Osveta #1

15. poglavlje

„Da, jest. Ja bih željela da imam što više takvih mirnih snova, ali očito je to nemoguće."

„Rekao sam ti na jednoj našoj seansi da se trebaš opustiti i da će sjećanja polako doći. Morat ćeš proći kroz ružna sjećanja da dođeš i do lijepih."

„Znam, sve mi je to jasno. Samo, teško je. Strah me je ići spavati jer se bojim onoga što bih mogla saznati." Nervozno sam lomila svoje prste dok sam gledala u Deana. Srećom pa imam Gabriela uz sebe koji mi tu patnju olakšava. Ali nije lako proći kroz sve to što se događa u mojoj glavi. Želim to sve ubrzati i znam da to nije moguće dok se sama sprječavam u tome. Trebala bih se opustiti i samo pustiti snove da me obuzmu ma koliko god ružni oni bili.

„Razumijem te, Mia. Vjeruj mi i ja sam imao ružne snove zbog kojih nisam mogao spavati."

„I što si učinio?"

„Išao sam psihijatru", rekao je kroz smijeh. Nasmijala sam se prvi puta otkako sam ušla u njegov ured pa sam se napokon opustila. Tko bi rekao da je dobri doktor također išao psihijatru. Očito je da svatko ima svoju tajnu.

„Dolaze li još ti tvoji snovi?"

„Ponekada, ali jako rijetko. Pomaže to kada imaš s nekime razgovarati o tome."

„Razgovaram s tobom, s Gabrielom i svojim prijateljicama."

„I to je dobar početak. Samo se prepusti svim ružnim stvarima koje sanjaš. Znam da je bolno, ali to je jedini način da se suočiš sa svojom prošlosti." Kimnula sam glavom. Ponekada kad se probudim usred doći, više se ne vraćam na spavanje. Ili ležim u krevetu dok ne svane ili odem na trčanje kako bih se opustila. Najčešće bude ovo drugo jer mi svježi zrak i miris oceana godi. Ali sada si to neću više dopuštati. Vrijeme je da se suočim sa svojom prošlošću.

„Gabriel se sve više brine za moje glavobolje, a ja ne znam što da mu kažem."

„Ima se pravo brinuti. To se ne može nikako sakriti."

„Ne. Vjeruj mi da sam pokušala, ali je on uvijek znao kada me boli."

„Dobro te poznaje. Imala si sreće s njime."

„Stvarno jesam." Nasmiješila sam se. Zahvalna sam kome god tko je imao prste u tome da mi pošalje Gabriela na put one kišne noći. On je definitivno mislio da sam ja luda dok sam čekala da kiša padne. Još uvijek se sjećam njegovog zbunjenog lica dok sam mu govorila kako nešto čekam. A onda kad je kiša pala, gledao me je onim svojim zelenim pogledom kao da sam nešto novo, osvježavajuće, u njegovom životu.

„Doktore, što je to ljubav? Znam da sam zaljubljena u njega. Ali kako da znam da ga volim?"

„Pa ljubav i zaljubljenost su nešto potpuno drugačije. Ljubav je po meni veća emocija od zaljubljenosti. Možeš biti s nekime i biti zaljubljen u njega, ali uvijek će nedostajati ta mala stvar koja se zove ljubav. Dakle, ako osjetiš one leptiriće u stomaku, kako ljudi uvijek govore ili ako ti srce ubrzano tuče dok si s njime, onda je to znak da ga voliš. Ili u tvome slučaju, Mia, plašila si se da ćeš ga izgubiti kada je bio ranjen, plašiš se ostati sama jer voliš Gabriela."

Zamislila sam se nad njegovim riječima. Znači to je bila ona nepoznata emocija koja mi uvijek ugrije srce kada vidim Gabriela ujutro kako leži pokraj mene, ili kako mi radi doručak. Ili kada me glava boli, a on pokušava sve samo da me prestane boljeti. I oni neobični leptirići koji mi lete po stomaku kada mi se nasmiješi ili me nasmije. Voljela sam Gabriela, a on je volio mene. Pročitala sam to onaj dan u njegovom pogledu. Rekla sam mu kako ne poznajem tu neobičnu emociju, a on mi je odgovorio kako je siguran da je poznajem. To je bilo to. Ljubav. Voljela sam Gabriela svim svojim srcem.