DANIEL HERON: POSTANAK

20. Životinje u šumi noćas su zvučale drugačije.

Daniel je promatrao Anu koja je ušutjela nakon što mu je ispričala kako su se ona i Teresa otisnule u nepoznato. Izraz njena lica govorio mu je da su je njene misli vratile u ono vrijeme kada je rat završio. Vrijeme obilja za njenu vrstu, prisjetio se njenih riječi. Nije želio razmišljati o njihovom pravom značenju, ni prizivati slike vampira koji se goste ozlijeđenim vojnicima. I njegov je brat bio vojnik. Još jedan život izgubljen zauvijek. Uzaludno, po Danielovu mišljenju.

Primorao se da prestane razmišljati o Robertu. Umjesto toga, još je jednom pomno promotrio Anu, a potom je pogled bacio i prema Teresi. Pokušao ih je zamisliti kao dva obična lica u moru izmučenih duša u kojima je nakon tame zasjala iskra nade.

Teresa i Ana svojim bijegom nisu pobjegle od tame, znao je. Ona će ih uvijek pratiti. To mu je dokazala ona jedna zraka sunca na Teresinoj koži. Ali dobile su slobodu, kako je Ana rekla. Promislio je još malo o tome i shvatio da se u pozadini njihove slobode čitavo vrijeme vrebala nesigurnost.

„I sve od kad ste pobjegle vi čekate da vas vaš klan ponovo otkrije?" upitao je.

„Ne", Ana je odmahnula glavom. „Ne naš klan. Bilo koji klan."

Danielovo čelo se naboralo. „Ne kužim", izjavio je.

„Naravno da ne kužiš." Teresa je zatvorila Anin kovčeg i ponijela ga prema vratima kao da nije ništa teži od vrećice namirnica iz dućana.

Ana mu se smilovala i ponudila objašnjenje. „Mi smo dvije žene, dvije vampirice bez klana. Koji god vampir nas nađe, može nas podčiniti sebi, učiniti nas dijelom svog klana. Ne bismo imale izbora, morale bismo se pokoriti jer u svijetu vampira, žene moraju biti vođene od strane muškarca."

„To je čista glupost!" Daniel je zaključio nakon kraćeg promišljanja. „Na temelju svega što sam vidio, mogu vam reći da vi ne trebate nikoga da vas vodi."

„Mi to znamo", Teresa je rekla vrlo blizu njegova uha. Trznuo se, nesvjestan da mu je tako blizu. „Ali ono što mi znamo nije u skladu sa zakonima ugraviranima u bit svakog vampira muškog spola. Zato znamo da nas dolaze pronaći. Neće nam dopustiti da budemo iznimke."

Daniel je pogledao u kovčeg pokraj vrata. Ni jedna od njih nije bila spremna odustati, u to je bio siguran. „Pa, barem imate plan koji će vas odvesti daleko odavde."

Teresa je kimnula, odlučnost joj se ocrtavala na stisnutoj čeljusti. „To imamo", rekla je. „A sada se odi odmoriti. Ujutro ćeš nam trebati svjež i odmoran."

Daniel je učinio što mu je bilo rečeno. Nije mu ni jedna od njih trebala naređivati da zaspi, bio je i više nego dovoljno umoran. Nije znao kako dugo je spavao kada ga je odjednom probudilo kucanje na vratima.

Kuc... kuc... kuc... kuc...

Pridigao se, okružen tamom. Svojim je očima dao par trenutaka da se priviknu, a u tom trenu...

Kuc... kuc... kuc... kuc... ponovo.

Zaškiljio je, pokušavajući u tami nazrijeti barem nešto, bilo što. Uočio je dva para jantarnih očiju niz hodnik.

Dođi ovamo, tiho. Riječi nisu bile izgovorene glasno, čuo ih je samo u um, pa ipak je bilo nemoguće oduprijeti se. Polako je ustao, te krenuo niz hodnik, prema onima koje su ga zvale, zahvalan što mu se na putu nisu ispriječile nikakve prepreke. Na kraju hodnika dočekala su ga otvorena vrata. Čim je ušao, zatvorila su se s jedva čujnim metalnim prizvukom.

Bojeći se progovoriti, stajao je u tami, čekajući da netko drugi razbije tišinu. Umjesto riječi dočekao je maleni plameni cvijet na vrhu drvene šibice. Pomicao se kroz tamu sve dok nije zapalio svijeću. U njenom je svjetlu, Daniel uočio okrugli stol na kojem se osim keramičkog svijećnjaka nije nalazilo ništa drugo. Ana i Teresa stajale su jedna nasuprot drugoj, odijeljene stolom.