.
Bude me sunčevi zraci koji su se lagano "probijali" kroz navučene zavjese na mom prozoru. Mogla se osjetiti hladnoća u prostriji kojoj sam bila. Ipak je to bilo hladnije doba godine te nisam čekala ni trenutka. Ustala sam iz svog udobnog toplog kreveta i otišla do ormara. Za trenutak sam bila obučena u duks i debelu trenerku. Sišla sam do kuhinje gdje su mi se roditelji raspravljali po ko zna koji put. Sjela sam na stepenice kako bih mogla bolje da ih čujem.
"Zašto smo uopšte pristali na ovo, ne mogu više da trpim to djete." - kažem mu povišenim tonom.
"Šta ti toliko smeta kod nje?" - pitam ju sa znatiželjom.
"Pravi se važna, a i poslije srednje nije ni fakultet završila, jeste da imamo para ko u priči ali to ne znači da bi trebalo samo da sjedi i odmara. Mogla je biti odgovornija a ne da odustane od fakulteta nakon par mjeseci što ga je upisala." - odgovorim mu.
"Ljubavi, to je njen izbor, ne naš. Kada bi samo mogla mako da se smiriš onda bi bilo bolje-"
"Bolje za koga? Za nas sigurno ne bi bilo bolje. Ona je ta koja nas uništava a ne ja, ali neka radi šta hoće, vratiće joj se sve u inat." - prekinem ga govoreći mu šta mislim.
"Hajde smiri se, idemo jesti pa ćemo razgovarati o tome poslije doručka." - kažem joj sa osmjehom.
"Dobro, ako budem htjela da tad pričam o tome." - odgovorim mu idalje ljutito.
Shvatajući svaku riječ što su rekli idalje nisam razumjela kako sam ja to kriva za "naše" probleme. Ćerka sam im a oni su ne razumni i ponašaju se kao da nikada nisu ni htjeli da me imaju. Fakultet nisam nastavila zato jer sam uvidjela da ne ide i svaki dan se trudim pronaći ono u čemu sam dobra da bih na kraju imala posao koji volim. Sve im smeta u ovoj kući, sve osim novca. Kladim se da bi me prodali samo kako bi dobili više para...eh da mogu, onda bi i ja bila srećnija.
Napustim te misli koje su me okupirale i zaputim se u prostoriju u kojoj su sjedeli oni. Obidjem ih izgovarajući tiho "dobro jutro". Nisam ih ni pogledala kada sam iznjela hranu na sto. Tiho sam sjela na svoje mjesto i počela da jedem. I poslije doručka tišina je idalje bila prisutna medju nama.
...
Uzela sam čašu soka i zaključala sam se u svojoj sobi. Stavila sam slušalice i pustila muziku dok sam u ruci držala olovku. Ispred mene se nalazio prazan bjeli papir. Par sekundi sam gledala u njega a onda sam lagano krenula da povlačim linije. Crtala sam sve dok je crtež sve više i više ličio na ono što sam zamislila u glavi. Poslije dobrih 2 i po sata sam ostavila olovku i crtež u prednju fioku moga stola.
Tada sam se sjetila nečega...
Stavila sam telefon i slušalice u džep od trenerke te sam izašla iz kuće. Zaputila sam se ka meni omiljenom mjestu. Uvjek bi se osjećala slobodno kada bih otišla tamo. Jedva čekam da se opustim negdje gdje mi niko neće disati za vratom. Vrijeme je da odem u svoj svjet u kojem mogu na miru da uživam. Nadam se da će taj mir potrajati...