18. Sada čekamo.

17 3 2
                                    

Sam u mračnoj dnevnoj sobi, Daniel je još uvijek pokušavao pojmiti ono što je maločas čuo.

Netko će ih doći tražiti. Jesu li bile neka vrsta odmetnica u vampirskom svijetu?

Razmišljanje o tome, ali i o svemu što mu se dogodilo u proteklih nekoliko dana bilo je previše iscrpljujuće. Osjetio je kako mu nadolazi još jedna glavobolja.

Prokleti stres, pomislio je i prekrio lice rukama. Izdahnuo je, te udahnuo topao zrak koji su dlanovi zadržali. Nije pomoglo. Još mu je kuckalo oko sljepoočnica. Pomaknuo je prste prema njima, te ih stao masirati laganim kružnim pokretima. Ponekad je znalo pomoći.

Prestao je kada je začuo prigušene glasove. Ana i Teresa nisu se smirile. Sudeći po zvucima koji su dolazili iz sobe u koju su se povukle, obje su još bile bijesne.

„Otići!" Teresa je povikala. „Moramo otići tako naglo!"

„Obje smo znale da će taj dan doći." Anin glas je bio znatno smireniji, no ipak dovoljno glasan da ga se čuje. „Znale smo da nećemo moći ostati ovdje dovijeka; ljudi bi postali sumnjičavi. Ali uvijek sam se nadala da ćemo same određivati uvjete odlaska."

„Pa, gospodin Eber nas je lišio te opcije." Teresa je zvučala kao netko tko bi veoma rado upotrijebio gradonačelnikovu glavu kao kuglu za kuglanje. „Trebamo plan. Odmah! Gdje je telefonski imenik?" dodala je ljutito. „Znam da smo ga spremile negdje. Tako debela knjiga nije mogla samo nestati. Gdje li bi mogao biti?"

Vrata ormara u sobi iza zatvorenih vrata su se škripom otvarala, a potom s treskom zatvarala. Uslijedilo je prigušeno psovanje. Nemajući pametnijeg posla, Daniel se odlučio priključiti potrazi. Otvarao je ladice na komodi koja je stajala uz jedan od zidova, jednu po jednu. U posljednjoj od njih, ispod starih brojeva njemu nepoznatih časopisa, pronašao je ono što su tražile Ana i Teresa – debelu knjigu sa mnoštvom tankih, sivkastih listova ispunjenih imenima, adresama i brojevima ispisanim sitnim slovima.

Pokucao im je na vrata.

„Što je!?" Teresa je tako naglo otvorila vrata da je zaboravio što je htio reći. „Gdje si ga našao?" upitala je kada joj je za oko zapeo telefonski imenik u njegovim rukama.

„Bio je... ovaj... u ladici", zamuckivao je Daniel.

„Daj ga ovamo", rekla je Teresa, otela mu knjigu iz ruku i zalupila mu vrata pred nosom.

„Nema na čemu", potiho je promrmljao Daniel, na što mu je bilo rečeno da ne glumi mudrijaša.

Vrata su se opet otvorila. Ovaj put je Ana bila s druge strane. „Hvala ti", rekla je.

Teresa nije mogla ostati šutke nakon ovako besramnog izljeva zahvalnosti. „Ne tetoši ga", rekla je. „On nije ništa doli gnjavaže. I to traje otkad si ga povela s nama. A ti znaš kako se ja rješavam gnjavaža." Dobacila je Danielu toksičan pogled od kojeg mu se utroba stisnula.

„Ne sumnjaj u moje instinkte", Ana joj je rekla. „Samo rijetko griješim, pa mi zato vjeruj u svezi s ovim. U njegovu slučaju ima nečeg drugačijeg."

Teresa ga je još jednom odmjerila od glave do pete. Očima je presrela njegov pogled, pa je mogao primijetiti naznake jantara. Kada mu je okrenula leđa, ponovo je osjetio probadanje u području sljepoočnica. Ipak, usudio se baciti pogled u sobu. Izgledala je potpuno obično. Nije bilo lijesova, ni demonskih artefakata, ni oltara za štovanje đavla.

Oni filmovi nevjerojatno griješe, pomislio je u sebi.

Teresa je sjela na rub kreveta prekrivenog šarolikim prekrivačem, izvezenim zlatnim nitima, te stala listati telefonski imenik.

DANIEL HERON: POSTANAKWhere stories live. Discover now