Osveta #1

20. poglavlje

„Mia!" Začula je još jedan glas koji se miješao s glasom njezinog tate.

Mia! Mia! Mia!

Mia, znam da me čuješ. Probudi se." Taj glas. Zašto mi je bio poznat taj glas? Tama me je obavijala i počela sam se bojati ove tame. Tama nikada nije donosila ništa dobro. Pokušala sam otvoriti oči, ali jednostavno nisam mogla. Kao da me neka sila tjera da ostanem u ovoj tami.

„Hajde, srce. Pokaži mi te svoje prekrasne oči koje toliko volim." Gabriel! To je bio Gabriel. Oh, Bože kako mi je samo nedostajao njegov glas. Još jednom sam pokušala otvoriti oči, ali nije išlo. Namrštila sam se.

„Ne mogu", rekla sam promuklo. Začula sam ga kako je izdahnuo od olakšanja, a onda kako se tiho smije. Osjetila sam njegovu ruku na svojoj. Podiže je i nježno je ljubi. Oko mene je sve bilo tiho, ali s moje lijeve strane je dolazio nekakav zvuk koji mi je stvarao glavobolju. Zvučalo je kao nekakav stroj ili tako nešto.

Odjednom mi pred očima bljesne slika mene kako trčim prema Aurori i kako je bacam sa strane kako je auto ne bi udario, ali taj isti auto udara mene i odbacuje me u stranu. U bolnici sam. Sigurna sam da sam u bolnici. Nisam u paklu, toliko znam jer onda ne bih čula Gabriela.

„Aurora", rekla sam tiho. Pokušala sam otvoriti oči, ali one kao da nisu slušale.

„Što si rekla, Mia?"

„Kako je Aurora? Gdje je ona?"

„Ona je dobro. Spasila si je, srce." Začula sam nekakvu emociju u njegovom glasu i sigurna sam kako guta knedle jer je bio na rubu suza. Oh, moj prekrasan muškarac. On me treba, a ja ovdje ležim i ne mogu otvoriti oči. Zašto ne mogu otvoriti oči? Pokušala sam vikati, ali više ni glasa nije izlazilo iz mene, a onda sam se ponovno našla u tami, ovoga puta dubljoj nego prije.

Kada sam ponovno začula onaj zvuk, polako sam otvorila svoje oči, a onda ih brzo zatvorila kada me je svijetlost udarila. Prvo sam otvorila jedno oko, a onda drugo. Kružila sam pogledom po sobi bijele boje kako bi mi se oči naviknule na svijetlo. Stvarno sam bila u bolnici i nisam bila sama. U dnu moga kreveta je stajao muškarac u bijeloj kuti i nešto zapisivao u moj karton.

„Vode", rekla sam promuklo. Usta su mi bila užasno suha kao da sam danima bila u pustinji. Doktor je podignuo glavu prema meni i nježno se nasmiješio. Prišao je do noćnog ormarića i natočio vode, a onda je stisnuo jedno dugme i moj se krevet uzdigao tako da sam sada napola sjedila. Pružio mi je čašu vode i otpila sam par gutljaja preko slamčice.

„Lijepo je da ste nam se probudili, gospođice Evans. Već sam se bio zabrinuo. Ja sam doktor Roberts. Kako se osjećate?"

„Kao da me je zgazio auto." Nakašljala sam se te otpila još dva gutljaja vode, a onda je doktor iz blagi smiješak odmaknuo čašu od mene i stavio je na noćni ormarić. Pokušala sam namjestiti jastuk iza mene, ali sam bila toliko umorna da se nisam mogla pomaći. Što se događa?

„Zašto se ne mogu micati?"

„To je sve zbog umora. Satima već spavate, gospođice Evans. Točnije 24 sata." Kako molim? Iznenađeno sam se okrenula oko sebe i zagledala se kroz prozor. Dan je na izmaku što znači da je danas ponedjeljak.

„Danas je ponedjeljak?" Doktor je kimnuo glavom, a onda pogledom prešao preko moga kartona te me pogledao. Sada je izgledao zabrinutije nego inače.

„Gospođice Evans, kako se stvarno osjećate?"

„Glava me boli." Spustila sam pogled na svoju lijevu ruku kada me je oštra bol proparala. Bila je u gipsu do lakta. „Slomila sam ruku?"

„Imali ste sreće, ako to možemo tako reći. Imate natučena rebra, slomljenu ruku i dobili ste blagu udarac u glavu. Srećom, nemate potres mozga." To on zove srećom? Ja imam osjećaj kao da me je vlak udario, a ne prokleti auto. Ne bih ja to zvala srećom. Vjerojatno ću se bolje osjećati kada dođem do sebe. Još uvijek imam osjećaj kao da spavam i ne mogu se pomaknuti.