PROŠLOST
Sebastian
Ostavio sam je. Ostavio sam svoju sestru na mjestu moje najgore noćne more. Na mjestu koje sam toliko mrzio. Našao sam svoj izlaz iz toga pakla, ali sam ostavio nešto najdragocjenije što sam imao u svome jadnom životu.
Mia, moja sestra, vratila se nazad u sjedište Škorpiona dok sam ja još nekoliko trenutaka stajao i promatrao tu prokletu zgradu, zaogrnut potpunom tamom. Uvijek sam smatrao kako sam muškarac bez srca i duše, ali sada osjećam kako se jedan komad moga srca lomi i ostaje ondje sa mojom sestrom.
Želio sam je povesti sa sobom. Nisam mogao podnijeti pomisao da ja odem, a ona ostane. Nas dvoje smo bili nerazdvojni godinama i mrzim pomisao što je sada ostavljam. Ostavljam je u vučjoj jazbini na milost i nemilost onome gadu Evanu. Poželio sam se vratiti istoga trenutka kada mi je Mia nestala iz vida, ali sam znao da ne smijem. Moram otići što dalje odavde i pronaći svoju obitelj, obitelj koja mi već mjesecima ne izlazi iz misli. Oni su ondje negdje vani u svijetu i siguran sam da me čekaju.
Moja sjećanja mi nisu dala mira danima i bio sam nemiran zbog toga. Onda kada sam shvatio što je ustvari Škorpion, što nam oni to rade, morao sam izaći van. Tražio sam izlaz i dobio sam ga zahvaljujući Miji koja mi je to omogućila. Bacio sam zadnji pogled na tu prokletu zgradu, a onda sam krenuo trčati. Trčao sam bez prestanka sve dok mi noge nisu otkazale poslušnost. Znao sam da sam na dovoljnoj udaljenosti od Škorpiona, ali sam isto toliko znao da će im trebati tek nekoliko trenutaka da shvate da me nema. Morao sam nastaviti svoje putovanje i što prije napustiti Teksas. Ovdje me nije čekalo ništa osim moje sestre koju sam ostavio ondje i zaklinjem se da ću je jednoga dana ponovno pronaći.
Mia je bila zraka sunca u moru sivila. U početku se nismo najbolje slagali jer smo oboje bili previše tvrdoglavi da popustimo u našim napucavanjima. A onda se dogodilo to da mi je ona spasila život i od tada se naš odnos promijenio. Mia i ja smo postali nerazdvojni, Evan previše sumnjičav prema nama. Mislio je kako smo u nekoj tajnoj vezi, a veze u Škorpionu su bile strogo zabranjene.
Nikada Miju nisam gledao na takav način. U početku je bila pravi davež sve dok nije postala netko meni jako važan. Netko bez koga više nisam mogao zamisliti svoj život. Od današnjega dana, za mene se sve mijenja. Ostavio sam svoju sestru iako sam joj davno obećao kako se to nikada neće dogoditi.
No, morao sam to učiniti. Škorpion i Evan su nam radili strašne stvari. Morao sam pobjeći nakon što sam saznao svu istinu. Istinu o tome kako su nas otimali od obitelji i brisali nam pamćenja. Jedno vrijeme sam pratio sva događanja u Škorpionu jer mi je bilo sumnjivo nakon što se jedan naš vojnik nije više vratio. I tada sam shvatio zašto se nije vratio. Odvezli bi neuspjele eksperimente na posebni odjel i tamo izvodili sva ona sranja na nama. Sranja zbog kojih smo postali ubojice bez osjećaja.
Uspio sam nekako doći do grada gdje sam ukrao jedan auto te sam se brzo zaputio na drugi kraj grada i van iz njega. Ostavljao sam sve što sam ovdje imao, a to nije ni bilo puno. No, Mia će mi uvijek nedostajati. Možda je bila pravi davež, ali sam je volio. Nikada si nas dvoje to nismo govorili i sada mi je žao što Miji nisam rekao te riječi. Zaslužila ih je čuti od mene, ali imam nadu da ćemo se jednom sresti i onda ću iskoristiti tu priliku.
Putovao sam mjesecima. Iz grada u grad, iz države u drugu državu. Jednom sam čak završio i u Londonu, ali to je trajalo svega tri dana dok nisam odustao i ponovno se vratio u Ameriku. Da se nađem u Aziji, nikada ne bih bio daleko od Škorpiona. Bojao sam se da imaju oči posvuda i zahvaljujući Mijinom programu, mogu me pronaći. Zato sam izbjegavao nevolje i mijenjao motele svaki drugi dan. Bio sam što više na oprezu jer ako me Škorpion uhvati, neću biti samo ja u nevolji nego i Mia. Nikada ne bih mogao podnijeti da nju izgubim.
Jednom se to i dogodilo kada smo bili na zadatku. Kada sam ugledao prokletoga gada kako puca u nju, znao sam da je gubim. Prokleta tvrdoglava žena je ostavila svoj zaštitni prsluk u kombiju. Danima sam joj pizdio zbog toga prsluka i od toga dana sam joj sam stavljao prsluk na nju. Ne bih mogao podnijeti da je još jednom vidim na podu u lokvi krvi.
Pitam se kako je sada ona. Otišao sam prije godinu dana i nisam čuo ništa o njima. Htio sam čak hakirati i kamere u Škorpionu, ali bojim se da bi me onda brzo našli. Mia je bila genijalka u tim stvarima, ja sam bio samo promatrač koji je naučio tek poneku stvar od nje. Kao što je skinuti nekoliko dolara s različitih računa te sakriti svoje tragove. Od toga sam brzo odustao jer nisam mogao dopustiti da negdje pogriješim pa da me uhvate. Našao sam posao u jednome baru u New Yorku gdje sam radio nekoliko mjeseci dok nisam ponovno podignuo sidro i krenuo na put.
A onda sam se ponovno našao u Teksasu. Tako blizu prokletog Škorpiona i znao sam da trebam bježati dalje, ali onda su krenule glavobolje. Onda je krenula moja najveća noćna mora zbog čega sam morao ostati u Portlandu. Točnije zapeo sam ondje jer više nisam mogao ići na put. Bojao sam se da ne bih mogao napustiti grad zbog agonije koju sam proživljavao.
Sjećanja su toga dana počela dolaziti u valovima, ali bolovi su bili preveliki da dopustim sjećanjima da me obuzmu. U jednome trenutku sam ugledao prekrasnu plavokosu ženu koja mi se nježno smiješila dok su joj plave oči sretno sjajile. I u tome trenutku sam znao da mi je ta žena nekada bila jako važna. Držao sam se te pojave nekoliko trenutaka sve dok nisam pao na ulici. Više se nisam mogao pomaknuti. Bio je mrkli mrak i siguran sam da me nitko neće ovdje pronaći. Ako je ovo moj kraj, definitivno je jadan jer sam uvijek mislio kako ću popiti metak koji će me poslati u pakao.
Događale su mi se i gore stvari dok sam bio u Škorpionu. Jednom me je otela talijanska mafija u kojoj sam bio na tajnom zadatku. Kada su otkrili tko sam ustvari, počeli su sa svojim mučenjem. Imam nekoliko ožiljaka koji me podsjećaju na tu večer. Ali ova bol sada, ova bol je bila neizdrživa. Mislio sam kako će mi glava eksplodirati. Doslovno sam gorio dok mi se majica natapala znojem.
Još jednom sam se pokušao pomaknuti, ali svaki pomak je bio tako bolan da sam jednostavno odustao. Izgleda da je ovo stvarno bio moj jebeni kraj. Nisam dobio ni priliku da pronađem svoju obitelj, nisam dobio priliku ni da se oprostim sa Mijom. Nadam se da nikada neće saznati kako sam skončao na prokletoj ulici.
Snažno sam stisnuo oči kada sam osjetio udarce koji su mi se približavali s desne strane. Osjetio sam nečije ruke na svojim ramenima. Nisam bio siguran tresu li me te ruke ili se ja sam tresem jer sam odjednom osjetio hladnoću. A onda sam začuo i glas. Nešto je govorio, ali nisam mogao razabrati što govori. Polako sam otvorio svoje oči i ugledao mutnu sliku nekog muškarca ispred sebe. Moj nagon za obranu je proradio i poželio sam ga odmaknuti od sebe, ali me ruke jednostavno nisu slušale. Moj mozak je jednostavno odustao od davanja naredbi. Baš ti jebeno hvala!
„Hej!", vikao je muškarac iznad mene. Pokušao sam progovoriti, ali iz mene je prostrujalo samo bolno stenjanje. „Zovem hitnu. Samo izdrži!" Nisam bio siguran hoću li uopće moći izdržati jer više nisam imao snage. Zadnje trunke su me polako napuštale pa sam ponovno zatvorio oči i prepustio se tami.
Drugi puta kada sam otvorio svoje oči, bilo je jako svijetlo. Ponovno sam ih zatvorio jer me je svijetlost zaslijepila. Jesam li ja to možda u raju? Nekako sam uvijek smatrao da ću ipak završiti u vrućoj jami.
Začuo sam nekakav zvuk meni slijeva pa sam ponovno polako otvorio oči i osvrnuo se oko sebe. Bijela soba, smeđa vrata, a meni slijeva je stajao monitor, stalak i neka vrećica na njoj. Doslovno sam osjetio kako tekućina teče kroz moje vene. Zagledao sam se kroz prozor, spreman na bijeg. Svi alarmi su se upalili u mome tijelu.
Jebote ne! Nisu me valjda pronašli!
Osvrtao sam se za bilo kakvom naznakom nečega poznatoga, a onda sam zastao. Kao prvo, da su me uhvatili ne bi ih se sjećao, zar ne Sebastiane? Baš si idiot. Kao drugo, bio bih mrtav, tri metra pod zemljom, a ne u ovoj sobi koje je jebeno previše bijela za moj ukus. Jebote, kako mrzim bolnice! Ne bih izdržao niti dva sata u njoj jer sam odmah morao izaći van. Nisam bio muškarac koji je volio samo sjediti i ne raditi ništa.
Zbog toga je Mia imala puno posla sa mnom. Nakon što su me spasili od mafije, morao sam biti u našoj bolnici dok se ne oporavim. Ja sam želio van odmah nakon što sam se probudio, ali mi Mia nije dozvolila. Za jednu malu sitnu crvenokosu, bila je vraški jaka. Ali to me ne iznenađuje. Nas dvoje smo trenirali svaki dan zajedno i zato sam znao koliko jaka ona može biti. Natjerala me je da ostanem barem dva dana u bolnici i poslušao sam je. Ali čim su ta dva dana istekla, odmah sam izašao van.
Zato i sada moram ići van. Moram biti što dalje odavde jer nisam siguran kako sam dospio ovdje. I nisam siguran jesu li pronašli moje lažne dokumente u mojoj torbi. Znao sam da će biti samo pitanje vremena kada će se pitati tko sam jebeno ja.
Vrata moje sobe su se odjednom otvorila i na njima sam ugledao muškarca smeđe kose i bistrih zelenih očiju. Na desnom boku je imao futrolu s pištoljem dok je na lijevome imao policijsku značku.
Jebote, samo mi je još to trebalo.
Jesu li ovi iz bolnice baš morali pozvati policiju? Pa bio si doslovno mrtav, Sebastiane, očito su morali. Nisam siguran da li ga u svome stanju mogu pretući kako bih pobjegao pa nisam niti želio pokušavati. Polako sam se pridignuo u krevetu i zagledao se u njegove oči. Nekoliko trenutaka smo se samo gledali bez treptanja. Nisam želio biti onaj koji će prvi skrenuti pogled. Nikada nisam bio. Prokletstvo, kako lažem, ali to se dogodilo samo jednom s Mijom i ponekada se pitam da li je ona uopće čovjek.
„Znaš, laska mi kada me ovako promatraš, ali ne igram za naš tim", rekao sam promuklo. Glas mi je bio neprepoznatljiv i tek sam sada shvatio da sam bio vraški žedan. Hitno mi je trebalo nešto da popijem. Ubio bih za jedno hladno pivo.
Stranac ispred mene se iskrivljeno nasmiješio da bi taj osmijeh nestao brzo kao što se pojavio. Ma mogao bih ga srediti i tako osigurati sebi bijeg, ali nisam bio jebena budala koja će napasti policajca. Već sam imao Škorpion za svojim vratom ne treba mi još i policija. Zato sam ipak odlučio ostati miran i čekati da on ode kako bih i ja mogao otići. Samo se nadam da se današnja epizoda neće ponovno dogoditi.
„Kako se osjećaš?", upitao je stranac. Kako se osjećam? Kao da me je jedan vlak odbacio na drugi, a taj vlak me je odbacio na kamion koji me je šutnuo prema medvjedu koji me je napola razderao. Nešto tako.
„Može biti i bolje." Pogledao sam na svoju lijevu stranu u potrazi za vodom, a onda i na desnu. Doslovno sam zarežao kada nisam pronašao ništa. Stranac mi je prišao i zagledao se u mene.
„Što tražiš?"
„Pa želio bih jedno hladno pivo, ali za sada bi dobro došla i voda." Stranac je kimnuo i prošao kroz vrata koja vode u kupaonicu. Trenutak poslije se vratio s čašom vode. Skoro sam zastenjao kada sam osjetio hladnu vodu na svome jeziku. Mislim da se ona vrućina donekle ugasila u meni. Glavobolja je još uvijek bila postojana i lagano mi je počela ići na kurac.
„Dakle, tko si ti?", upitao sam kada sam odložio praznu čašu na noćni ormarić. Stranac se ponovno nasmiješio iskrivljenim osmijehom, a onda se ispitivački zagledao u mene. Zar opet radimo to sranje? Ja mogu ovako cijeli dan, ali ne želim biti na ovome jebenom mjestu.
„Detektiv Gabriel Darcy. Ja sam te pronašao na ulici prije dva dana."
„Pa volio bih....." Zastao sam kada sam shvatio što je rekao. Neugodno sam se trgnuo. „Dva dana? Jesi li ti rekao da sam ja ovdje dva jebena dana?"
„Upravo tako." Kimnuo je glavom. Kriste dragi! U bolnici sam i više nego što to mogu podnijeti. Definitivno danas izlazim van odavde i odlazim iz ovoga grada. Ubuduće ću pokušati da se ne onesvijestim nasred ulice.
„No, ono što ja tebe želim pitati je, tko si točno ti? Jer Sebastian Frost je lažno ime." Zamahao je mojom lažnom putovnicom i osobnom. Jebeni policajac! Polako sam smirivao disanje kako ne bih skočio na njega. Nećemo to raditi Sebastiane. Nećemo napadati policajce.
„Ne znam tko sam", rekao sam lako. Točnije, taj dan kada me je pronašao na ulici sjetio sam se svoga prezimena. Sebastian Payne. Bio sam jebeno uzbuđen zbog toga da sam jedva čekao da pronađem neki motel pa da krenem u potragu sve dok me nije pokosilo na ulici i ja se našao na ovome mjestu.
Promeškoljio sam se i zagledao se kroz prozor. Sunce je bilo visoko na nebu. Daleko je bilo do večeri pa sam mogao dobro razmisliti o svome bijegu.
„Nervozan si."
„Da jer mrzim ova jebena mjesta."
„Doktor mi je rekao jednu zanimljivu stvar. Pamćenje ti je izbrisano. Bio je zaprepašten tim otkrićem pa si išao na razna testiranja da sazna kako se to dogodilo. Nije otkrio puno, ali zato ja jesam. Tvoja mala tetovaža na vratu." Pokazao je prstom na zadnji dio svoga vrata zbog čega sam skoro opsovao. Navukao sam pokeraški izraz lica jer se nisam htio odati previše. Jebena tetovaža! Znao sam da će me ona dovesti u nevolje zato sam je odlučio ukloniti, ali nikada nisam uhvatio vremena. Kada se izvučem odavde, to je prva stvar koju moram napraviti.
„Slušaj, Darcy....."
„Ne, slušaj ti", prekinuo me je. Sada sam već bio odlučan u tome da napadnem prokletog policajca. „Znam za Škorpion. Znam koja ste vi gamad. I znam da ste mi oduzeli oca." Nisam se iznenadio što zna za Škorpion. Nisu ljudi toliko nevini pa da ne znaju što se to događa u podzemlju. A tajna organizacija Škorpion i nije bila baš toliko tajna. Ljudi su znali za nas samo se nisu željeli obazirati na to jer Škorpion uvijek donosi nevolju.
„Ovo je prvi puta od smrti moga oca da se susrećem s nekime iz te jebene organizacije. Zato želim neke odgovore od tebe."
„Što ja dobijem od toga?" Morao sam pitati. Dobit će odgovore od mene samo ako ja budem imao koristi od toga inače ću šutjeti kao zaliven. Mogu izdati Škorpion, ali svoju sestru ne bih izdao nikada.
„Moju zaštitu. Mogu ti pružiti zaštitu, mogu ti pružiti bolji identitet i Škorpion te neće nikada pronaći jer sam siguran kako si pobjegao od njih. Samo je pitanje zašto."
„Zbog malih nesuglasica", rekao sam sarkastično. Darcy je podignuo jednu obrvu i zagledao se u mene. Mogu li to učiniti? Želim li to učiniti? Ostati u ovome jebenom gradu u kojem sam zaglavio i više nego što sam trebao. Ostati u državi iz koje sam prvi puta pobjegao što sam prije mogao. Ali ako ostanem ovdje, tako sam bliže Škorpionu. I ako ostanem ovdje, tako sam bliže Miji. Samo kada bih mogao pronaći način da joj se nekako javim. Ako ostanem, možda ga i pronađem. Bio sam na raskrižju i nisam znao kojim putem skrenuti.
„Onda, što kažeš? Ti mi kažeš sve tajne Škorpiona, ja ti pružim zaštitu. Dao bih tvome novom identitetu bolju pozadinu i nitko ne bi sumnjao da imaš lažan identitet. Sa mnom ćeš biti siguran to ti jamčim."
Jebeš mi sve, ali morao sam pristati. Ovo je prvi puta da sam mogao imati bolju zaštitu otkako sam vani. Uz bolju pozadinu svoga identiteta, ne bih se morao osvrtati preko jebenog ramena svaki puta kada izađem na ulicu. Gabriel Darcy mi je nudio nešto više i bolje uz samo par informacija iz Škorpiona. Mogao sam to obaviti, zašto ne. Škorpion ionako netko treba srušiti i ako će to biti ovaj muškarac ispred mene, volio bih biti blizu i gledati pad Škorpiona.
„U redu pristajem, ali pod jednim uvjetom. Da me izvučeš odavde što prije."
„Dakle, očito je da mrziš bolnice", rekao je kroz smijeh. Kimnuo je. „U redu. Vidjet ću što mogu učiniti jer te tvoj doktor želi odvesti na još testiranja."
„Nema jebene šanse!" Ako me on ne izvuče odavde, otići ću sam. Ne mogu ovdje izdržati niti trenutka. Gabriel mi je rekao da pričekam pa je otišao. Ja sam izvukao prokletu iglu iz svoje ruke te sam sjeo na krevet. Spustio sam stopala na hladan pod i polako se uspravio. Osjećao sam se kao dijete koje tek pokušava hodati. Napravio sam nekoliko koraka do ormara u kutu gdje sam pronašao svoju odjeću. Skinuo sam ovu grozotu sa sebe i navukao svoju odjeću te sam se nekoliko puta prošetao po sobi. Moram biti spreman ako budem morao trčati. Čovječe, stvarno starim.
Gabriel se vratio nakon nekoliko minuta i rekao mi da mogu ići. Nisam ispitivao kako me je uspio izvući van nego sam zgrabio svoje stvari i pratio ga van iz bolnice. Duboko sam udahnuo kao da nisam disao danima. Gabriel me je čekao pokraj Impale iz 1967. O Bože, da Mia vidi ovaj auto, definitivno bi poludjela. Obožavala je klasike.
Gabriel me je odveo do svoga stana. Sjeo sam na kauč jer sam odjednom ponovno osjetio umor. Kako se to dogodilo? Barem sam ja bio onaj koji nikada nije stao, a sada me je porazila jedna obična glavobolja.
„Što mi možeš reći o Škorpionu?"
„Krećemo znači", rekao sam s dozom sarkazma. U ovakvim trenutcima sam se pretvarao u Miju. Ispričao sam mu u nekoliko rečenica sve što znam o Škorpionu. Bio sam prva jebena generacija koja je oteta i odvedena u Škorpion. U početku sam bio u Washingtonu dok me nisu prebacili u Austin zbog manjka ljudi. I tamo sam upoznao svoju sestru, a onda napokon i saznao pravu istinu o Škorpionu.
Pričao sam mu o Evanu, osnivaču Škorpiona, ali nisam mu spomenuo i senatora Wilsona. Tu sam informaciju odlučio za sada zadržati za sebe. Gabriel me je pozorno slušao dok sam pričao i vidio sam koliko je ustvari napet. Što god da je njegov otac napravio, Škorpion je imao potpuno pravo ga eliminirati. Samo što ovaj muškarac očito nije dobro poznavao svoga oca.
„Poznaješ li nekoga s oznakom B48?" Na trenutak sam zastao kao da dobro razmišljam o tome, a onda sam odmahnuo glavom. Gabriel me je nekoliko trenutaka sumnjičavo promatrao dok sam ja mirno sjedio na kauču. Nisam se želio ničime odati, zato sam ga u miru promatrao. Jedina osoba koja me je uvijek znala pročitati je Mia. I zašto on jebeno želi znati njezinu oznaku? Nikada je ne bih izdao pa on tako može odmah odustati.
„Lažeš li?"
„Znaš li ti koliko je ondje bilo ljudi, Dracy? Stotine! Tko će ih sve zapamtiti!" Polako je kimnuo glavom. Barem je to povjerovao. Okrenuo mi je leđa i negdje nestao na trenutak da bi se poslije vratio s nečime u ruci. Shvatio sam da drži nekakvu fotografiju. Nekoliko trenutaka ju je gledao s bolnim izrazom na licu i na tren mi ga je bilo žao. Nisam znao zbog čega sam se odjednom tako osjećao.
Okrenuo je fotografiju prema meni i odmah sam prepoznao osobu na njoj. Dylan Peters. Meta koju je Mia ubila one večeri kada je sve otišlo u kurac. Jebote! Mia je ubila Darcyu tatu i zbog toga se on raspituje o njoj. Želi znati tko je osoba odgovorna za smrt njegovoga oca, ali meni ne pada na pamet izdati svoju sestru. Prije bih umro nego osudio Miju na smrt jer sam siguran da bi je muškarac ispred mene ubio bez razmišljanja. Doslovno sam vidio mržnju, bol i osvetu na njegovome licu. Znam da ga još uvijek boli gubitak njegovog oca, ali nikada mu neću reći tko je odgovoran za to.
„Poznaješ li ga?" Približio sam se kako bih proučio fotografiju. Da, to je definitivno bio gad koji je krijumčario sve one nevine djevojke, a muškarac ispred mene nije znao za izvannastavne aktivnosti svoga oca. U ovome trenutku mi ga je bilo žao. Želi osvetu za muškarca koji je učinio toliko zla, a taj muškarac to najmanje zaslužuje.
„Ne, žao mi je. To je vjerojatno bila misija na kojoj nisam bio jer sam bio ranjen." Lagao sam kao od šale. Gabrielove oči su skenirale moje vidljive ožiljke na licu te je polako kimnuo glavom. Želim da promijeni jebenu temu jer više ne mogu razgovarati o ovome.
„Imao bih još nekoliko pitanja za tebe, ali za sada ću te pustiti da se odmoriš. Kauč je na razvlačenje pa se nadam da će ti biti donekle udobno. Možeš ostati ovdje dok ne sredimo tvoje papire, a onda ćemo ti naći jebeni posao." I tako sam počeo raditi kao lovac na jebene glave. Glamurozan je to posao. Uhvatiš jebenog idiota koji je napravio neko sranje, pa ga vratiš na policiju. Zarada je bila dobra, mogao sam plaćati račune i hranu, ali kako sam samo mrzio ovaj posao. Pogotovo jer sam radio za policiju. Želio sam pod svaku cijenu izbjeći policijsku postaju, a ja sam imao takve sreće da sam se našao usred jedne. Lijepo mi je, stvarno lijepo.
No, imao sam i sreće jer radim ovaj posao jer sam mogao tražiti i svoju obitelj. Kako su moja sjećanja napredovala, tako sam se polako počeo prisjećati svoga života prije Škorpiona. Glavobolje su uvijek bile prisutne, ali s glavoboljom su dolazila i sjećanja kojima sam se rado predavao. Čim sam saznao imena svojih roditelja, dao sam se u potragu. Gabriel mi je također pomagao u tome i negdje na tome putu smo nas dvoje postali prijatelji. Više me nije ispitivao o Škorpionu što mi je donijelo veliko olakšanje. I smatrao sam ga svojim prijateljem. Znao sam da bih za njega sve učinio, pa ako treba i pokupio metak, ali Miju ne bih izdao ni da me muče.
Kako je napredovala moja potraga za roditeljima, tako mi je Mia sve više nedostajala. Znao sam da bi ona mogla pronaći moje roditelje odmah jer smo Gabriel i ja sve češće počeli udarati u zid. Sve to mi je bilo previše sumnjivo, ali sam to zanemario. Želio sam svoju sestru uz sebe. Želio sam njezinu pomoć. Što sam više vremena provodio s Gabrielom, to sam više shvaćao kako su njih dvoje donekle slični. Mislim da bi se njih dvoje dobro slagali, naravno, da nam nad glavama ne visi tako velika tajna i da ona nije udaljena kilometrima od mene.
A onda se nekoliko mjeseci kasnije, kada sam već godinu dana bio u ovome jebenom gradu, dogodilo jedno čudo. Pronašao sam je. Ponovno sam pronašao svoju sestru. Psovala je nekome pa sam na trenutak mislio da mi se njezin glas učinio. Toliko sam je dugo priželjkivao da sam pomislio da sam umislio njezin glas. Ali ona je bila tu. Njezina vatrena kosa je lepršala na vjetru dok smo zapanjeno gledali jedno u drugo. Toga dana, kada sam je ponovno vratio, toga dana se sve vratilo na svoje mjesto. Nisam mogao vjerovati da je Mia ponovno pokraj mene nakon toliko dugo vremena.
Ovaj grad mi je donio toliko dobroga, a znam koliko sam ga samo mrzio u početku. Želio sam pobjeći odavde što sam brže mogao, a sada ne želim nikada otići. Pronašao sam prijatelja, pronašao sam sestru. Na kraju sam pronašao i nju. Tu ženu s najtužnijim očima.
Jedne večeri sam šetao gradom, nesvjestan kamo idem. Bio sam jebeno tužan jer nikako nisam uspijevao pronaći svoje roditelje. A onda sam začuo vrisak i muški smijeh. Poletio sam iza ugla i ugledao muškarca kako nateže jednu Mijinu prijateljicu. Nisam je nešto najbolje poznavao, ali sam znao da joj moram priskočiti u pomoć. Zaletio sam se na muškarca koji ju je držao za ruku i snažno ga odgurnuo na zid. Njegove krvave oči su se raširile dok me je bojažljivo promatrao.
„Što misliš da radiš, smeće jedno? Nevinu ženu napadaš na ulici!"
„Samo sam želio nešto sitnoga!"
„Nestani odavde dok te nisam nabio na taj jebeni stup!" Uhvatio sam ga za okovratnik majice te sam ga jednom snažno nabio na zid. Muškarac je zacvilio zbog čega su se moje usne uvile u bezobrazan osmijeh. Postojala je neka stanica u meni koja je voljela gledati prokletnike poput ovoga kako pate. Jednom sam mu nabio šaku u nos iz kojeg je odmah počela curiti krv. Gurnuo sam ga od sebe i nogom ga udario u dupe. Muškarac je zateturao i počeo bježati. Jebeni idiot!
Začuo sam šmrcanje iza sebe pa sam se okrenuo prema prestrašenoj ženi koja je pokušavala stvari iz trgovine ponovno vratiti u vrećicu. Čučnuo sam ispred nje zbog čega se ona trgnula. Izgledala je poput preplašenog laneta.
„Hej, u redu je. To sam samo ja. Sebastian. Ti si Maya, zar ne?" Podignula je svoj uplašeni pogled prema meni i doslovno sam vidio kako se polako povlači i na njeno lice dolazi maska ljutnje.
„Ti si nasilnik, Dive." Podignuo sam jednu obrvu te iznenađeno ustuknuo. Je li ona to upravo rekla da sam ja nasilnik? Doslovno je vrištala dok ju je jebeni gad navlačio i sada ja ispadam nasilnik. Ona mora da se jebeno šali.
„Jesi li ti ozbiljna? Spasio sam te od onog jebenog gada! Tko zna što bi učinio da nije bilo mene!"
„Mogla sam se i sama obraniti! Idem na tečaj samoobrane!" Skoro sam se nasmijao, ali sam se nekako suzdržao. Nije mi baš izgledala kao da će se tako skoro obraniti. Da nisam naišao, dogodilo bi se nešto i gore, a ona meni tu sere da sam ja nasilnik.
Maya je skupila sve stvari i ubacila ih u svoj auto. Okrenula se prema meni i samo me jednom ljutito pogledala. Odmahnuo sam glavom jer nisam mogao vjerovati što se ovdje upravo dogodilo. Razmaženo derište!
„Obično hvala bi bilo dovoljno!", rekao sam sarkastično. Maya je puhnula, sjela u svoj auto te je otišla bez osvrtanja. Nasilnik? Malo sutra! Nisam ni jebeni junak, ali mrzim kada se netko iživljava na ženama ili djeci. A ona me je tako jebeno naljutila da sam otišao u prvi bar koji sam ugledao.
I tako je to krenulo. Naša priča. Naša vrlo zapetljana priča koju sam voljan brzo otpetljati jer me nitko nije tako ljutio, a u isti trenutak oduzimao dah. U ovome trenutku ni sam nisam znao što me je spopalo, ali po prvi puta u svome životu nisam želio bježati.