- Pa Magda imaš li decu? – pitam je za vreme ukusne večere.
- Imam ćerku, živi u Parizu sa mužem i dvoje dece.
- Kako si odlučila da živiš ovde? Mislim živiš ovde?
- Da, ja kao i tvoj otac volim Afriku i sve što ona predstavlja, živim ovde već deset godina.
- Nikad nisi poželela da se vratiš kući?
- Ovo je sad moj dom a moja ćerka ima svoju porodicu.
- Šta je sa njenim ocem?
- Poginuo je u avionskoj nesreći pre dvadeset godina.
- Žao mi je.
- U redu je dušo.
- Pa, hvala na večeru, trebalo bi da krenem.
- Ponudili bismo ti da postaneš ovde ali imamo samo jednu spavaću sobu.
- U redu je dopada mi se moj smeštaj. Drago mi je što smo se upoznale Magda.
- Takođe dušo.
Pozdravim se sa tatom i krenem ka svom bungalovu. Što sam bila dalje svom bungalovu to je buka bila glasnija. Ma šta se događa?
Ugledam vatru i zastanem.
- Šta se događa? – pitam jednog od momaka.
- Izbio je požar u jednom od bungalova.
- U čijem?
- Nala i Kabu.
- Jesu li oni dobro?
Odmahnuo je glavom i potrčala sam ka bungalovu.
Ugledam pošar koji gasi desetak ljudi, Nalin bungalov je skoro ceo izgoreo a onaj sa njene desne strane i moj sa leve je požar tek zahvatio.
- Sranje – viknem i krenem da pomognem.
- Ja li neko video Nalu i Kabua? – pitam.
- Požar je prevelik ne možemo unutra – Badru mi odgovara dok pokušava da ugasi vodu, kao i Džejk.
Setim se da je sa donje strane prozor i napravim veliki luk da zaobiđem vatru.
Pronađem Nalu na zemlji, verovatno je skočila kroz prozor i pala.
- U pomoć! – viknem i krenem po nju. Bilo je pretoplo ali je uhvatim za ruke i povučem. Vukla sam je što dalje od vatre.
- Džejk! Badru! – derem se pa joj dam veštačko disanje.
- Džejk!
- Hajde Nala – krenem sa oživljavanjem.
- Jedan, dva, tri - uzmem vazduh i izdahnem u njena usta.
- Je li živa? – pita me Džejk.
- Jedan, dva, tri. Hajde Nala!
Dajem joj veštačko disanje već treći put.
- Hajde! – viknem i ona izbaci dim iz pluća.
- Hvala Bogu, podignem je.
- Živa je! – Badru je viknuo.
- Prepala si me – nasmešim se.
- Nala! – odnekud se stvorio Kabu i zagrlio sestru. I on je dobro.
- Svaka čast – Džejk stavlja ruku na moje rame i pridružuje nam se doktor.
- Ugasili ste požar? – pitam.
- Da! – Badru odgovara.
- Sranje moje stvari – pogledam u moj bungalov. Ako nisu izgorele, sigurno su poplavljene.
. . .
Nala je u ambulanti a Kabu je ostao pored nje, izgleda da je bio u patroli kad je izbio požar, Nala je bila sama.
- Tata! – naletim na njega ispred ambulante.
- Bonbonice, dobro si? – pita me.
- Naravno da sam dobro, idem da vidim šta je ostalo od mog bungalova.
- Doktore Ridli imamo problem sa zebrom.
- Idi tata.
- Idi kod Marte pobrinuće se za tebe.
- Nisam dete, idi.
Krenem ka bungalovima i zateknem tamo puno ljudi. Zaobiđem ih i pogledam u moje stvari.
- Sve je uništeno. Žao mi je – Džejk kaže.
- To je samo odeća i kozmetika, i tehnologija – doduše sve je skupo ali . . .
- Je li Prada? – pita me.
- Nešto od toga – nasmešim se.
- Šta se dogodilo?
- Instalacije, prošle godine su sve promenjene osim onih u Nalinom bungalovu, ne znam kako su to promašili – namrštio se.
- Sutra će se sprovesti detaljna istraga.
- Važno da niko nije nastradao.
- Da, jedan bungalov je bio prazan, ti si bila kod oca, Kabu u patroli, samo je Nala spavala.
- Sreća pa se na vreme probudila.
- Sreća. Spasila si joj život.
- Samo sam se setila prozora sa donje strane, nisam puno razmišljala. Kako se požar tako brzo proširio?
- Ovde nema kiše Alli, dovoljna je iskrica pa da sve bukne, sreća što je Badru brzo reagovao.
- Gospodine imamo samo jedan prazan bungalov ali je pun, ne možemo ga odmah isprazniti – prekida nas neki crnac.
- A sutra?
- Sutra da, može.
- Neka ga spreme za Nalu i Kabua.
- U redu gospodine.
- Ja ću se ovde zadržati moja kuća je otključana i na raspolaganju ti je.
- Gde ćeš ti da spavaš?
- Mogu u kancelariji.
- Oooo.
- Tvoj bungalov neće biti obnovljen sigurno desetak dana, do tada možeš da koristiš moju kuću.
- Hvala.
- I ako želiš možeš sutra da odeš u kupovinu po nešto odeće, ja ću pokriti sve troškove.
- Ne brini zvaću mamu da mi pošalje a do tad ću uzeti nešto tvoje ili ću pozajmini od Marte.
- Može i to, idi odmori.
- U redu, hvala ti.
- Hvala tebi.
. . .
Tarzanova kuća je bila, moram priznati, veoma prijatna, ima omanji dnevni boravak, malu kuhinju, kupatilo i veliku spavaću sobu sa kvalitetnim krevetom, proverila sam zadnjicom. Ali prvo mama. Izađem napolje, uhvatim signal i kažem mami šta se dogodilo, obećala je da mi sve stiže sutra. Volim moju majku. Zatim se vratim natrag, pronađem neke Džejkove stvari i istuširam se a onda se komiram.
Krevet je, moram priznati, bio izuzetno udoban, malo se protegnem i rešim da proverim šta se događa. Naravno pozajmim Džejkove bokserice i jednu košulju koju uvežem oko sebe i podvrnem rukave, pantalone sam obukla od juče jer su mi njegove baš prevelike i krenem u proveru štete po danu pa na posao.
Šteta je bila velika, ali tu su već bili neki ljudi koji su radili, Džejk je bio vredan. Nala.
Pronađem Nalu u krevetu.
- Hej, kako si?
- Moja srećna zvezda – nasmešila mi se.
- Ne preteruj.
- Spasila si mi život, dugujem ti.
- Ne duguješ mi ništa.
- Rekli su mi da je izgoreo i tvoj bungalov.
- Da ali ne kao tvoj, tvoj je do temelja.
- Da, izgorelo je sve što smo imali moj brat i ja – snuždila se.
- Žao mi je, mislim da će vam rezervat nadoknaditi materijalne stvari.
Slegnula je ramenima.
- Kabu je dobio posao u gradu – promenila je temu.
- Zaista? Nisam znala da želi da ode.
- Ima devojku tamo, želi da zasnuje porodicu.
- Vau – ali rekla je da nemaju ništa.
- Ostaće sa mnom dok se ne oporavim ali uskoro odlazi, juče je razgovarao sa gospodinom Harperom i obećao je da će mu pomoći.
- To je lepo od njega.
- On je dobar čovek – bila je tužna.
- Više su tužna zbog brata nego zbog stvari zar ne?
- Kao što si rekla materijalne stvari se mogu kupiti, vremenom.
- Tako je. Moram da nazovem mamu, doći ću kasnije važi?
- Važi.