Pod djavoljom zaštitom

"Dok se ti toliko trudiš pronaći istinu."

.
Pružila sam mu ruku gledajući kako se hvata za glavu i naginje napred, nije ju prihvatio nego je ustao tresući prašinu sa sebe. To je bilo čudno? Svaki pokret koji smo pravili podizao je prašinu u vazduh.

Pogled mi je otišao ka djelu prostorije gdje su bila velika metalna vrata. Ne čekajući ni sekundu Luna je potrčala ka njima lupajući ih. Počela je da viče. Dozivala je, i dozivala, kao da će ju neko čuti i izvući ju odavde. Zar to nije ono što smo svi očekivali? Kada je shvatila da nema ništa od toga sklinznula je niz vrata skupivši se. Polako sam joj prišla, a kada sam ju dotakla čula sam do sad poznati glas iza sebe.

"Ako je mislila da može da izadje odavde grdno se vara, kao i svako od vas."

"Šta ti više hoćeš?!" - Povikala sam.

"Ja? Ništa. Ali moja šefica će biti zadovoljna jer je njena želja sada ispunjena. Obratite pažnju sada..."

Sa druge strane prostorije na velikim stepenicama se pojavila silueta žene. Krenula je da hoda ka nama i što sam jasnije mogla da ju vidim više sam vidjela taj zadovoljni osmjeh koji je imala na licu.

"Dijana."

Pogledala sam u Leona nakon što je izgovorio njeno ime. To je ona. Ona djevojka koja mi je ubila roditelje. Ona koja mi je oduzela sve meni poznato i ona koja je misteriozno došla u moj život kao i sve što se sada dešava u njemu. Ryan ju je pogledao sa gadjenjem a ona mu samo uputila oštar pogled.

"Znam sva pitanja koja se vrte po vašim malim glavicama, ali dozvolite da vam sve objasnim. Ali prije toga da vas osiguram malo da mi ne odete prije vremena."

Niko od nas više nije imao snage ni da mrdne, i niko od nas više nije ni mogao da se kreće i da je htjeo. Osoblje koje je poslala na nas sa lakoćom su nas uhvatili držeći nas čvrsto stvarajući dodatan bol.

"Leone, Ryane, izgleda da više nemate snage a to mi dodatno olakšava stvari."

Ništa nisu govorili. Nisu ju ni pogledali. Kao i da nisu bili prisutni ovdje u tom trenutku.

"Pošto niko od vas ne govori ja ću početi prva. Ovdje ste jer su mi ova dvojica potrebna za mali eksperiment koji pravim, a sa onim što oni imaju biću uspješnija nego ikad prije. A ti srećo, da li si znala u kakvom svjetu živiš? Taj svjet nije stvaran a tvoj život je laž, dok se ti toliko trudiš pronaći istinu."

Mahnula je rukom a osoblje koje nas je držalo, jedan po jedan, krenuli su da odlaze kroz dugačak hodnik iza nje. Ona mi je "blokirala" pogled pa više nisam mogla da ih vidim. Približila mi se i pomilovala me po obrazu spuštajući njenu ruku na moju bradu. Pomjerala mi je glavu lijevo desno pa mi se nasmejala grubo ju puštajući.

"Srećo, sada ćemo nas dvije malo popričati, uskoro će sve što si pozmavala postati samo jedna prelepa laž."

Rekla mi je i dalje osmejući se. Gledala sam u nju isto onoliko gadljivo koliko je i Ryan, iako ni sama nisam znala zašto.