19. Nema vremena za priče.

12 3 1
                                    

Telefon je zazvonio negdje u kasno popodne. Budući da su žene bile u svojim sobama, Daniel se usudio neznatno razmaknuti zavjese, otkrivši pogledu siv, oblačan dan s druge strane prozora. Donio je stolicu iz kuhinje da bi mogao sjesti tik do prozora. Ukoliko bi se ijedna vrata sobe otvorila, brzo bi navukao zavjese, blokirajući tako pristup danjem svjetlu.

Zvuk na televizoru je bio utišan, pa ga je iznenadni zvuk zvonjave telefona prestrašio. Baš kada je razmišljao bi li se javio, Teresina vrata su se otvorila i, samo dvije sekunde kasnije, ona je već držala slušalicu pritisnutu na uho.

Njena je brzina zatekla Daniela, stoga je bio potreban mrzovoljan pogled njenih očiju da se sjeti navući zavjese na prozoru.

Kada im se Ana pridružila, razgovor je već bio završen. „Je li bilo sreće?" pitala je. Izgledala je besprijekorno, kao da je upravo izašla iz salona za uljepšavanje.

„Grad, oko sat vremena udaljen odavde", Teresa je odvratila. „Šarmantna kućica u podnožju planine, okružena šumovitim obroncima."

„Da barem imamo više vremena da upoznamo taj kraj", rekla je Ana, na čije je čelo bila ucrtana briga.

„I ja također, ali vrijeme je postalo luksuz. Osim toga, nećemo tamo ostati dugo. Samo kupujemo još malo vremena i dodajemo još više udaljenosti između nas i onih koji će nas doći potražiti."

Čuvši Teresinu izjavu, Ana je kimnula. Ipak, zabrinutost joj je još bila prisutna na licu kada su joj oči odlutale do televizijskog ekrana na kojem je djevojka zlatnih uvojaka nastojala uvjeriti gledatelje da je baš njen lak za kosu najbolji.

„Gotovo četrdeset godina", rekla je sebi u bradu, dok su joj oči još bile prikovane za TV ekran. „Toliko je trajala naša neovisnost."

Teresa joj se primakla i stavila joj ruku na rame. Bila je to neobično nježna gesta, po Danielovu mišljenju veoma netipična za kratkokosu vampiricu. „Ne očajavaj", Teresa je rekla tiho. „Nećemo im dopustiti da nam uđu u trag."

Ana je podigla svoje plave oči prema njoj, a kada su im se pogledi sreli, Daniel je u njima razabrao odlučnost.

„Ostajemo svoje!" uskliknula je Ana. „Uzalud će dolaziti. Nas već sutra ovdje neće biti!"

Teresinim licem razlio se osmijeh. „Tako je! A sad, bacimo se na pakiranje. Krećemo čim sunce zađe."

Već u sljedećem trenu, obje su nestale niz hodnik. Čuo se zvuk ključa koji se okreće u bravi, a ubrzo zatim Ana i Teresa su se vratile noseći dva poveća kovčega. Kada je Teresin pogled pao na Daniela, dobacila mu je: „Nemoj samo stajati tamo. Dođi i pomozi nam!"

Iako to nije bila jedna od njihovih vampirskih naredbi jer je izostao onaj jantarni sjaj, Daniel je ipak pošao za njom u njenu posve običnu sobu. Teresa je otvorila vrata masivnog ormara, te mu naložila da počne skidati odjeću s vješalica.

Daniel se nije mogao načuditi brzini i preciznosti s kojom je kovčeg bio spakiran. A tada su sve to ponovili i u Aninoj, potpuno običnoj, sobi.

„A kako ćete to otpremiti u drugu kuću?" pitao je Daniel dok je Anin kovčeg bio napola pun.

„Postoji nešto što se naziva taksi", rekla je Teresa, dobacivši mu pogled ispod oka.

„Znam", složio se Daniel. „Ali isto tako znam da taksisti vode evidenciju vožnji. Nije li vaš cilj nestati bez traga?"

Teresa je načas zastala, obrve su joj se skupile dok je pogledala u njega. „U pravu si. Čak i ako mu naredimo da zaboravi da nas je vozio, vožnja će ipak biti negdje zabilježena."

DANIEL HERON: POSTANAKWhere stories live. Discover now