~Trideset i pet~
Zagrcnula sam se pljuvačkom i počela nekontrolirano kašljati. U plućima mi je užasno žarilo i nikako nisam mogla doći do zraka. Postat ću čovjek? Nema šanse! Tek sam se naviknula na nadnaravnost. Odjednom sam ispred sebe ugledala ruku koja mi je pružala čašu vode. Zgrabila sam čašu i hlapljivo ispila do zadnje kapljice.
"Hvala", promrmljala sam savivši ruke i laktovima se naslonivši na koljena.
Zavladala je tišina, a meni je bilo užasno neugodno.
"Onda bi vjerovatno trebali krenuti", predložio je moj otac i počešao se po zatiljku. Podignula sam pogled prema njemu koji meje tužno gledao.
"Pany, žao mi je što te nismo mogli zaštititi", majka je nježno položila svoj dlan na moj. Ugodna, poznata toplina se proširila mojim tijelom nasvijesno me opuštajući. Uzdahnula sam zabacivši glavu na naslon trosjeda. Kvragu, uvijek se sve meni događa! Ali, zašto ja? Zašto sam baš ja trebala postati Nadnaravna? Zašto sam baš ja trebala nasjesti na varku Black Beauty? Zašto sam, kvragu, vjerovala Callu?!
"Definitivno bismo trebali krenuti," klimnula je Rochell, "nemamo još puno vremena."
Iznervirano sam ustala i odmarširala na gornji kat prema svojoj sobi. Iza sebe sam začula glasove koji me dozivaju, ali nisam se obazirala. Ušla sam u sobu snažno zalupivši vratima i bacila se na krevet. Legla sam u obrnuti položaj, tako da mi je glava bila na mjestu gdje bi trebali biti noge. Sunce je polako počelo zalaziti i kroz otvoren prozor su do mene dopirale posljednje zrake lijeno se prelijevajući po mom licu. Duboko sam disala ne bili se smirila. Udahnula sam svježi miris zraka pomiješanog s omekšivaćem rublja. Bože, kako je sve zamršeno. Toliko pitanja, a ni na jedno ne znam odgovor. Da mi je netko prije dvije godine rekao da ću postati Nadnaravna i da ću upasti u ovaj zamršeni krug koji nikada ne prestaje, ne bih mu vjerovala. Nikada ne bih ni pomislila da su Rochelle i Mason brat i sestra. Uopće si nisu nalik. Osobnost im je čista suprotnost, a i po izgledu se razlikuju.
Iz razmišljanja me prenulo tiho kucanje na vratima. Nagnula sam glavu preko ruba kreveta te tako do dobivši naopak pogled na Masona koji je provirio u sobu. Nasmiješio se i ušao lagano zatvorivši vrata. Pratila sam ga pogledom sve dok se nije udobno smjestio odmah do mene. Nekoliko minuta smo ležali u tišini i nitko nije progovorio. Trenutno nisam razmišljala ni o čemu, što je bilo olakšavajuće s obzirom da mi je koji trenutak prije glava pucala od pitanja. Ali gorko sam htjela znati o čemu Mason razmišlja. Djelovao je tako smireno i kao da ga ništa ne muči, ali znala sam da to nije baš tako.
"Sviđa li ti se ono što vidiš?" upitao je Mason i vragolasto se nasmiješio. Gledao je u mene, a ja sam tek sada shvatila da buljim u njega. Krv mi je jurnula u obraze i brzo sam skrenula pogled. Kvragu, nadam se da nije vidio koliko sam se zacrvenila. Začula sam njegov smijeh, a nedugo zatim i njegov topao dlan koji nježno okreće moju glavu k njemu. Pogledi su nam se susreli, a mene je obuzeo nekakav čudan osjćaj u trbuhu. Možda je od gladi.
Mason se nježno nasmiješio zureći u moje oči. "I ti i ja znamo da nije od gladi."
Lijeno sam se nasmiješila, ali tek mi je sljedeći trenutak do mozga došlo što je rekao. Kako...
"Stalno zaboravljaš da imam moć čitanja misli." vragolasto se nasmiješio približivši svoje lice mom.
Naglo sam se odmaknula. "Ali to ti ne daje pravo da mi kopaš po mislima." iznervirano sam okrenula glavu prema prozoru. Već je pao mrak? Ali nije prošlo ni deset minuta.
"Prošlo je pola sata, Pany." oglasio se Mason i mogla sam osjetiti kako očajnički pokušava prekriti smijeh u glasu. Ne uspijeva mu baš...
"Nemoj se čuditi." nasmijao se na što sam ga bijesno pogledala. "Već pola sata zuriš u mene."
"Baš si pun sebe." šakom sam ga udarila po prsima iznervirano puhnuvši. Okrenula sam mu leđa i zaklopila oči. Krevet je zaškripao i osjetila sam Masonov topao dah na vratu koji mi je slao trnce po cijelom tijelu. Pokušavala sam ga ignorirati. Čvršće sam stisnula oči i pokušala misliti na nešto drugo. Misli o... Konjima? O Glory! Misli o njegovoj mekanoj dlaci i grivi koja se viori na vjetru. Mekanoj kao... Masonova kosa... Ne! Ne. Misli. O. Njemu. Kvragu, kako ću misliti o bilo čemu kad mi on stoji za vratom?! Daj, samo se koncentriraj. Samo se smiri. Duboko sam udahnula i stisnula oči. Odjednom sam osjetila njegove vrele usne na mojoj koži. O Bože! Naježila sam se i nešto kao elektricitet je prostrujalo mojim tijelom. Kvragu, Pany, ignoriraj i ovo i vidjet će da ne pali na tebi. Nisam se pomaknula iako sam imala neopisivu želju skočiti na njega i... OK, dosta! Ovo ne pomaže.
Kad je Mason vidio da ne reagiram, iako sam sto posto sigurna da je osjetio moje strujanje, počeo je lagano kliziti usnama po mom vratu približavajući se mojoj vilici. Već sam bila sigurna da drhtim. Pokušavala sam održati disanje normalnim, ali, kvragu, nije išlo. Usnama je počeo prelaziti mojom vilicom i sada je razmak njegovih i mojih usana bio jako malen. Cijela sam drhtala od... želje? Ne, kvragu, samo je malo prohladno ovdje. Trebala bih zatvoriti prozor. Mason je sve više smanjivao prazan prostor između naših usana, sok su moje oči još uvijek bile zatvorene.
"Priznaj, Pany." šapnuo je. "Kad ćeš već jednom priznati?"
Naglo sam otvorila oči sjetivši se da mi može čitati misli i okrenula se, ali to nisam smjela napraviti. No sada je već bilo prekasno. Zbog mog naglog okreta naše su se usne sudarile izazvavši u meni ogroman prasak. Nekakva vatrena zvijer je podivljala u meni pri samom dodiru njegovih usana. Ovo čak nije ni bio poljubac! Samo dodir. Mason je reagirao, nagnuo se i ovog puta me strastveno poljubio. Zaklopila sam oči prepuštajući se. Uzvraćala sam jednako strastveno kao i on. S jednakim žarom. S jednakom željom. Da. Ovog puta se stvarno radilo o želji. Više nisam mislila ni na što drugo. Samo na ovaj predivan osjećaj. Naše su se usne pomicale u savršenom ritmu i, kunem se, u životu mi nije bilo ljepše.
Zadihano sam prekinula poljubac i okrenula se prema njemu. Gledao je u mene pokušavajući uhvatiti dah.
Nasmijao se ne prekidajući kontakt očima. "Priznala si."
"Što to?" upitala sam iako se već dalo naslutiti na što misli.
"Da si zaljubljena." nagnuo se bliže i poljubio me na blic. "U mene."
Promatrala sam ga bez riječi. Vjerujem da sa bila crvena u obrazima kao paprika, ali nije me bilo briga. Bila sam sretna. Uz njega sam se osijećala kao nikada prije. Kao da imam krila. Ovo mi se nikada nije dogodilo s Callom. Gledala sam u njegove oči, ali nisam osjetila ništa. No sada s Masonom, imala sam osjećaj kao da tisuću vatrometa u meni pucaju, i to samo od njegovog pogleda. Smijao se. Bio je sretan. I, napokon, uistinu sam priznala. Ne samo da sam zaljubljena. Volim ga.
_________________________
Vjerojatno sam ovaj nastavak napisala s najvećom ljubavlju do sada. Kao da osjećam isto što i Pany i kao da sam povezana s Masonom. No, vas baš zanimaju moji osjećaji, zar ne? Vas zanima zašto nije bilo nastavka. Pa, bila sam u maloj krizi. Ali ne s idejom i inspiracijom, već sa školom. Bliži se kraj godine i počinju završni ispiti (u mom slučaju) i pretrpana sam ispitivanjima i kontrolnim. U svibnju me čeka 8 kontrolnih. Krasno, ne?
Ali, evo što mene zanima... Čita li još itko moju priču? Ne?
Jučer mi je jedna jako draga cura pružila podršku i, iako bi se nekima činila jako mala, meni neizmjerno znači. Upravo ta cura me potaknula da napišem nastavak jer... Ne znam, jednostavno sam bila presretna da je nekome stalo do moje priče i da bar jedna osoba uživa čitati je. I nakon dosta vremena mi se netko javio da pohvali moju priču, što puno znači. Pa, hvala ti toncherette na svemu iako sam te tek upoznala 😘.
Hvala i svima ostalima koji su ostali uz mene i kad nema nastavaka, i , naravno, hvala mojoj najljepšoj tayrea što je objavila nastavak (napokon😂), pa pogledajte, ako još niste, The Chosen One.
Volim vas sve,
Adstra❤
P. S. Ako netko ne zna, ovo gore vam je pjesma Pumped Up Kicks od The Foster People.