Osveta #1

29. poglavlje

„Što se dogodilo?", upitala sam tiho. Grlo mi je bilo suho. Namrštila sam se kada me je novi val boli protresao. Zašto se osjećam kao da me je autobus zgazio?

„Pala si u nesvijest. Izašao sam samo na pet minuta i kad sam se vratio našao sam te na podu. Kriste, Crvena, gadno si me uplašila."

„Ničega se ne sjećam", rekla sam na rubu suza. Znam da je cijelo vrijeme bio uz mene otkako me je Gabriel zatvorio ovdje, ali se ne sjećam kako padam u nesvijest. Otkako sam se ujutro probudila nije mi bilo dobro. Glavobolje su se povećale, mučnina, vrtoglavica. Sve se vratilo i bilo je puno gore nego prije. Nisam sigurna hoću li ovo moći izdržati. Bilo mi je previše.

„Kako se osjećaš?"

„Užasno. Zašto me sve tako boli?"

„Gadno si pala i udarila glavom. Doveli smo ti doktora ovdje jer onaj gad te nije želio pustiti u bolnicu."

„Kako si ušao u ćeliju?"

„On me je pustio." Pokazao je prstom iza sebe. Malo se izmaknuo kako bih vidjela o kome priča i ugledala Gabriela naslonjenog na ćeliju preko puta moje. Gledao je u pod. Ali kao da je osjetio da ga promatram, podignuo je pogled i svojim zelenim očima me je pogledao. Te prekrasne zelene oči su sada bile nijansu tamnije. Iz njega je izvirao bijes, mržnja i sve je to bilo usmjereno na mene. Ali još nešto sam pored toga vidjela, zabrinutost. Čini mi se da je unatoč svemu još uvijek zabrinut za mene zbog čega je moje srce lagano zakucalo.

Pomirila sam se sa svojom sudbinom, sa svojim neizbježnim krajem, ali se nikako nisam pomirila s time što sam izgubila muškarca kojega toliko volim. Znala sam da mi neće vjerovati u ono što sam mu rekla i ne mogu ga kriviti zbog toga. Gabriel je volio svoga oca, bio mu je idol i ja sam mu ga oduzela na najgori mogući način.

Voljela bih da me je slušao, ali on to ne želi. Ne može me više niti pogledati u oči kao upravo sada. Njegov zeleni pogled je skrenuo prema vratima kao da traži izlaz odavde.

Pogledala sam u Sebastiana i pružila mu ruku da mi pomogne da sjednem. Ne mogu više ležati jer se prokleti strop stalno okreće. Tek kada sam sjela, shvatila sam da sam priključena na infuziju koja je bila dopola prazna. Koliko sam ja uopće bila u nesvijesti?

„Koliko me nije bilo?", upitala sam Sebastiana. On je duboko udahnuo i sjeo pokraj mene.

„Nekoliko sati." Kimnula sam glavom. Začula sam šuškanje iznad sebe pa sam podignula pogled prema prozoru. Padala je kiša. Obožavala sam kišu i od sada je više neću moći osjetiti na svojoj koži. Kada sam bila uvjerena da sam donekle dobro i da mi se više ne vrti, stala sam na krevet i pogledala kroz prozor. Ispružila sam ruku kroz rešetke kako bih osjetila kišu na svojoj koži.

„Budi oprezna", rekao je Sebastian iza mene. Zatvorila sam svoje oči i prisjetila se svih trenutaka kada sam bila na kiši. I svaki moj trenutak je bio povezan s Gabrielom. Prvi puta smo se upoznali na kiši, prvi puta smo vodili ljubav na kiši, poljubili se na kiši. Sada sam sve to izgubila. Izgubila sam smisao svog života.

Škorpion će uskoro biti ovdje i odvesti će me. Željela sam još pričati s Gabrielom, ispričati mu se zbog svega, ali znam da me više neće slušati. Gabriel više ne želi imati ništa sa mnom. Slomila sam mu srce i samim time sam slomila i svoje srce. Uništila sam ga.

Da sam prije znala ono što sada znam, otišla bih što dalje odavde. Ne bih si dopustila da se zaljubim u ovog predivnog muškarca koji je promijenio čitavi moj svijet. Gabriel mi je bio obitelj. Njegova sestra, nećakinja, Maya pa i Kevin, svi su oni bili moja obitelj koju sam tako brzo izgubila kao što sam je pronašla.

Ono najbolnije od svega je što neću naći niti svoju pravu obitelj. Neću im dati priliku reći da sam živa i da sam dobro. Tako sam žarko željela obitelj i sada sam sve to izgubila i to tako jako boli da se gušim u boli.