Poglavlje prvo: Melina

2.7K 103 15
                                    

Magla me okružuje dok mi hladni povjetarac mrsi dugu tamnoplavu kosu

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.

Magla me okružuje dok mi hladni povjetarac mrsi dugu tamnoplavu kosu. U kratkoj, ljetnoj haljini bijele boje sam se osjećala poput male osmogodišnje djevojčice dok sam bosonoga šetala kroz cvijetnu livadu. Bilo je osunčano, a opet tako prokleto hladno dok su se sunčeve zrake probijale kroz krošnje visokih drveća.

U pozadini se čuo žubor vode, ptice su cvrkutale, a nježni povjetarac je stvarao melodiju sa lišćem.

Ispred mene se stvorila muška ruka, ispružena i blijeda čekajući na moju. Pružila sam je prema njoj i potom ju čvrsto pristisnula, hodajući sa nepoznatom muškom rukom dalje kroz livadu dok se žubor vode sve više i više pojačao. Glavu nisam mogla da podignem, iako sam rado željela vidjeti lice misterioznog muškarca koji me vodio sa sobom, no pretpostavljala sam ko je to mogao biti.

Dok smo išli dalje postajalo je sve hladnije i mračnije, stali smo u jednom momentu i ruka koja me držala je popustila svoj stisak. Otvorila je svoju šaku prema meni, a u dlanu se pojavio blještavi odsjaj malog dijamanta. Srce mi je zatreperilo, shvativši da je u pitanju bio prsten.

Zauvijek.

Odjeknuo je tihi šapat, popraćen sa narednim još tišim šapatima.

Otvorila sam oči.

Oblivena znojem potrljala sam teške i umorne kapke. Bilo je šest sati kada me još jedan san ili bolje rečeno krhotina starog života probudio. Nikad nisam mogla odrediti tačno da li da takve snove gledam kao noćne more ili blagodat jer koliko me oraspolože i povrate motivaciju za život toliko i padnem u depresiju.

Sanjala sam trenutak prosidbe.

Ta me spoznaja dodatno rastuži, toliko me rastužila da sam tiho zaplakala u svom toplom krevetu.

Prokleta nesreća.

Vrele suze su mi peckale oči i kvasile obraze i jastuk. Brisala sam suze, ali bol u prsima mi nije dao da dišem, stoga sam brzo ustala i otišla do kupatila da se umijem. Umila sam se hladnom vodom, ali ta hladnoća me ponovo podsjeti na san kojeg nisam mogla da izbacim iz glave. Toliko je bio stvaran da sam poželjela ostati zarobljena u njemu. Toliko me pogodila činjenica da sam sanjala prosidbu da sam željela cijeli dan preležati u krevetu i isplakati se do besvijesti, ali nisam mogla, niti želim da to učinim.

Izašla sam iz kupatila nakon što sam se uspjela smiriti i otišla do kuhinje da sebi skuham kafu. Otvorila sam prozore i pustila da me hladni jutarnji zrak još više razbudi. Koža mi se naježila kada je zapuhnuo hladni vjetar kroz otvoren prozor. Bila sam u pamučnom potkošulju i lepršavom šorcu, da me mama vidi rekla bi "Melina, želiš opet u bolnicu!?"

Mrzila sam kada su me moji roditelji i svi drugi gledali kao krhko stvorenje i lako lomljivu. Koliko god imala pravo da se brine oko mene i da pazi toliko nije imala pravo da mi ograničava ili upozorava na neke stvari. Nisam malo dijete koje ne zna brinuti za sebe, imam dvadeset i pet godina i vrlo dobro znam u kakvom sam stanju i čega se trebam paziti i kako se trebam paziti.

Naše zauvijek [✔]Where stories live. Discover now