Prve Igre gladi

9

Jadno dijete drhti predamnom kad vidi da sam umalo zamahnula prema njoj. "Čula sam tvoje stenjanje." reče tihim glasom.

"U redu je." rečem. "Što se dogodilo?"

"Imamo sklonište." reče.

"Svi imaju sklonište." kažem.

"Imamo vatru."

To me zaprepastilo. Je li to laž? Gdje bi itko ovdje zapalio vatru? Nema kremena, ni upaljača, ni šibica. Mogu samo trljati kamen od kamen, ali to bi mi oduzelo vremena i koštalo bi me života.

"Dođi." vuče me za suknju. Što mi ona može učiniti, curica koja mi ne seže ni do ramena. Uzmem svoje stvari i uperim samostrel ispred sebe. Djevojčica ipak već drhti.

"Samo zaštita." rečem. Uzima me za suknju i vodi do njihovog skrovišta. Kad sam otvorila vrata, obasjalo me svjetlo. Odmah sam ih zatvorila. Pogledam u žarulju koju su nekako skinuli tamo gdje je voda i sad im obasjava kuhinju.

Da, oni su se smjestili u maloj kuhinji. Je li tu bilo hrane ili vode? Ugledam na stolu nekoliko boca vode, opskrbili su se. "Bok." reče Fulmen dok je palio vatru. Sad je bio kost i koža, obrazi upali. Stavio je povećalo poviše zdjele, gdje su bili papiri. Pomoću svjetla je zapalio vatru, te je stavio metalni cilindar i na njega oguljenog miša. "Ulovili smo samo jednog u mišolovki, ali nemamo hrane da im podmetnemo." Vidjela sam kraj sudopera improviziranu mišolovku od žica i dasaka koju su napravili.

"Mogu ja nešto." ponudim se.

Puzala sam s nožićem ispod stolova sve dok ih nisam uhvatila svakome po pet. Fulmen je bio impresioniran. Zato su se oni pretvorili u kosture. "Ulovili su samo četiri miša do sad i pojeli ih." reče. Ispržili smo ih i gostili se. S pet miševa ja sam bila sita, toliko o mojoj prehrani.

Fulmen je ubrzo napravio pregrade od stolova i stolica da nam nitko ne može provaliti, Volta mi priča opet o svom okrugu i svom životu. Priča malo o Fulmenu, kako je najbolji programer u školi, kako mu je otac ostao bez noge i kako ga mu je majka bile spremna pobjeći prije dana žetve.

Shvaćam da im mogu vjerovati, ali prešutim smrti. Ne želim da me se boje. Žalim da ovdje ostanemo zauvijek i da zaboravimo na igre. Provjerili smo skoro sve, kamera nema. Tko bi nas našao, možda smo mrtvi.

Za noć Volta traži malo svjetla, pa Fulmen zapali laganu vatru. Vrata su blokirana čavlima, daskama i stolicama, čak i žicama. Nitko ne vidi da dopire svjetlo. Ovu noć Volta spava na mom ramenu i osjećaj samoće se razrijedi. Fulmen je htio stražariti ove noći s nožem u ruci, govorivši da sam dovoljno iscrpljena. Možda na mom licu i tijelu ima vidi tragove borbe. Nemam ozbiljne ozljede, samo masnice i ogrebotine.

Tu noć Clementine mi dolazi u san, skače mi na vrat i skalpira. me. Koža mi se odvaja sa čela, krv mi teče u mlazovima, njene sive oči su ubojite, baš onaj dan kad je skočila na mene.

Trgnem se i nađem u onoj maloj kuhinji, gdje gori lagana vatra. Kraj vatre još sjedi Fulmen s nožem u ruci i održava vatru. Pravi je kostur, oči su mu sad iskočile, a lice mu izgleda poput majmuna. "Trzaš se cijelu noć." reče. Ne mičem se jer mi djevojčica još spava na rukama. "Onaj samostrel nije tvoj, zar ne?" I on je vidio dječaka iz desetke.

"Nije moj." rečem i pogledam u samostrel. Vidim da su sve tri strelice krvave. Jednu je već iskoristio na dječaku iz osmice.

"Kako si njega ubila? Ili si ukrala?"

"Clementine ga je ubila."

"Clementine?" pogleda me krupnim očima. Sad spazim da su sive poput čelika.

"Skočila mu je s leđa i ubila ga."

"Ali ona nije više živa."

"Umalo je mene ubila."

Sad kima glavom i vraća pogled na vatru. Mogu vidjeti kako mu polako povjerenje odlazi. Kroz kavez sam mu davala hranu, sad mu jedino mogu dati nož u grlo. "Vidim da si i ti bolji ubojica od nas. Hoću li požaliti ako te postavim za stražu?"

Odmahnem glavom, i tako nisam raspoložena za san. Ustaje i predaje nož u moje ruke. Predajem mu Voltu koja ga grli oko struka i zaroni licem u njegova prsa. Sjedam kraj vatre i gledam u tu malu djevojčicu. Udovi su joj kao grančice, kao Moldavit tijekom pobune, kad smo jeli sve živo što bi nam došlo pod ruku. Tko bi imao srca njoj nauditi? Samo Kapitol. Nisam vidjela nikoga krupnijeg još da napada dosta sitnijeg od sebe, ali nikad nije kasno. Dječak iz desetke je ubio Periscu jer je vidio da je prijetnja. Clementine je bila ubojica na kojoj mesa nije ostalo. Tu sam smrt izbjegla za dlaku. Da se hranila u ovim danima, mene ne bi više bilo.

Kad je došlo jutro, Fulmen je brzo otvorio oči i vidio mene koja samo sjedim kraj vatre. Je li požalio? Ništa nisam učinila, bila sam na straži.

"Jeste li gladni?" pitam.

Volta izvuče lice i trlja ručicama oči. Kad vidim to lice, ne mogu, a da ne nabavim hranu. "Idem u lov." rečem i uzmem samostrel. S njima neću ništa lako uloviti, ali to je samo obrana. Šuljam se, ne idem daleko i zabodem svaku životinju koja naiđe. Punim suknju miševima i štakorima, budući da su to jedine životinje koje nalazim. Nakon toga shvatim da ovisimo samo o mesu, bilja nema nigdje. Nema šanse da pođem na polje i tražim jestivo bilje.

Vraćam se s nekoliko miševa, te ih gulim s Fulmenom. Dječak počne cijediti krv u jednu zdjelu. "Ne treba baciti željezo." reče i bio je u pravu. Pečemo miševe i opet se gostimo, ovome se nisam nadala u areni. Fulmen je krv stavio na vatru na se ugrije i ubiju sve bakterije. Nakon toga pijemo toplu krv. Ako sam mogla pojesti sirovog štakora, ovo je ništa.

"Trebala bi nam tvoja pomoć." reče Fulmen. "Mislim da imamo neko oružje."

"Oružje?" Imaju nož, ali ne znaju se s njime koristiti.

"Da. Nije nitko otporan na to, čak ni ona iz dvice."

Što su to našli? Jesu li napravili pušku, neki tip pištolja? Tijekom pobune su sam mnogi znali dolaziti iz Okruga 3 i izrađivati oružje, onako na sirovo.

"Dobro." rečem. Ja ću i tako stražariti sa samostrelom, ako pokuša nešto smiješno, okusit će moju strelicu.

Fulmen i Volta oko dlanova motaju debele slojeve tkanine. Znači riječ je o struji. Idu iza mene dok držim samostrel i vode me tamo gdje je veći mrak, tamo gdje je voda. Fulmen nešto uzima s poda, znači riječ je o žici. Volta uzima nešto što izgleda kao mali strujni krug. Znači, improvizirali su oružje, za razliku od ostalih, mogu stvoriti struju. Žicu nose tamo gdje je voda. Fulmen prvo puni bocu vodom dok je čist zrak, isto učinim i ja. Kasnije polako odmotava žicu i stavlja je u vodu.

"Što sad?" pitam.

"Gledaj."

Netko dolazi, tanke figure, kovrčave tamne kose. Polaže srp na tlo i krene uzeti vodu, a čim položi ruke, Fulmen pali strujni krug. Djevojka je zavrištala i grčila se sve dok Fulmen nije ugasio struju. Njeno tijelo je palo u vodu, a ovo je prvi put da vidim mu zlobni smiješak na licu. Pomognem mu polako izvući žicu iz vode, ali mu se ubrzo nađe nož u vratu.