19. Doručak

899 42 18
                                    

Daria

Povukla sam Huntera za ruku nakon što sam uspjela da mu očistim rane što sam nježnije mogla, i uz moju pomoć počeli smo polako da se krećemo prema mojoj kući. Ja sam i dalje nosila njegovu jaknu i prilično sam sigurna da ću do vremena kada je skinem da mirišem na njega, ali da budem iskrena, to mi se veoma sviđa. Čitavo vrijeme mogla sam da osjetim njegov dah na svom vratu i povremeno bi ocrtavao malene krugove svojim palcem na mojim leđima.

"Da li želiš da ostaviš motor ispred ili u dvorište?"

"Ispred. Nisam sposoban da ga doguram do dvorišta, a i niko ga neće ukrasti." Klimnula sam glavom i provukla se kroz maleni otvor koji sam ostavila na kapiji koja se prilično teško otvarala i tada sam shvatila da Hunter nema šanse da prođe kroz nju.

"Sačekaj samo da je još malo otvorim." Iz sve sange sam počela da guram kapiju koja se nakon nekoliko sekundi pomjerila jedva par centimetara, ali sasvim dovoljno za Huntera da prođe.

"Nisam znao da imaš toliko snage u sebi, Anđele." Sarkastično je rekao sa malenim posprdnim osmjehom na licu, a ja sam prevrnula očima i prekrstila ruke preko grudi.

"Jebi se, Hunter."

"Radije bih da ti to radiš, Anđele." Šapnuo mi je u uho ponovo me obgrlivši oko struka na šta sam se stresla. Senzacija kakvu još nisam osjetila je prožimala moje cijelo tijelo i slila se među moje noge koje sam stisnula jednu uz drugu.

"Ja... Samo šuti." Čula sam ga kako se nasmijao iza mene, a onda smo polako počeli da se krećemo prema vratima kuće čija su sva svjetla bila ugašena. Pronašla sam rezervni ključ ispod jedne saksije pored i otključala ih. Okrenula sam se prema Hunteru i uhvatila ga za ruku, a onda ga i povukla u kuću. "Moja soba se nalazi uz stepenice. Moramo da budemo jako tihi pošto je odmah pored Royeve, a gostinjsku je uzela Millie."

"U redu." Klimnula sam glavom i ponovo ga povukla za ruku, a onda smo počeli polako da se penjemo uz stepenice. Cijelo vrijeme mogla sam osjetiti njegov pogled na svojoj zadnjici što mi nimalo nije olakšavalo situaciju i moje nekontrolisane emocije koje su samo rasle prema tom dečku. Ali ignorišući ga, uspjela sam da se popnem bez da sam se saplela, nakon čega sam ga brzinom svjetlosti povukla u sobu koja se nalazila druga vrata desno.

"U redu. Uspjeli smo. Uspjeli smo." Pokušavala sam da smirim svoje ubrzano srce i neujednačeno disanje dok je Hunter osmotrio moju sobu jednostavne bijele boje, ali sa mnogo postera i porodičnih slika okačenih po zidu.

"Fan Harry Stylesa? Stvarno?" Upitao je okrenuvši se prema meni koja sam samo slegnula ramenima zaključavši vrata.

"Šta da kažem? To je najljepši dečko na svijetu." Što je bila potpuna laž s obzirom da se jedan upravo nalazio u mojoj sobi. Osjetila sam njegovo prisustvo iza sebe na šta sam morala duboko da udahnem ne bih li došla sebi, ali je to bilo jednostavno nemoguće. Njegove ruke ponovo su se našle oko moga struka dok je svoju bradu naslonio na moje rame.

"Stvarno? On?" Upitao je polako i tada sam osjetila poljubac na vratu koji je izazvao da zadrhtim što nikako nije moglo da mu promakne. Uspjela sam samo da klimnem glavom kada sam ponovo osjetila njegove usne na prostoru malo ispod mog uha, i morala sam da zaklopim usne rukom ne bih li zaustavila uzdah koji bi me poslao u grob.

"H-Hunter..." Mogu da se kladim da sam ga čula kako je zadovoljno zarežao iza mene, ali sam ignorišući to pokušala da sklonim njegove ruke sa svog struka. "Treba da... Treba da ostavim... Kutiju prve pomoći..." Međutim, nakon što sam to rekla, mogla sam da osjetim kako se njegov stisak na mom struku pojačao, a drugu ruku je pustio i uzeo mi iz ruke kutiju prve pomoći. Bacio ju je na obližnju fotelju koja se nalazila pored vrata, a koju nikada nisam koristila ni za šta osim za dekoraciju sobe. Već narednog trenutka me je okrenuo prema sebi, njegov pogled zaključan za moj.

Slomljen ✔Unde poveștirile trăiesc. Descoperă acum