Slomljen ✔

20. Broj

"Hunter... Ko je ona?" Upitala je zavodljivo Lydia.

"Niko bitan. To što si rekla, još jedna u nizu." Ako samo još malo bude dužem slušala njihov razgovor, bojim se da ću komadiće svog slomljenog srca kupiti sa ovog prljavog poda.

"Pa u tom slučaju, kada završiš sa njom, znaš gdje da me nađeš." On je klimnuo glavom, a sljedeće što sam vidjela znala sam da nikada neću moći nikada da zaboravim. Lydia je poljubila Huntera koji se nije opirao, obmotavši svoje ruke oko njegovog vrata. Počela je nakon par sekundi i da se trlja od njega, a ja sam počela i da drhtim od bijesa i boli koju sam držala u sebi. Stisnula sam pesnice toliko da su pobijelile, a onda zatvorila oči i počela duboka da udišem i izdišem.

Znala sam da za Huntera i mene nema nikakve zajedničke budućnosti, ali to ne znači da su moja osjećanja za njega tek tako nestala. Povrijedio me je, a on to vjerovatno i ne zna zato što me vidi samo kao prijatelja i misli da ja njega tako vidim.

"Anđele?" Naglo sam otvorila oči i pogledala u njega koji se nalazio meni previše blizu za moje sviđanje, pa sam se popela za jednu stepenicu ne bih li se odmakla od njega. Njegove usne bile su crvene i natečene, a ja sam se široko osmjehnula u klimnula glavom.

"Da?"

"Da li si u redu?"

"Naravno, zašto ne bih bila? Nego, šta ćemo mi ovdje?"

"Rekao sam ti da je to iznenađenje." Osmjehnuo se blago i krenuo da mi uzme ruku, ali sam se odmaknula i okrenula mu leđa.

"Na koji sprat idemo?"

"Treći." Bez riječi sam počela da se penjem, on veoma blizu mene.

"Ovo je to?" Upitala sam pogledavši maleni prostor gdje se nalazilo dvoje vrata sa dvije strane zida, a Hunter je klimnuo glavom i pogledao me sumnjivo.

"Anđele, ozbiljno te pitam, reci mi šta nije u redu."

"Rekla sam ti da je sve u redu, Hunter. Ne sviđa mi se ovo mjesto, to je sve."

"To nije sve. Razgovaraćemo poslije." Prevrnula sam očima kada je on izvadio ključ iz džepa hlača, a onda otključao vrata na kojima je pisalo 'Ward', vjerovatno prezime porodice koja je tu živjela. "Spremna?"

"Da." Odjednom je sva ljutnja koju sam osjećala za Huntera isparila, zamijenjena radoznalošću.

Ušli smo u stan koji je bio dosta mali, tako da sam sa vrata mogla da vidim dnevni boravak i kuhinju spojenu. Kauč je bio dosta izlizan i star, drveni sto dosta izgreban. Na njemu su bili poredani razni papiri na kojima su se nalazili radovi koji su izgledali kao da ih je dijete crtalo, a bojice su se nalazile i na podu koji se takođe raspadao. Mali TV nalazio se naspram kauča i stola, sa crtaćem koji nisam prepoznavala.

"Jay!" Povikao je Hunter, a tada su se otvorila vrata iz kojih je izašla žena u ranim četrdesetim, izraza lica koji je ocrtavao čisti bijes dok je posmatrala Huntera. Imala je kratku smeđu kosu, ošišanu na paž sa valovima, nešto kao u stilu 60-ih. Plave oči osmotrile su najprije mene, pa se vratile na njega. Bila je dosta mršava, premršava za moje sviđanje, što ju je učinilo još starijom i strašnijom.

"Hunter?! Otkud ti?! Zar ti nisam rekla da se ne vratiš kući dok mi nešto ne zaradiš kako znaš i umiješ!?" Glas joj je bio piskutav i iritantan toliko da sam se jedva suzdržala da se ne lecnem.

"Tetka Marnie. Ne brini se, donio sam novac." Izvadio je iz džeoa novac umotan gumicom i bacio joj ga pred noge. "Mogu li sada da vidi Jaya?"

"Molim?! Naravno da ne! To malo govno je u kazni, upravo sam ga kaznila. Nema jela naredna tri dana." Mislim da mi je vilica pala na njen komentar dok Hunter, koji uopšte nije izgledao iznenađen, je bio u potpunosti zgađen.