Prve Igre gladi

4

Negdje u noći i dalje osjećam žar u grlu i želucu. Osjećam kako mi tijelo slabi poput vode i pitam se je li to nastupilo? Možda se ujutro ni ne probudim. Možda dehidriram. Razmišljala sam sve dok nisam čula neko lupkanje kroz rešetke. Mislila sam da je Mirovnjak, možda se neki pokajao, ali sam vidjela neku manju figuru. Dijete? Da djevojčica, u kaputiću i kovrčavih kosa.

Nisam mogla raspoznati boju kose zbog mraka, možda je imala desetak godina, ali nije bila puno niža od mene. "Izvoli." šapne i gurne mi nešto u papiru. Razmotam i vidim pogačicu, baš kao on malu koju smo podijelili u kući prije Žetve. Kasnije mi metne u ruke bocu vode, te prijeđe na kavez broj 3, gdje se oboje skupe pred vrata i pruže svoje tanke ruke kroz rešetke.

"Carnelian." cimnem ga u rebra. Odmah je poskočio, a ja prepolovim pogačicu i pružim mu komad.

"Odakle ti to?" pita.

"Jedna djevojčica mi dala."

"Jesi li sigurna da nije otrovano?"

Ovaj put me baš nije bilo briga. Bolje smrt otrovom, nego klanjem. Da me netko otruje, to bi bila milost. Zagrizla sam pogačicu bez da sam odgovorila. Bila je hladna, napola suha, ali bolja nego gladovanje. Carnelian je zagrizao kad sam progutala i odmah sam uzela novi zalogaj. Pojela sam možda u pet zalogaja, te zalila vodom. Imali smo samo bocu od pola litre i morala sam pola sačuvati za njega. Kad je popio, uzela bocu i bacila što dalje da nas ne vide.

"Dobar zamah." reče Carnelian. Izgledao je impresioniran. Kad bi barem nekoga s time ubila.

"Baci i našu." dječak mi pruži svoju praznu bocu. Uzela sam bocu i bacila ju što dalje, da ne bude povezana s nama.

Vidim da se djevojčica zadržala pred kavezom broj sedam. Mičem glavu da vidim što se događa. Skoro svi promatraju i vidim da djevojci mazi trbuh. Jadna djevojka. Kako je tek njoj u drugom stanju i bebi? Glad, dehidracija, hladnoća, trudnoća.

"Tigris." čula je dječji glas kraj kaveza. Bio je to dječak, visok kao Moldavit i na rasvjeti sam vidjela njegovu plavu pahuljastu kosu. "Što radiš? Baka ti je rekla da to ne radiš."

"Ne boj se čovjek je zakunjao."

"Zašto to radiš?"

"Pa gladni su u žedni."

"Dobro, daj mi to da podijelim drugom redu da se ovaj ne probudi."

Pitala sam se koliko Mirovnjak čvrsto spava kad ne čuje još dvoje djece. Mogu li poći po njega da uzmu ključeve? Ne mogu. Lokot je ogroman, a ključevi su sigurno negdje skriveni, sigurno ne bi bili na trgu.

Dječak je zatražio papire i boce da se ništa ne povezuje s njima, te pobjegao. Kako su se od svih dvoje djece sjetili? Kako odrasli mogu gledati ovaj prizor?

Voda mi je smirila grlo, a pogačica ublažila paniku u želudcu. Mirovnjak se probudio, a ja sam se opet našla u rukama protivnika, pokušavajući zamisliti da sam opet kod kuće.

U rano jutro su me probudili zvonki glasovi djece. Dižem glavu i vidim kako mi nekoliko od njih pruža sendviče. Još njih? Odmah sam ih zgrabila. Bili su barem pet puta veći od one pogačice. Jedno dijete nam je čak uguralo dvije boce vode kroz rešetke.

"Carnelian." okrenem se i pružim mu vodu, ali on samo stoji.

"Kao da smo zečevi ili kokoši."

Ostala sam nepomična na nekoliko trenutaka. Baš kao da smo kućni ljubimci ili životinje u zoološkom vrtu. Pogledala sam skupinu te djece. Bilo je nekoliko odraslih, a djeca su klicala od veselja. Ovo je za njih provod, kao da su u muzeju, a posvećenici neke figure za zabavu.