OSVETA✔

28.

Daniel P.O.V.

Izranjam iz jezera kako bih udahnuo zraka, ali primijetim da Hana nije na površini. Istog sam trenutka ponovno zaronio kako bih vidio gdje je. Otvorio sam oči i kroz mutnu vodu jezera jedva uspio vidjeti njezino tijelo koje je sve više tonulo prema dnu jezera. Uplašio sam se i počeo plivati do nje najbrže što sam mogao. Uhvatio sam ju, izronio te ju podignuo u svoje naručje i izašao iz jezera. Primijetio sam da je ostala bez svijesti, a kada sam spustio njezino tijelo na zemlju, shvatio sam da ne diše.

"Hana?"

Progutao sam knedlu u grlu i tada sam se još više unervozio. Zabacio sam joj glavu, podignuo bradu te kažiprstim i palcem stisnuo njezine nosnice. Duboko sam udahnuo i priljubio svoje usne na njezine te joj upuhao zrak pokušavajući ju vratiti, ali uzalud.

"Nemoj mi raditi ovo."

Ponovno sam ju pokušao vratiti u život dajući joj umjetno disanje te je nakon par sekundi pasivno izdahnula nakon čega je kamen pao s moga srca.

"Jebote..."

Počela je kašljati i pljuvati vodu koje se nagutala. Nakon nekog vremena, došla je k sebi te sam ju čvrsto zagrlio.

"Znaš li koliko sam se uplašio?"

"Daniele..."

"Jesi li dobro?"

Sklonila je moje ruke sa sebe te se odmaknula. Vilica joj je nekontrolirano drhtala dok joj se licu polako vraćala normalna boja.

"Ako me još jednom pokušaš dotaknuti..."

Zastala je i ponovno se nakašljala.

"Samoj sebi ću oduzeti život..."

"Kakve su to prijetnje?"

Blijedo je gledala u jezero dok je hladan vjetar sve jače puhao.

"Hana?"

"Samo se želim vratiti kući."

Polako se ustala i krenula hodati prema šumi gdje se nalazi put koji vodi prema kući. Potrčao sam prema njoj i okrenuo ju prema sebi uhvativši ju za ruku. Pogledala me očima koje su bile krvave dok su kapljice vode padale niz njeno lice.

"Nisam znao da se toliko bojiš vode..."

Istrgnula je svoju ruku iz moje.

"Hana, takvo ponašanje neću trpjeti!"

"Ne želim te više nikada vidjeti."

"Što bi to trebalo značiti?"

"Mislim da sam bila potpuno jasna."

"Znaš što mogu učiniti ako se nastaviš ovako ponašati."

Duboko je udahnula pokušavajući smiriti nekontrolirano drhtanje tijela.

"Moram li te podsjećati da je samo jedan poziv dovoljan da tvoj Petar više nikada ne otvori oči?"

"Čini sa mnom što god želiš, iživljavaj se na meni i uništi me u potpunosti, ali Petra ne diraj!"

Zaprijetila mi je, a suze su ponovno potekle iz njenih krupnih očiju.

"Život mi je uzeo sve, osim njega."

"Ne možeš otjerati iz svoga života ono što u njemu treba biti, bez obzira koliko se trudila. Ništa ne odlazi dok te ne nauči ono što trebaš znati. Ništa ne odlazi dok ne budeš spremna za novi početak."

"Što to govoriš?"

"Hana, u tvoj sam život ušao jer imam valjan razlog."

"Kakav razlog imaš? Reci mi!"

"Još uvijek ti ne mogu reći. Ali moraš mi vjerovati jer..."

"Ne mogu ti vjerovati, ni neću."

Okrenula mi je leđa te brzim koracima nastavila hodati. Ostao sam stajati i promatrati njen odlazak.

"Jer te volim."

Tiho sam prošaptao te se okrenuo prema jezeru. Nasmijao sam se.