Osveta #1

3. poglavlje

Nikada se nisam osjećala tako u blizini nekog muškarca. U ovih godinu dana sam ih upoznala hrpu, zbog toga što sam uvijek radila kao konobarica, ali niti jedan me nije privukao kao Gabriel. Gabriel je bio kao magnet koji me je privlačio k sebi, a ja se nikako nisam mogla odmaknuti od njega. Nisam to ni željela. Nadala sam se kako ću ga uskoro opet vidjeti.

Još jednom sam se protegnula kao mačka u svome krevetu, a onda sam se natjerala ustati. Izašla sam na svoj balkon koji je bio okrenut prema oceanu. Čim sam vidjela ovu sobu znala sam da moram biti moja. Obožavala sam zvuk oceana koji bi me polako uljuljkivao u san.

Duboko sam udahnula i zagledala se u daljinu. Bila sam samo u gaćicama i potkošulji, ali nisam se brinula hoće li me tko vidjeti jer ovdje nije bilo nikoga. Od one večeri kada sam vidjela svijetlo u onoj kući malo dalje od sebe, više se nije palilo. Znači da je, tko god tu stanuje, samo prespavao i otišao dalje. Od tada sam bila sama.

Možda sam nekada voljela samoću, ali ova nova Mia je to mrzila. Voljela sam se okružiti poznatim ljudima. Zato su mi Ashley i Aurora toliko nedostajale. Nadam se kako mi njih dvije neće biti jedine prijateljice, ali imam vremena i za to. Tek sam mjesec dana ovdje.

Napravila sam si sendvič i capuccino te sam zgrabila knjigu koju sam jučer čitala i odnijela to sve van na terasu. Zastala sam na najnapetijem dijelu i morala sam nastaviti čitati dalje kako bih saznala kraj. Do posla bih je trebala završiti.

                                                                        *****

Capuccino mi se ohladio, sendvič jedva da sam taknula i još uz to ću zakasniti na posao. Knjiga me je uvukla u sebe i zaboravila sam na vrijeme. Zato sada letim po kući dok se spremam na posao. Nikada nisam kasnila zato si to ne mogu dopustiti ni sada.

Na brzinu sam se umila i oprala zube te sam se zagledala u svom odraz u ogledalu. Oči su mi bile crvene jer sam plakala zbog knjige. Ovo je prvi puta da plačem zbog neke knjige, a drugi puta u svome životu da uopće plačem.

Kraj knjige me je razočarao jer su se glavni likovi na kraju rastali i krenuli svako svojim putem. Na kraju je glavi lik poginuo i od tada se sve raspalo pa i ja. Nisam voljela knjige s tužnim krajem. Voljela sam sretan kraj jer sam i ja tražila svoj sretan kraj.

Skakućući na jednoj nozi na drugu sam obuvala svoje vojničke čizme. Kada sam ih, napokon, obje navukla, zagledala sam se u svoje noge. Prokletstvo, vani je 25 stupnjeva, a ja nosim čizme. Imam novu kuću, vrijeme je da promijenim i garderobu. Ove čizme su jedina obuća koju imam i to se moram promijeniti. Ali sutra, sutra poslije posla jer sada kasnim.

Bacila sam torbu pokraj sebe na drugo sjedalo, upalila svoj stari kamionet i pokrenula se. Nasmiješila sam se kada sam se sjetila Gabriela kako ga je s nepovjerenjem odmjeravao. Na tren mi se učinilo da se i brine za mene, ali tek smo se bili upoznali. Ja sam obožavala ovaj kamionet jer kao što sam rekla, on me je odvezao na slobodu. Možda koji puta ne može upaliti, ali sve to može srediti automehaničar.

Parkirala sam malo dalje od zalogajnice jer je moj parking bio zauzet prekrasnim autom. Bio je to Chevrolet Impala iz 1967. Vlasnik je bio sretnik jer koliko ja znam ovo je bio rijedak primjerak ovog auta i bio je prokleto prekrasan. Kada bih mijenjala svoj auto definitivno bih ga htjela zamijeniti nečim ovakvim samo što bi ga bilo teško naći.

Dok sam se ja divila autu, dječji glasić me je dovikivao. Nasmiješeno sam se okrenula, a Aurora se bacila u moj zagrljaj. Od silnoga udarca smo skoro obje poletjele na pod, ali sam nam nekako uspjela održati na nogama. Spustila sam je na pod te čučnula pred nju.