Od trenutka kada nas je Jesse na prevaru uvukao u automobil tvrdeći da je Rion to zahtijevao od njega do trenutka kada ga je taj isti Rion umalo ubio šakama, nisam znala kako se osjećam niti što osjećam. Bila sam uplašena, zgrožena, a najviše što me plašilo bilo je to što je Britt bila sa mnom u svemu tome. Ona je dijete puno svojih muka i problema i nije joj bilo potrebno da je otme nekakav manijak koji nam objema prijeti smrću. Koliko me strah prožimao, toliko sam već bila sasvim sigurna da ću je stegnuti čvrsto uz sebe, otvoriti vrata i ispasti skupa s njom na cestu, jer dozvoliti tom skotu da uradi što je naumio ne bih dozvolila ni u ludilu. Kada je Rionov glas s druge strane mobitela rekao da se držimo da dolazi po nas znala sam da govori istinu, i da je vjerojatno već negdje blizu. Odustala sam od plana da iskočim s djetetom van i čekala da se pojavi. Sreća na Brittaninu licu kada ga je vidjela kroz prozor auta udarila me po sred srca. Ovim je samo učvrstio njenu opčinjenost njime, stekao status junaka na sve moguće načine i kako je on rekao da se vezao za nju, vjerujem da je ona to sada učinila duplo jače. Dok smo drhturile u njegovu zagrljaju spašene od Jessea Cartera znala sam da mi više nema povratka nazad. Rion Zeus postao je nešto neopisivno važno u mom životu i to neće tako lako proći.
A, onda je nakon svega izjavio da nas vodi svome domu u Primm, u gradić u kojem godinama nisam bila. I ne samo to, ondje je odveo i djecu, ondje će biti njegova braća, Mike i njegovi roditelji. Jedini roditelji muškarca koje sam ja upoznala bili su Thomovi, ali i njih sam vidjela svega nekoliko puta u životu. I baš sada, kada sam sva izvan sebe od svega, nespremna, raskupusana i u očajnom izdanju, on me vodi svojim roditeljima.
Skrene u Primm Valley gdje su one zgrade još uvijek iste, nepromijenjene i netaknute. Primm je zbilja malo i doslovno nikakvo mjesto, ali je mnogo blizu Vegasu i svi koji žele pobjeći iz vreve grada, a opet biti blizu ondje se smjeste. Za mlađe generacije to nije nikakvo mjesto, ali za one pred mirovinom i u mirovini Primm je odličan izbor. Vidim tamno plavi kombi ispred jedne zgradice, Eli je dovezla djecu. Rion parkira, pa iziđe, otvori nam vrata i uzme Britt.
- Eli je stigla. Hajde idemo.
Nervozna sam i nije mi svjedeno, ali moram si u glavi posložiti da je ovo zbog djece ne zbog mene i moram prestati umišljati da me vodi upoznati s roditeljima jer sam eto ja nešto njegovo. Glupa sam. Zvoni na vrata jer kuća je dobro zaključana verujem po Elinu savjetu. Čujem sitne, ženske korake, a kada proviri kroz tamnu zavjesu na vratima oči joj se ozare od sreće. Brzo otvara i plačući se baca na Riona.
- Sine! - on je grli i ljubi joj tjeme. Mala je to žena, čini mi se čak i koji inč niža od mene, ali lijepa, iako u godinama.
- Nedostajala si mi mama - Rion kaže pa je još jednom poljubi. - Vidi ovo je Brittany. - Žena se nasmiješi, pa nakrene glavu.
- Drago mi je upoznati te ljepotice. Ja sam Sarah, Rionova majka.
- Vi ste tako mali, a on je ogroman - sklopim oči u nevjerici, nije valjda to rekla sada.
- Istina, ali nekada je bio jako mali, baš poput tebe.
- Mama, Doktorica River Max, Brittina majka i glavni akter ovdje. - Pružim ruku, ona me povuče k sebi i zagrli.
- Drago mi je River. Dobrodošla. Hajde uđite, Jordan je gore sa Eli i doktoricom Marvin. Smjestili su... pa, znate.
- Sarah hvala vam što ste ih primili k sebi. Zapravo sve nas.
- Ništa dušo, ovdje su najsigurniji, tu ih nitko neće tražiti.
* * *
Popnem se gore na sprat, čujem priču i čujem svog oca kako onako čvrsto, a opet nježno govori da tako treba, da je to najbolje i da će od sada sve biti u redu. Otvorim vrata polako, tri glave se okrenu ka nama. Eli, Doktorica i Jordan Zeus.
- Mali, stigao si! - kaže, pa ustane i krene ka nama. Zagrli me skupa sa Britt kojoj oči iz glave izlijeću. - O, vidim doveo si sa sobom još malo Vegaške ljepote.
- Tata ovo je Brittany i njena majka doktorica River Max. - Britt se nagne pa mi šapne na uho.
- Zbilja se nisi šalio. Ima vas četiri diva. Bože.
- Rekao sam ti. On je kriv.
- Što? - Tata upita. - Za što sam kriv?
- Što smo braća i ja divovi.
- A, što ćeš, takav nam je cijeli muški rod u obitelji. Doktorice, drago mi je. - River pruži ruku, pa priđe djeci. Prepoznaju je iako su unezvjereni i praznih pogleda.
- Doktorice Max što se događa? Zašto smo svi ovdje? Tko su ovi ljudi?
- Polako djeco. Samo polako, sve ću vam objasniti. Žao mi je što nisam bila tu kada ste se probudili, ali desile su se neke stvari i... Kako god. Ovdje ste jer ste izvučeni iz Centra. Sada ste još pod utjecajem lijekova, ali kada sve popusti moći ću vam objasniti zašto smo vas izvukli.
- Nije mi jasno o čemu se ovdje radi Doktorice - jedan od dječaka se pridigne i sjedne. - Objasnite.
- Terry... Jeste li pristali dobrovljno da se na vama vrše pokusi i eksperimenti dok ste u praćenju vaših faza sna?
- Kakvi eksperimenti?
- Da li vam je netko od znanstvenika iz Sektora 6 objasnio što se događa kada uđete u prostoriju i zaspite nakon što lijek krene djelovati?
- Ne. Zašto bi nam itko objašnjavao? Rekli su da napredujemo odlično i da ćemo uskoro biti vani. Zašto ste nas izvukli kada su nas doslovno izliječili?
- Terry... Možda je bolje da sačekamo da lijek prestane djelovati, pa da onda...
- Ne! - i drugi se pobune, recite nam sada!
- Imajte poštovanja prema doktorici Max, da nije bilo nje vi biste bili otpisani, zato ne derite se na nju, nego se smirite da vas ja ne bih smirivao. - Tata me uhvati za lakat i pokaže mi očima da mirujem.
- Objasnit ću vam sve - River kaže, pa se okrene ka doktorici Marvin. - Oprostite doktorice nekulturna sam, nisam vas pozdravila, ali...
- Sve je u redu koleginice samo vi s njima odradite što imate, ja ionako sada ne znam što da im kažem dok ne sagledam cijelu sliku.
- Rion, možete li nas ostaviti same? Mene i doktoricu, da razgovaramo sa djecom?
- Nije da baš želim, ali dobro. Bit ćemo odmah ispred. - Tata, Eli i ja sa Britt u rukama iziđemo van, pustim malenu, mama nam priđe.
- Britanny, jesi za jedan fini čokoladni keks?
- Može gospođo Sarah.
- Hajde dođi sa mnom. Eli, skuhala sam kavu, hajde i ti neka dečki ostanu za svaki slučaj. - Uhvatim Eli za ruku dok kreće.
- Hvala ti za sve. I imao sam pravo za Jessea. Oteo je River i Britt. Ubio bi ih jer mu nisam htio predati djecu.
- Bože, pa što si učinio?
- Ostavio ga prebijenog u pustinji. Žao mi je, znam da ste kolege, ali...
- Ništa ali Rion Zues, ako je to učinio, ako je svo vrijeme radio za ta govna trebao si... Trebao si ostaviti samo truplo lešinarima. Ovako će ga netko možda i spasiti.
- Kako mu bude. Hvala ti još jednom Eli.
- Bilo mi je zadovoljstvo. Hvala tebi za Cherry. - okrene se i ode dolje niz stube. Stari mi stavi ruku na rame.
- Ovo su zbilja opasne stvari sine, jesi li siguran da će ovo proći samo tako? Nije to netko sa ulice ili neka spašena djevojka iz ruku partnera zlostavljača. Ovo je opasno sranje sine moj.
- Znam stari, ali nisam srljao bezglavo u ovo. Braća su sa mnom. Tia Carollo je tu, Mali Mike. Doktorica Max, neki ljudi koji su spremni posvedočiti. Tko god da stoji iza ovoga morat će se ili otkriti ili povući.
- Što će biti dalje Rion? S njima?
- Neka ih ovdje do ujutro, do tada će se smiriti, prihvatiti sve što im River iznese, doktorica Marvin će razgovarati s njima, a onda će ih Tia ujutro sve preuzeti. Odvesti u stanicu, zaštititi od svih, posebno od nekoga tko bi mogao biti... Federalac. Uzeti izjave, svjedočenja i zatim će dalje kroz sistem. River će se pobrinuti da budu dobro zbrinuti što se tiče medicinskog dijela. Dugo su uzimali lijekove, moraju se očistiti, njihovi mozgovi bili su izloženi svakakvom sranju. U nekoj od dobro čuvanih privatnih ustanova vratit će ih u normalu, ali za sve će trebati vremena. Vjerujem da će Tia brzo uletjeti sa ekipom u Centar i da će se saznati tko su ljudi koji su krivi za sve ovo.
- Stavio si joj u ruke jebenu situaciju, ne osjećaš li se loše zbog toga?
- Ne. Ni malo. Znam da ona to može. I ona i Mike. A, Rendall i Raton su obećali ostati na ovome dok god bude potrebno.
- A, ti?
- Tata...Ja sam svoj dio odradio. Sve dalje jednostavno...
- Nisi ti. - kimnem potvrdno.
- Doktorica je lijepa Rion, malena preslatka.
- Istina.
- Razmišljašli o tome da...
- Ne želim o tome. Ti si nas učio da se uvijek vodimo svojim srcem, moje kaže da još nisam gotov. Kada budem osjetio da je kraj, da se sve završava, onda ćemo moći razgovarati o nekim takvim stvarima.
- Kako god odlučiš sine, ali volio bih da ti ne prođu godine u... samoći.
- Nisam sam. Volim svoj život. Ispunjen sam.
- Ako ti tako kažeš - lupne me po ramenu ponovno, a onda čujemo auto, zatim zvono i žamor dolje. Braća su stigla. - Idem pred njih, možeš ostati sam?
- Naravno, samo idi. - Gledam ga dok odlazi niz stube, pa pogled prebacim na uramljene slike na zidu. Ondje je portret mojih roditelja koji nisam viđao do sada. Netko ih je nacrtao, lijepo je, ali malo smiješno. Jedno su pored drugoga podjednake visine. Vjerujem da je bilo teško nacrtati portret dvoje ljudi kada jedno ima dva metra, a dugo nekih metar i šezdeset. Mike se uspne uz stube pa me zagrli.
- Dobro ste!?
- I vi svi, nadam se.
- Riješili smo sve. Nastalo je sranje kada su došla dvoja kola ljudi u crnom. Tko im je mogao dojaviti?
- Jesse Carter - kažem i uvrnem nosom.
- Nadam se da je ispustio dušu i da mu lešinari već kljucaju meso.
- Nisi nikoga poslao onamo?
- Taman posla, pa nisam lud. Neka i odjel za ubojstva nešto radi. Kako su djeca?
- Bit će sve dobro nadam se.
- Uspjeli smo Naredniče u još jednoj misiji.
- Hvala ti Mike što si bio podrška. Što si ispunio i više nego je bio tvoj dio.
- Ovo je tek početak brate, borba tek predstoji.
- Oprosti mi što neću biti dio toga, što ću sve prepustiti vama.
- Nemam ti što oprostiti. Mnogo je onih koji te još trebaju. Uvijek će ih biti Rion, a ti možeš ondje gdje policija ne može. Ili ne želi, ili ih nije briga. Ti si onaj koji vodi brigu o malom čovjeku.
- Netko i to mora. - Braća se popnu gore, zagrlim obojicu, Raton je bez majice, a koliko vidim mama mu je već prelijepila gazu preko rane.
- Trebalo nam je ovo Mali. Dugo smo već umirovljeni. Akcija nas je totalno povratila.
- Slobodno se otisnite na neko akcijsko putovanje državom. Potrebitih uvijek ima.
- Razmišljali smo o tome, ali prvo moramo ispuniti što smo ti obećali za ovu djecu, za one kretenske Ljude u crnom.
- Zna li se tko su? Jeste li ikoga ostavili živim? - nasmiju se obojica.
- Mike ih je sve propisno zatvorio.
- Znači past će maske?
- Tia već trlja svoje lijepe ruke.
- Kad smo kod nje, moram joj se javiti. Dečki bilo mi je zadovoljstvo raditi s vama. Zeus braća, kao nijedna druga na svijetu. - Mike se pozdravi pa ode dolje.
- Hoće djeca biti dobro?
- Vjerujem da hoće.
- Ovo što radiš za ljude Rion... To je zbilja... Ponosni smo na tebe Mali. Da te nema trebalo bi te izmisliti.
- Osladilo vam se, zar ne kreteni?
- Pa nije baš tako, ali prijalo je malo protegnuti kosti.
- Uvijek ste dobrodošli u moju malu organizaciju. Ali morate nabaviti motore. I samo jedan ruksak.
- Ne dolazi u obzir - Raton se prvi pobuni. - Prije bih umro nego sve što imam sveo na jedan ruksak.
- Da princezo kako bi ti u njega stale sve tvoje pink haljine? Ili ovome sve njegove lutke na napuhavanje koje troši redovito jer ga je uvijek sram prići ženi koju želi?
- Mali, pretjerao si.
- Seronje! - krenemo se koškati i naguravati kao nekada kada smo bili klinci. - Volim vas dečki. Hvala vam na svemu.
* * *
Brittany spava na trosjedu, sjedim pored nje i svi čekamo da se Tia pojavi i preuzme djecu. Dan je bio kaotičan, ali smo se svi negdje predvečer smirili, sjedili, jeli, pričali. Djeca su ostali u sobama, okupali se, obukli čistu odjeću, jeli. Trebalo im je vremena da svare ono što su čuli, bili su i ljuti i povrijeđeni i razočarani. Ta djeca nisu siročad, imaju porodice i bit će im vraćeni. Lijepo su gospoda izabrali djecu čiji roditelji su na Floridi i ne mogu da dolaze često, nego su oni ondje poslani da ostanu dok traje liječenje. Znali su koga mogu, zato su odabrali baš njih. Nakon što prođu sav proces u policiji Tia će ih spojiti sa roditeljima, naravno na nekoj tajnoj lokaciji, a onda će dalje po protokolu kako treba.
River se tek navečer malo opustila, Eli je otišla kao i Mike, ostali smo samo mi, četiri Zeus diva kako Britt kaže, dvije male žene i jedna djevojčica, mini pudlica. Lijepa se doktorica smijala skupa s majkom koja vjerujem nije štedjela na pričama o našem djetinjstvu, i opet vjerujem ispričala sve nesretne slučaje i blamove koje smo doživjeli, te nas tako prikazala zapravo malim i ranjivima kako su i svi drugi.
Spavali smo posvuda, po madracima na podu, u Rendallovoj staroj sobi jer u mojoj i Ratonovoj bila su smještena djeca. River i Britt spavale su u gostinjskoj sobi, ali malena je nakon svega što je preživjela taj dan opet imala svoju epizodu. Ostao sam s njom u dnevnoj na trosjedu sve dok nije zaspala ponovo. Negdje pred zoru osjetio sam River pored sebe, i tako su obje završile u mojim rukama na ovom pufnastom krevetu.
Sada River u kuhinji s mamom pravi doručak, tata je otišao u trgovinu kupiti što treba. Tia bi trebala doći za pola sata, javila se i usput mi saopćila da se Kingman uzdrmao totalno. Ne znam što se točno ondje dogodilo, nije htjela preko telefona, ali netko je očito shvatio da se sprema hajka na ondašnju gamad.
Izvučem se ispod Brittine glave, odem u kuhinju, pa poljubim majku.
- Ne vjeruj joj ni riječ. Prikazat će me kao maminu bebu i uvjeriti te da sam neka cvildreta.
- Znam ja da ti to nipošto nisi. Ti si naš junak. - priđem River i poljubim joj čelo. Majka se nasmiješi. Zvono na vratima se oglasi onim svojim pijukavim ding-dong.
- To je vjerojatno Tia. Ja ću. - krenem ka vratima, vidim dečke kako silaze niz stube zgužvani od spavanja. Otvorim i vidim nepoznatog tipa ispred.
- Rion Zeus? - upita. Jedna ruka mu je iza leđa to mi odmah bude sumnjivo.
- Ja sam. Tko si ti?
- Samo netko tko treba da ti prenese poruku.
- Zbilja kakvu? - pitam i onda se ta ruka makne. Crni, automatski škorpion bljesne mi pred očima.
- Kingman šalje pozdrave! - kaže i dok sam krenuo na njega stisnuo je okidač. Metci krenu da pršte, osjećam kako mi sijeku kožu i meso. Čujem vriskove i braću kako grme. Padam na nečije ruke dok Rendall hvata napadača i zavrće mu vrat rukama. Krv mi puni usta i oči i nos. Ne mogu da dišem i gubim se. Bol mi probada cijelo tijelo, u sekundi je ispraznio jebeni okvir u mene. Krkljam dok mi se krv penje grlom.
- R... R... - ne znam ni što pokušavam izgovoriti. Osjećam kako me tama vuče k sebi i samo sklopim oči. Znači kraj je. Ovako se završava.
Ipak zadnji nastavak ide sutra. (Nemojte me ubivati :-) ) Love you!