"Zašto mi moramo da živimo zajedno uopšte? I zašto sami?", nisam izdržala da ga ne upitam, već na samom ulazu u kuću.
Vjenčanje neću da vam pričam, takvo nešto nikom ne bih poželjela. Kao dva mrtvaca samo izgledali.
Cijelim putem do kuće sam igrala od nervoze, zbog svega naravno. Prvo zbog načina na koji se udajem, drugo zbog novinara koji su nas dočekali ispred opštine i već počeli sa pitanjima, na koje naravno nismo odgovorili.
Treće...toliko se kidam i ludim, jer moram neko vrijeme da živim sa ovim čovjekom! Sa bahatim, glupim i nerazumnim fudbalerom, kojem ne možeš dvije stvari da objasniš.
"Šta mene pitaš? Kao da sam ja ovo želio, ni meni se ne živi sa tobom, ali šutim!", govori dok ide ispred mene sa svojim koferima.
"Mogao si nešto poduzeti, smisliti nešto da ne živimo u istoj kući!", nastavljam da pričam, jer ne mogu da podnesem činjenicu da dijelim krov sa njim.
"Šta da poduzmem? Pa da mi otac zagorča život je li? Da me izbaci i iz kluba i iz reprezentacije?", kaže ulazeći u dnevni.
"Znači ucijenio te!", kažem misleći kako zaista nisko udara sa tim. Ipak je to njegov život, nije mu mogao time prijetiti.
"A ne, dušo vjenčao sam se jer te volim!", kaže sarkastično, a ja prevrnem očima.
"Obostrano je, samo da znaš!", namignem mu i spustim se na sofu.
"Drago mi je!", kaže i sjedne naspram mene.
"Koja glupost Bože...!", progovori nakon kraće tišine.
"Sam si sebi kriv, da nisi živo kako si živio ne bi ti se ovo desilo!", kažem dok gleda pravo u mene.
" A je li? A šta bi ti onda? Da ti otac završi u zatvoru?", upita skupljenih obrva.
"Našao bi se neko već...nadam se normalniji od tebe!", dodam a on se nasmije.
"Gledaj, kakva si djevojka, možeš biti zahvalna Bogu što sam ti muž!", kaže što izazove moj smijeh.
"Baš sam zahvalna, ali molim Boga da ovo niko ne doživi! Čak ni tvojoj budućoj pravoj ženi, ako je uopšte budeš imao, ne bih ovo poželjela!", sad se on počne da smije.
"Ee, ti stvarno ništa ne znaš! Gledaj, mnoge bi voljele da su na tvom mjestu!", namigne mi provokatorski.
"I mnogi na tvom!", odmah se ouzbilji i ustane.
"Ti trebaš ustvari biti zahvalan Bogu, što sam ja ta koju si morao oženiti!", ustanem i stanem ispred njega.
"Evo usta mi se ukočila koliko zahvaljujem!", sarkastično doda i prekrsti ruke.
"Da Bogda ti se i ukočila!", kažem ljutito i uzemem svoje kofere kako bih otišla u sobu.
"Hajde, reci mi gdje je soba!", kažem stojeći iza njega.
Odmahne glavom i uzme svoje kofere, a zatim se uputi prema spratu. Očigledno da ni on ne zna gdje je šta, jer otvara svaku sobu i traži naše.
"Evo je!", kaže i otvori da uđem.
"Uđi i molim te, ako može da ne izlaziš do razvoda!", kaže, a ja zalupim vratima.
Lucas, pov.
"Bože moj, Jedini...znam da ti se rijetko obraćam, ali...žao mi je što nisam prije Bože, sigurno mi se ovo ne bi desilo! Tako me je stid što Te tek sad molim za pomoć, ali riješi mi ovu situaciju nekako! Molim Te!
Umrijet ću od muke, daj mi neki znak!", sjedim na krevetu i pokušavam da sklopim neku finu molitvu, sa nadom da će mi Bog primiti.
"Loše sam Bože...!", i naravno tu stanem, prekida me zvuk mog mobitela, tačnije Theo.
" Baš znaš kad da nazoveš!", kažem od muke.
" Prekidam nešto?", nasmije se provokatorski. "Zar si već pao na svoju ženu? Ha? Kakva je Alice?", zapitkuje dok ja umirem u sebi.
"Da je bar Alice...oženio sam neku drugu! Stariju, tačnije moje godište, i znaš šta...bolje da sam se ubio čim sam se rodio!", kažem dok se on komira od smijeha.
"Srce bratovo, šta ne valja? Nije lijepa? Nije po tvom ukusu?"
"Nije to...čovječe, ona je inspektor! Hoda sa pištoljem i nekim značkama...samo čekam kad će da zapuca!", ozbiljno mu govorim, ali Theo ne bi bio Theo kad od sahrane ne bi napravio cirkus. Sve mu je smiješno.
" Ti se se uplašio ha?"
"Ma nisam šta ti je! Samo onako kažem...nije to za mene! Ne možemo dvije rečenice da sastavimo!"
"Dobro kakva je za gledati? Mislim fizički, znaš šta pitam!", upita, a ja tek tad skontam da je prelijepa djevojka.
"Lijepa je!", kažem tiho.
"Samo lijepa? S obzirom da je kći Arthura, očekivao sam da bude nešto više, jer poznajem i sestru i braću!", nastavlja da propituje.
"Šta ja znam...prelijepa je! Eto, ne znam! Najljepša je od njih...!",iskreno kažem i odmah čujem njegovo provociranje.
"Opa..prelijepa je li?"
"Theo ne glupiraj se! Čovječe, kažem ti kako jeste! Neću lagati!", odbrusim mu, jer me počinje da nervira.
"Kako se zove?"
"Alerie!", kažem i onda čujem pucanj u kući od kojeg se skamenim.
"Luki, šta je to bilo?", upita Theo dok sjedim ukočen.
Već osjetim da me sto znojeva obliva.
"Theo moram da idem!",brzo poklopim i izjurim iz sobe.
Skamenio sam se u trenutku kad se začuo pucanj.
"Možda se ubila, budala jedna!", govorio sam drhtavim glasom, hodajući prema njenoj sobi.
"Alerie...!", polahko sam je dozvao i pokucao na vrata, ali nije se oglašavala.
Alerie, pov.
Nakon što sam složila stvari i namjestila svoj krevet, odlučila sam da očistim okružuje, tačnije pištolj koji mi već sutra treba za posao.
Iako sam inspektor, najveća želja mi je da ga što manje koristim, tačnije nikako, no obaveze su obaveze i moram ih izvršavati.
Izvadila sam iz svoje posebne torbe, gdje je inače cijela oprema za posao, pištolj, kao i sve potrebno da ga očistim. Prije nego li sam uopšte otvorila pištolj, ni sama ne znam kako okidač sam povukla i nažalost začuo se pucanj.
Od silnog stresa i svega što mi desilo ovih dana, ruke su počele da drhte i sigurno su one uzrok mog nepažljivog pokušaja.
Nadala sam se da Lucas ovo nije čuo, da je izašao negdje ili da spava, jer njegovo pametovanje ne mogu slušati.
"Alerie...!", taman što sam pomislila na njeg, oglasio se na vratima.
Nisam ništa odgovorila nego sam se uspaničila i krenula tražiti dobro mjesto gdje da sakrijem pištolj.
"Alerie...ulazim, samo da znaš!", prije nego što je završio otvorio je vrata, dok sam stajala ispred njih zbunjena i spremna za njegovu galamu.
"Jesi dobro?", upitao je gledajući u mene zbunjeno ali i zabrinuto.
"Sve je oke!", kažem, a on spusti pogled na pištolj i raširi svoje zjenice.
"To...!", zamuckujući počne pričati.
"Slučajno sam opalila, krenula sam čisiti, ali...!"
"Uh...", otpuhnuo je. "Mislio sam da si se ubila, budalo jedna!", rekao je i ušao u moju sobu, a zatim uzeo pištolj iz ruke.
"Hej vrati to!", govorim i krenem da uzemem ali podigne ga u vis.
"Kad naučiš da koristiš onda!", kaže, a ja prevrnem očima.
"Ja sam za to išla na akademiju, slučajno sam okidač povukla!"
"Sutra ćeš slučajno da usmrtiš i mene i sebe, je li? Ne može!", kaže i blago me odgurne od sebe, a zatim krene iz spavaće.
"Lucas vrati mi to! Uhapsit ću te jer uzimaš oružje bez moje dozvole!", govorim, ali on nastavlja prema svojoj sobi.
Dva dana kasnije....💫
"Kako je u braku, Lucas?", kroz smijeh upita Antoine, a ja prevrnem očima.
Neki momci u reprezentaciji znaju moju situaciju i cijelu priču oko Alerie, pa me sad i zezaju.
"Kako se slažete?", upita ponovo.
"Super!"
"Kako se može slagati sa jednim inspektorom, mora da sluša šta god da kaže!", doda Florian, a ja ga pogledam zbunjeno.
"Kako ti znaš šta je ona?", podignem obrve, a on se nasmije.
"Eh Lucas...duga priča!"
"Pa pričaj mi! Kako ti znaš nju?", nervira me kad mi neće odmah da kaže.
"Zajedno smo išli u srednju, pričala mi je šta želi biti, ali imala je probleme sa ocem zbog toga! On je želio da ona bude arhitekt, a ona nešto sasvim suprotno. Otjerao ju je od kuće, Jain joj je pomagao čovjek koji ju je učio piano. Kad se sjetim...teška vremena prijatelju!", pažljivo ga slušam.
"Otjerao?", upita Antoine.
"Da, ona je cijelo vrijeme bila u Rimu. Sjećam se kad mi je rekla da raskidamo, jer mora za Rim i neće se nikad vraćati!", kao da mu je ovo izletilo, pa je pogledao u mene i napravio neki čudan kez.
"Šta si rekao?", upitam misleći da nisam dobro čuo.
"Živjela je u Rimu! To sam rekao!", kaže mi a ja odmahem glavom.
"Florian, ponovi šta si rekao!"
"Dobro čovječe, bili smo zajedno dvije godine! Klinci smo bili!"
"Zašto mi to nisi prije rekao?", upitam ga.
"Zašto te zanima? I tako ćete se razvesti, ali ne brini...nismo se ni voljeli! Ona je bila djevojka posebna, ja nisam znao da to volim, tako da mi je bilo drago kad je otišla!", objasni svoju teoriju, na koju se svi nasmijemo.
"Bože sačuvaj!", prokomentiriše Antoine.
"Djeca!", kaže dok stojim pored njega, zbunjen cijelom situacijom.
Alerie, pov.
Čujem ga na vratima i brzo izletim iz njegove sobe.
Pokušala sam naći pištolj koji je uzeo međutim uzalud. Ni danas ga nisam uspjela naći.
"Alerie...!", doziva, a ja prevrnem očima čim mu glas čujem.
"Šta je?", viknem i ugledam ga na stepenicama.
"Večeras mi dolaze prijatelji iz reprezentacije!", izgovori kao iz topa i nasmije se gledajući u mene.
"Da idem?"
"Ne! Ostaješ s nama, žele da te upoznaju!", kaže i uđe u sobu ostavljajući je otvorenu.
"Opet si mi rovila po stvarima! Koliko put sam ti rekao da nema pištolja? Nećeš dobiti nazad!", kaže i opet provali da sam bila u sobi.
A trudila sam se da ništa ne primijeti, no prevelik je perfekcionista.
"Odakle sad ti igrači?"
"Žele da vide moju ženu!", kaže i stane ispred mene.
"A ti ćeš biti fina večeras i smješkati se! U redu! Nemoj molim te da moram govoriti kakva trebaš biti!", kaže i unese se u lice i namigne.
"Čudan si! Nešto mutiš!", kažem i odmaknem se!
"Ništa!", digne ruke u znak odbrane i krene prema kupaonici.
Lucas, pov.
Jedva čekam da vidim njenu reakciju kad ugleda Floriana. Namjerno sam im pozvao, jer mi je dosadno postalo ovako.
Želim nešto da se desi, barem da vidim njenu reakciju kad ugleda bivšeg. Nije ona od kamena, to ćemo još večeras dokazati.
Nakon tuširanja se spremim i krenem prema prizemlju gdje je ugledam.
Leži i gleda neki film na TV-u.
"Vrati mi!", kaže dok ja prebacujem kanale.
"Jedi taj čips!", kažem a ona proguta zalogaj i nastavi.
"Lucas, vrati nazad!"
"Alerie, fokusiraj se na čips!", kažem a ona skoči i udari me jastukom.
"Nerviraš me! Užasno me nerviraš!", vikne i krene me gušiti jastukom.
"Alerie...!", pokušavam je zaustaviti ali je prejaka.
"Zašto si toliki gad?", upita me i konačno dozvoli malo zraka da uhadnem.
"Ugušit ćeš me!", kažem kroz smijeh dok stoji iznad mene sa tužnim izrazom lica.
"Ti ćeš da plačeš?", upitam kroz smijeh, jer joj tako djeluje lice.
"Muka mi je od tebe! Prvo mi uzimaš moje stvari, konstantno provociraš sad i ovo! Zašto mi malo mira ne daš čovječe! Tek je drugi dan kako živimo zajedno!", na rubu suza kaže i sjedne gdje je maloprije bila.
"Alerie, prestani da glumiš! Znam da ne plačeš!", kažem jer zaista i mislim da me blefira.
No ne prestaje, nego još više krene da plače.
"Alerie prestani! Šalio sam se, dobro šta si ti, neka beba?", upitam jer ne vjerujem da jednog inspektora može da potrese ovakva šala.
"Šalio sam se u redu? Evo vratit ćemo gdje je bilo!", kažem i vratim na film.
"Alerie, prestani!", govorim i pomičem joj ruke s lica i vidim da ne plače.
Znao sam. Tačno sam znao.
"Lažove!", kažem gledajući u nju, a ona me blago udari po glavi i izjuri van.
"Vrati se, trebaju da dođu igrači!", krenem za njom i onda je vidim pored vrata koja drži otvorena, a ispred njih Florian i ostali.
Šta mislite ko će ovdje na koga pasti prvo? 😂😂
I opet hvala svima koji čitate i komentarišete!
Volim vas ❤️❤️❤️❤️