– Kako napreduju doktore? – muškarac u odijelu upita.
– Od prošli put poboljšanja su na oko trideset posto Gospodine. Zadnjih dana imamo nekih sitnih poteškoća, ali uspijevamo sve postići.
– Trideset posto? To je sve što mi imaš reći? Jebenih trideset posto!?
– Ali, Gospodine morate razumjeti ovo nisu jednostavne stvari. U pitanju je mozak, neke stvari možemo kontorlirati, neke ne. Nismo čudotvorci i ovo što smo do sada uradili nadilazi sva naša očekivanja. Da subjekti nisu zainteresirani i da ne idu dobrovoljno na ovo vjerujem da bi bilo puno teže. – koji kurac? Dobrovoljno? Je li ovaj smrad doktorski upravo rekao da su ova djeca dobrovoljci? Da oni žele da im se radi ovo što im se radi?
– Preston imaš jebenih pet dana da predstaviš prototip na skupu vojnih inovacija u Hustonu. Jesi li me razumio? Pet dana. Ni dana više. Sve mora biti spremno. Ako ne možeš riješiti sve kadete riješi makar jednog da se imamo s čim predstaviti. Ne smijemo se ne pojaviti na tom događaju, to bi značilo ogromne gubitke za kompaniju, jer ovo sve je već odavno prijavljeno i svi očekuju vidjeti vojnike budućnosti.
– Gospodine ne mogu to postići za to vrijeme!
– Ima da postigneš! Za koji kurac vam dajemo novac za sve moguću tehnologiju kojom Centar raspolaže? Sektor šest je dobio i previše sredstava za ovo, zato bolje za tebe da ne zakažeš, jer ako se to dogodi... – gledam kako ga hvata za kragnu, a doktor sa stravom u očima teško guta.
– Učinit ću što mogu, ali samo jednog. Molim vas, neka bude samo jedan, nemoguće je izvesti to za tako kratko vrijeme na svim subjektima.
– Tog jednog onda pripremi i prezentiraj ga kao savršeno poslušnog vojnika budućnosti koji sve operacije izvodi spavajući dok samo jedno malo dugme pokreće cijeli njegov mozak. – dvojac u odijelima okrene se i krene marširati ka izlazu, nesreća od doktora se poravna, udahne nekoliko puta, pa krene i on za njima. Sklopim oči da se malo priberem, odmahnem glavom, jebeno k vragu. Sačekam još malo pa kad ustvrdim da su otišli polako otvorim ormar i iziđem van. Stanem ispred stakla, baš ondje gdje su oni stajali, pa izvučem mobitel iz džepa. Snimanje glasovnog zapisa još uvijek svjetluca, dobro pa sam se sjetio uključiti. Stavim mobitel na uho samo da čujem da li je snimanje uspjelo pa kada shvatim da jeste sačuvam snimku pod nazivom Razgovor smradova.
Pogledam ispred sebe kroz prokleto staklo i shvatim da su subjekti već u svojim stolicama, a one metalne kape su im na glavama. Oči su im još uvijek otvorene, ali prazne, zaključujem da spavaju otvorenih očiju. Isključim blic na kameri, i kad je otvorim momentalno zažalim što koristim ove jeftine jednokratne mobitele. Još danas moram nabaviti novi, sa kristalno jasnom kamerom koja će snimiti i najsitniji detalj. Sad što je tu je, kliknem nekoliko puta i uslikam ono što vidim. Na nekom malom uređaju prstom jedan od doktora radi krugove, a njihove se ruke pomjeraju u krug. On ih doslovno kontrolira putem te naprave. Zatim im na prsa stavljaju nekakav uređaj koji naglo trzne slično kao elektrošoker, kape se dignu i dvojica od njih ustanu. Dva pritiska na nekakvo dugme i oni potpuno otvorenih očiju, ali prazna pogleda, kreću ka stolu na kojem stoji oružje. Uzimaju pištolje okreću se ka metama i pucaju. Oči mi iz glave izlete kada shvatim da su obojica pogodili direktno u metu. Gledam ih kako puze i polaze nekakav improvizirani vojni poligon, sve to sa tim praznim pogledom. Drugi doktor im stavlja noževe u ruke, a oni nasrću jedan na drugog. Tu ovaj opet kruži prstom i stiska dugme, a oni kao da se jednostavno gase. Stoje mirno, a zatim obojica zavitlaju nož ka metama i pogađaju. Niz leđa mi se slije hladan znoj. Zatim onaj koji je ovdje bio sa ljudima u crnom priđe pa im ušprica nešto u vrat kroz onaj udarni pištolj, i za dvije, tri sekunde obojica se dozivaju svijesti. Doktor ih bodri i lupka po ramenima, po njegovim ustima rekao bih da im govori kako su bili dobri. Izvode ih van i posvećuju se ostalima. Vidio sam dovoljno, želudac mi se okrene, pa brzim koracima krenem van. Kada dođem do vrata polako otškrinem i osmotrim da li ikoga ima. Kako nikog ne vidim, izvučem se van, pa iziđem u onaj dugački, prazni hodnik. Sjurim se dolje u onu kafeteriju ili što god da jeste, trebam cigaretu i trebam je odmah. Sjednem, zapalim pa čini mi se uvukao sam je pola odjednom.
– K vragu. Jebeno, i do zla Boga jebeno k vragu! Huston?! Prokleti Huston, pa naravno! – cupkam nogom ispod stola, mantram, vučem onu cigaretu kao da mi je zadnja. Sve do sada je bila prokleta kamilica, ovo su užasno opasne stvari. I da, River nije pogriješila što mi se obratila, ali za ovako nešto čak i ja trebam konjicu. Izvučem telefon iz džepa pa prvo nazovem Mikea.
– Moram te vidjeti večeras. Biraj mjesto, meni je posve svjedno. Ovo je ozbiljna stvar Mike, ne znam kako ćeš pokriti ni što uopće možeš uraditi, zakonski, ali ja znam da ću trebati pojačanje, pa ako si za dobrodošao si u ekipu.
– Znaš da bih za tebe sve uradio Zeus, ali ako krenem s tobom kao dio konjice, neću moći uraditi ništa što bi ti bar donekle olakšalo.
– Istina. Vidimo se večeras, javi mi lokaciju. – Zatim samo ostanem gledati u telefon nekoliko trenutaka, a onda otkucam njegov broj.
– Rion? – kako je moguće da moja obitelj uvijek zna da sam ja iako ih svaki put zovem sa drugog broja.
– Hej Rendall.
– Čovječe je li moguće da zoveš?!
– Dogodi se i to ponekad, evo vidiš. Kako si brate?
– Ja? Kako sam ja? Kako si ti, nismo se čuli tako dugo. Zašto nisi zvao Rion, brinuo sam.
– Ne brini znaš da sam dobro.
– Ne, ne znam.
– Mama kaže da dolazite doma krajem mjeseca. – on malo otpusti kada se spomene majka.
– Takav je bio plan. Nadam se da ćeš dovući svoje malo dupe tamo klinjo!
– Ne seri Rendall. Slušaj me... Imam problem.
– Rion što je? Je li nešto ozbiljno?
– Veoma.
– Jesi li u opasnosti?
– Ja ne, ali... – malo se povučem pa stavim ruku oko usta iako sam ovdje sam sa onom ženom koja radi u kuhinji – neka djeca jesu.
– Djeca kažeš?
– Rendall znaš li što o onom sranju koje se događa za nekih tjedan dana u Hustonu? Neki sajam novih vojnih tehnologija i to?
– To nije za nas obične smrtnike. Na tome prisustvuju samo odabrani sa pozlaćenom pozovnicom jer nerijetko i sam predsjednik države sjedne u svoj avion i dovuče se ondje.
– Znaš li možda što planiraju predstavitiondje? Šuška li se što?
– Ništa posebno, samo da Federalci u suradnji sa nekom novom gigantskom kompanijom najavljuju neku novinu koja do sada još nije izašla vanu svijet. Ne znam o čemu se točno radi.
– Ja znam.
– Sereš!
– Znam, u Vegasu sam jer me pronašla tvoja bivša školska prijateljica River Max.
– River Max... O čovječe lijepa, kovrčava crkinja? Jebote, slušali smo matematiku skupa.
– Ne seri Rendall znam da te zvala i pitala za mene. Rekla mi je.
– Sranje. Dobro. Jeste. Ali nisam znao gdje si tako da nisam joj baš puno pomogao.
– Pa, ipak me našla. Ono što se ovdje događa je totalni kaos Rendall.
– Gdje točno ovdje?
–U centru za istraživanje poremećaja sna i neko takvo sranje. Ovdje treniraju djecu da budu super vojnici dok su stanju totalnog sna i da nesvjesno obavljaju sve radnje dok im tamo netko kontrolira mozak nekakvim dugmićima Rendall. To je to čarobno novo otkriće koje će ondje predstaviti.
– Prokleto sranje Rion!
– Moram tu djecu izvući van. Imam samo četiri dana za to Rendall. Petog dana dolaze po makar jedno od njih i vode ga u Huston. Ne mogu to dozvoliti.
– Što želiš od mene?
– Želim da pozoveš Ratona i dovlačite guzice u Vegas. Trebam podršku, jer ne mogu ovo sam.
– Trebaš konjicu?
– Da, trebam, a od vas dvojice bolje nema.
– Ne mogu obećati da ću se sutra pojaviti ondje, ali prekosutra ćemo sigurno doći.
– Hvala brate, znao sam da mogu računati na vas.
– Uvijek si mogao klinjo samo što si tvrdoglavo i svojeglavo magare i uvijek radiš sam i po svome. Ako je tako kako kažeš sjedni, isplaniraj, ne srljaj nigdje bezglavo, poznat si po tome. Ako ćeš izvlačiti djecu iz zatvorenog Centra koji drže neki federalci i tko zna tko još trebat će ti više od mene i Ratona, trebat će ti savršen plan i mnogo jebene sreće.
– Pa, na sreću odavno ne računam, ali na svoje ruke, noge, um i tijelo itekako.
– Ovaj put uključi taj um na maksimalu i odradimo ovo bez ikakvih posljedica po ikoga.
– Mike je ovdje – kažem, on se nasmiješi.
– Mali Mike?
– Radi kao detektiv skupa sa Tiom Carollo.
– Tia? Jeboteee, ti smrade mali. I Tia i River. Sretni mali gade!– slegnem ramenima, što ću, na tu me stranu uvijek išlo. – Znači Mike je tu da podupre s legalne strane. Raton i ja kao pješadija. Ok, može. Iskreno i treba mi malo akcije.
– Nazovi me na ovaj broj kad sletite u Vegas.
– Nadam se da imaš sve što treba, ako misliš da letimo, a ne da se dovezemo sa svom opremom.
– Letite. Brže ćete stići, svaki dan je važan. Ne brini za ovo ništa.
– Vidmo se za dva dana mali. – prekine vezu, udahnem duboko. Ovo mora biti isplanirano kako treba i mora prokleto uspjeti.
****
River iziđe iz lifta dok stojim na hodinku sa novim kolegama. U trbuhu mi kruli od mučine, ali ne dozvolim da to itko primijeti. Ona priđe s osmijehom, a meni se muka malo smanji. Tako je lijepa ovog trenutka da evo ne znam što mi je.
– Gotovo je za danas, idemo po Britt i idemo doma.
– Mislio sam da ostaješ duže.
– Da, ali ne i danas. Sektor šest ima pojačano radno vrijeme i svi ostali sektori narednih će dana raditi kraće.
– Pretpostavljam da znam zbog čega.
– Nadam se da znaš.
– I mislio sam da si i ti u sektoru šest, očito sam nešto pomiješao.
– Ja sam u 6A. Nisam ondje gdje se sve događa. Ali sam dio nekog dijela. Prvo prolaze kroz 6A, zatim idu u sektor 6, tu nemam pristup, osim iza stakla kada me nitko ne vidi.
– Vidio sam što se događa – kažem kada se vrata otvore, i uđemo u malu prostoriju.
– Samo da je preuzmem i presvučem se pa ćemo pričati u autu, može? – kimnem potvrdno, a maleni zvrk izleti pa se baci majci u zagrljaj. – Hajde obuci se i ostani s Rionom ja se samo idem presvući.
Priđem pa joj pridržim maleni ruksak dok se ona preobuva u svoje cipelice.
– Kako je bilo klinjo?
– Dobro. Vidi... – uzima mi ruksak, otkopčava i vadi papir. – Nacrtala sam ti onog slona. I obojila.
– Vau pa Piccasso je za tebe ništavilo gospođice umjetnice. Ovo ne znam u koju vrstu umjetnosti spada.
– Sviđa ti se gospodine Rion?
– Savršen je. Hvala Sue.
– Britt... Pa ti stalno zaboravljaš. – River uđe obučena u svoju odjeću, pa zabaci kosu u nazad. Nekako se i moje oči zabace iza glave, zbilja mi treba svježeg zraka, evo sam prolupao. Izvedemo se van iz ove ludare i krenemo ka autu. Ugledam čovjeka koji grabi prema nama krupnim koracima, bijesan.
– Za ono što radite ovdje ne samo da ćete biti kažnjeni od Boga, nego ćemo vam i mi presuditi! – kreće prema River, gurnem nju i malu iza sebe i istupim pred njega.
– Kuda si pošao?
– Skloni se bandero, ona je jedna od onih koji truju djecu unutra. Ima da čuje što joj imam reći.
– To što joj imaš reći, reći ćeš meni i pod hitno promijeniti ton, ako ne želiš da te sameljem ovdje ovog trena.
– Vi ste ondje trebali pomagati djeci, a ne ih uništavati.
– Ona i pomaže djeci kretenu. Njeno dijete je ovdje isto pacijent. Zar misliš da bi dovodila svoje dijete negdje gdje će joj nauditi?
– Narod će vam svima doći glave vidjet ćete. Zapamtite moje riječi.
– Dobro rekao si što imaš sad se goni.
– Džaba vam sva osiguranja na svijetu kada se krene na vas nitko vas neće moći spasiti. – Okrenem očima, pomislim, hajde neka ide, ali neće on otići nego se primakne i pljune mi po sakou. Znači mrak. Pa sad ću da te rastavim na atome mater ti jebem. Zgrabim ga za ramena, i nekako zaokrenem u potpuno neprirodan položaj. River privuče Britt uz sebe i pokrije joj oči. Doslovno ga odnesem do ograde i zavitlam ga preko.
– Ostani tamo stoko! – izvučem maramicu iz gornjeg džepa pa se obrišem.
– Hajde cure dođite, idemo kući. – Brit doskakuće do mene.
– Bacio si ga preko ograde?
– Vidiš Sue, nekad tako moraš sa smećem, tamo su kontejneri, a on tamo pripada. Kao i svatko tko krene na tvoju majku i tebe razumiješ.
– Razumijem. – River oblikuje usnama hvala, pa stavi Britt u sjedalicu.
– Ne brini Doktorka vjerujem da će prenijeti i ostalima da te čuva nova gorila, neće te više nitko dirati.
– Hoćeš ostati na večeri da možemo pričati u miru o svemu što je bilo danas ili ćeš...
– Ostat ću. Naći ću se kasnije s Mikeom.
– Mogu špagete za večeru mama?
– Pa ne znam mišu, voli li Rion špagete?– pita pa me pogleda.
– Nisam izbirljiv po pitanju hrane i žena Doktorka tako da... – ona odmahne glavom, nasmije se i namigne Britt.
– Onda će biti špagete.