, Crvena. Malo mi fali da izgubim strpljenje i ne počnem lomiti sve."
„Čemu takva odluka?" Pao mi je kamen sa srca kada sam čula da mu ja ne smetam i da me ne mrzi. Mislim da bi mi srce slomio kada bi mi to rekao. On je bio moj najbolji prijatelj, moj brat i ako mu kako mogu pomoći, hoću, učinit ću to. Zaklela sam se da ću pomoći svima koji to traže od mene. Samo me zanima što se njemu dogodilo da je tako brz promijenio svoju odluku.
„Saznao sam nekakve stvari. Nekakve užasne stvari i želim van."
„Koje stvari? Seb, reci mi molim te!" Nekoliko trenutaka me je samo promatrao kao da je razmišljao smije li meni reći tu duboko čuvanu tajnu što je mene malo povrijedilo. Kao da me više ne pozna. Kao da ne zna da sam zbog njega sprema na sve.
„Ne vjeruješ mi." To nije bilo pitanje nego istina. Prava istina. Jer po njegovom izgledu rekla bih da mi ne vjeruje što je mene dodatno ubijalo.
Naglo se trgnuo iz svoga stanja te je sjeo pokraj mene. Fascikli su ležali na stolu zaboravljeni. Ovo je sad bilo puno važnije do njih.
Uhvatio me je za ruke i zagledao mi se duboko u oči. Njegove plave oči su sada sjajile više nego inače. Mogla bih reći da su čak bile i malo suzne, ali pošto je bila riječ o Sebastianu nisu mogle biti suze.
„Ti znaš da ti vjerujem, Crvena. Vjerujem ti od prvoga dana. Povjerio bih ti svoj život. Ti si moja sestra. Ali ne vjerujem Evanu." Gledala sam u njega dok se borio kako bi izrekao svoje misli do kraja. Vjerovala sam mu stvarno sam mu vjerovala sve što je rekao, ali sam čekala objašnjenje. Zanimalo me je čemu takvo nepovjerenje prema čovjeku koji nam je pružio sve.
„Saznao sam da nam on briše pamćenje nekakvim kemikalijama." Htjela sam se pobuniti i upitati ga o čemu on to dovraga priča, ali je samo odmahnuo glavom. „Samo me slušaj, molim te. Istina je. Ne znam kako, ali jednu večer sam ležao u svojoj sobi i kao po običaju nisam mogao spavati. Otišao sam u streljanu i odjednom mi je u misli došla slika. Mutna, ali opet tako jasna. Bila je to jedna žena. Plavokosa žena koja je vikala moje ime, koja je vikala da me ne odvedu. Dam se kladiti da je to bila moja mama. Crvena, to je bila moja mama. Odveli su me od nje i doveli u ovaj Škorpion."
„Čekaj, hoćeš reći kako te tvoja mama ipak nije napustila nego su te oni oteli? To je smiješno." Ne može biti istina. Sebastian se sigurno prevario. Svi koji su ovdje su na neki način ostavljeni. Neki su spašeni iz sirotišta i dovedeni ovdje. Nitko nije došao protiv svoje volje. Svi su ovdje jer to žele biti. Ovo je ludost.
„Nije šala. Ozbiljan sam. Vidio sam što rade. Brišu pamćenje onima koji se imalo sjete svoje prošlosti. Ja sam na rubu da saznam sve o tome. Ovo nije moj život, Crvena. Ovo nije tvoj život, dovraga! Nitko nije ovdje svojom voljom. Svi su prisiljeni biti ovdje."
Naglo sam ustala od njega jer nisam više mogla slušati. Imali li Sebastian pravo? Što ako je ovo sve istina, a život koji nam je Evan pružio je potpuna laž? Tako sam zbunjena. Željela bih otići do njega i sve ga ispitati, ali nešto duboko u meni mi govori da to nije dobra ideja. Nešto duboko u meni mi govori kako bi bilo najbolje zaboraviti na ovo sve. Ali ne mogu. Ovo nikako ne mogu zaboraviti. Sebastian mi je dao materijala za razmišljanje i za istraživanje.
Okrenula sam se prema njemu i zagledala se u njegove plave oči. On me je zbunjeno promatrao dok sam se ja prisjećala događaja od prošle godine. Pomogla sam jednomu od nas da pobjegne. Pomogla sam mu da ode iz Škorpiona i nitko nikad nije saznao da sam mu ja pomogla. Samo Sebastian to zna. Pomogla sam Nicku da pobjegne odavde jer je očajno želio van. I on sam je saznao nešto tako šokantno da je morao van. Pomogla sam mu bez ikakvih pitanja. Prokletstvo, trebala sam ga pitati što to zna. Trebala sam ga pritisnuti da mi se otvori. Pustila sam ga na slobodu bez riječi. Možda je i on znao ono što Sebastian zna. Zato su obojica tako očajno željeli van.
„Što je?" upitao je Sebastian zabrinuto.
„Nick. On je nešto znao kad sam mu pomogla da ode. Misliš da je..." Zastala sam jer nisam znala kako da nastavim dalje. Moj glas se polako gubio dok je moj mozak ubrzano radio. Prokletstvo! Što se ovdje događa?
„Siguran sam da je znao inače ne bi tražio od tebe da mu pomogneš. Imao je povjerenja u tebe da mu pomogneš da ode van. I ja želim tvoju pomoć, Crvena. Želim van. Želim potražiti svoju obitelj. Znam da ih imam i znam da me nisu napustili."
On zna da bih mu pomogla odmah. On zna da sam za njega spremna na sve, ali to znači ako mu pomognem on odlazi, a ja ostajem. Ostajem ovdje sama bez njega i nisam sigurna da bih to mogla podnijeti. On mi je bio sve i njegov odlazak bi me slomio. Ali znam koliko bi mu to značilo da ode i pomoći ću mu. Moram mu pomoći jer je on spasio moj život.
„Molim te, pomozi mi. Ovo sve je tako sumnjivo. Brišu nam pamćenje. Zašto bi to radili osim ako ne skrivaju nešto? I gdje je Sky? Gdje je Patrick? Bili su donedavno s nama sad ih nema. Zar ti to nije prokleto sumnjivo?" Ima pravo. Njih dvoje jesu bili s nama, ali odjednom su nestali. Naivno sam povjerovala kada mi je Evan rekao da su na oporavku. Ali prošlo je već dva tjedna otkako njih nema. Prvo sam pomislila da su nešto učinili Sky kada je ušla u moju sobu i zamolila me za pomoć. Ona je također htjela van.
Dva dana poslije ona je nestala. Brinula sam se dok mi Evan nije rekao da je na oporavku. Povjerovala sam mu jer je Sky stvarno izgledala bolesno.
A sada? Sada sam definitivno postala sumnjičava. Sebastian je unio sumnju u mene i to s pravom. Ovdje nešto gadno smrdi.
„U redu. Pomoći ću ti." Osmijeh, koji nikada nisam vidjela na njemu, obasjao mu je cijelo lice i tako napravio nevjerojatnu promjenu na njemu. Njegovo uvijek namršteno lice sad je doslovno sjajilo.
„Hvala ti, Crvena. Odužit ću ti se za ovo." Zastao je dok me je promatrao te mi se približio i počeo svojim placem gladiti moj obraz. „ Volio bih da pođeš sa mnom. Ne mogu te ostaviti ovdje."
„Znaš da ne mogu poći. Pomoći ću tebi, a onda naći načina da saznam sve što mogu."
„Nemoj se dovesti u nevolju. Želim te sa sobom vani."
„Nevolja je moje drugo ime", rekla sam kroz šalu iako se niti jedno od nas dvoje nije smijalo. Ja sam patila iznutra. Ostajem bez svoga brata. Ima pravo, mogu poći s njime, ali ne prije nego saznam sve što mogu o tom brisanju pamćenja. I ako mogu pomoći i drugima da odu odavde, učinit ću to pa makar mi bilo zadnje.
Ja svoja obećanja ne kršim.
*****
Dva tjedna. Dva tjedna sam radila na planu kako da pomognem Sebastianu da ode odavde. I napokon sam uspjela sve doraditi. Sebastian je spreman da ode kad god mi on kaže da je spreman.
Ja definitivno nisam bila spremna. Nisam ga bila spremna pustiti, ali sam znala da moram. Bila sam prestravljena. Kada sam pomogla Nicku da pobjegne, svi su odmah krenuli u potragu za njime. Nikada nisam saznala jesu li ga našli ili nisu. Bojim se i pomisliti što bi mu se dogodilo da su ga našli. Za sebe se nisam bojala ako bi se saznalo da sam ja ona koja mu je pomogla da pobjegne.
Ali zato sam se bojala za Sebastiana. Brinut ću se za njega dok je vani jer znam da će svi krenuti u potragu za njime. Samo se nadam da će biti dovoljno brz i da će napustiti zemlju što je prije moguće. Ne želim da ga nađu i učine mu nešto nažao. Škorpion ne prašta tako lako onima koji krše pravila.
Jedne večeri sam Sebastianu objasnila sve u vezi moga plana. Mislila sam da će pričekati još nekoliko dana, ali on želi otići već slijedeću večer. Rekao mi je kako mu se sjećanja stalno vraćaju i da mora biti vani da se svega sjeti. Ja mu nisam mogla proturječiti.
Kada je slijedeća večer stigla, moja srce je već bilo slomljeno. Nisam bila spremna pustiti Sebastiana van, ali je on želio ići i ja tu nisam mogla ništa. Obećala sam mu da ću mu pomoći, a ja svoja obećanja ne kršim.
Imali smo sreće jer Evan nije bio u sjedištu i meni je dao da se pobrinem za sve. Ušla sam u kontrolni toranj gdje je sjedio Mark. Odahnuo je kada me je vidio pa se brzo ispričao i otišao je na toalet. To mi je dalo vremena da obavim što treba.
Hakirala sam sigurnosni sustav i postavila snimku koja će se ponavljati slijedećih dvadeset minuta tako da Sebastian može neometano pobjeći. Kada se Mark vratio, otišla sam dolje i zatekla Sebastiana pokraj ulaza koji sam otkrila drugu godinu koju sam bila tu.
„Sve spremno?"
„Kamere hakirane. Imamo dvadeset minuta."
„Meni će trebati i manje." Namignuo mi je i krenuo uskim prolazom na svoju slobodu. Pratila sam ga sve do izlaza koji je bio u gustoj šumi. Izašli smo van i osvrnuli se oko sebe. Naše sjedište mi je izgledalo kao da je kilometrima daleko.
„Ne mogu vjerovati da odlaziš. S kime ću sada raditi gluposti?"
„Hej, dajem ti dopuštenje da stalno radiš gluposti."
Pogledala sam u Sebastiana koji je već gledao u mene. Nasmiješio mi se te me zagrlio. On to nikada ne radi što mi samo znači da ću i ja njemu nedostajati kao što će on meni.
„Prokletstvo, Crvena. Trebala si ići sa mnom."
„Znam, ali želim ostati ovdje i saznati sve što treba." Gledala sam ga dok su mu oči postale vlažne. Prokletstvo, Sebastiane! Nikada ne plačeš, zašto sada počinješ?
„Čuvaj mi se, sestrice. Molim te, da se čuvaš." Kimnula sam glavom. Kada sam progovorila moj glas je bio obojen emocijama i ne prolivenim suzama. „Između nas ne postoji zbogom, Crvena. Gdje god da budemo, uvijek ćeš biti u mome srcu." Nekoliko trenutaka sam samo šutjela jer nisam znala što bih rekla nakon ovoga. On mene stvarno želi rasplakati, a ja ga nisam željela pustiti, nisam mogla.
„Ti se čuvaj, Seb. I bježi što dalje odavde."
„Obećavam. Kada uhvatiš priliku, bježi i ti odavde. Znam da želiš spasiti sve, ali ponekad nam ni to ne uspije." Nježno me je poljubio u čelo. Ostao je nekoliko trenutaka duže pa sam osjetila jednu njegovu suzu kako mi pada na čelo. Naglo se odmaknuo od mene te mi se nasmiješio, a onda je nestao u mrak.
Dok sam se vraćala tunelom u sjedište, pustila sam da mi suze natapaju lice. Otišao je. Sebastian je otišao i odnio sa sobom jedan komadić moga srca. Smatram se sretnicom što sam znala nekoga kome je bilo teško reći zbogom. No ovo je bio najbolniji oproštaj jer sam dobro znala kako se nikada više nećemo susresti. Nikada više neću vidjeti jedinu osobu koju sam smatrala svojom obitelji.
A ja sam sama sebi obećala kako ću otkriti svu istinu i pomoći svima koji to žele pa makar mi to bilo zadnje u životu.