Slomljen ✔

10. Pas čuvar

"Ne vjerujem ti. Ti... Ti me ne bi povrijedio."

"Zar misliš da si mi drugačija od ostalih?" Stisnula sam šake i duboko uzdahnula nekoliko puta kako bih ponovo spojila svoje raspadnuto srce, a onda pogledala ravno u Hunterove oči koje nisu sadržale ni jednu jedinu jebenu emociju!

"Znam da jesam! I ti znaš da jesam! I nemoj misliti da ne vidim šta ovdje pokušavaš, Hunter. Ali nećeš..." Zastala sam i uzela njegovu ruku u svoju. Bila je tako tvrda i gruba, a opet, savršeno se stapala sa mojom, kao da su njegova i moja stvorene jedna za drugu. "Ali nećeš uspjeti. Jer ja sam jedna tvrdoglava glupača."

Nastupilo je nekoliko narednih trenutaka tišine koji su bili isprekidani samo mojim nestabilnim disanjem. Gledala sam u naše spojene ruke sa fascinacijom ne vjerujući kako se svaki dio savršeno sklapa sa svakim, kako njegove grube prave kontrast mojim mekim, kako njegova hladnoća ide savršeno uz moju toplotu. Tolike razlike, a da tako perfektno idu zajedno? Zar je to moguće?

"Ti nisi glupača." Čula sam ga kako je tiho rekao, i tada podigla glavu samo kako bih vidjela da baš i on, sa jednakom fascinacijom kao i ja gleda u naše ruke. "Ja sam proklet što i dalje ne mogu da te pustim." Dah mi se zaustavio i još suza se nakupilo u mojim očima zato što sam uprkos svim svojim ubjeđenjima znala da je u pravu. Kada mu budem dosadila, on će bez problema naći način gdje da me pogodi kako bi me otjerao od sebe. A ja ću otići.

Stisnula sam njegovu ruku i konačno je pustila, gdje je ona pala sa njegove strane tijela. Gledala sam u Hunterove crne prazne oči koje su me posmatrale na taj način da bi se nekome učinilo kao da gleda kroz mene, da me uopšte ne vidi, ali ja sam znala da on pokušava da me pročita. Znala sam da uprkos spoljšanjosti, njegova unutrašnjost je mnogo komplikovanija, mnogo vrelija sa emocijama za koje znam da su tu negdje.

"Mislim... Mislim da bi trebalo da me odvezeš kući. Možeš da me odbaciš do ispred škole, odatle mogu sama."

"Ne." Rekao je i pogledala sam u njega skupivši obrve. "Nećeš hodati sama ulicama New Yorka u ovo doba."

"Kao da je tebe briga. Zar ne?" Nakon našeg malog momenta, njegove riječi od maloprije su mi konačno došle do mozga i bila sam ljuta.

"Ja..."

"Hunter, samo me odbaci do škole. Pozvaću Roya i on će da me odveze kući." Krenula sam da hodam prema njegovom motoru kada me je zgrabio za lakat i zadržao na mjestu. Zatvorila sam oči kako bih smirila svoje prokleto srce koje je počelo ubrzano da kuca, a onda se okrenula prema njemu. "Da? Trebaš nešto?"

"Ja ću da te odvezem kući."

"Nema potrebe. Zar ne želiš što prije da me se otarasiš?" Hunter me je samo gledao nekoliko trenutaka, naše oči zaključane.

"Zar ti nisi rekla da nećeš odustati od mene?" Pogledala sam ga i istrgla ruku iz njegove, a tada svoje dvije prekrstila preko grudi.

"Naravno da neću. Ali sada sam toliko ljuta na tebe i zato ti predlažem da me poslušaš kako ti kažem. Inače..."

"Inače šta?" Primjetila sam da su se njegove usne polako razvlačile u osmjeh koji je pokušavao da suzdrži.

"Recimo samo da stvarno, stvarno, stvarno ne želiš da se suočiš sa bijesom djevojke koja je u menstruaciji." Primjetila sam kako se odmaknuo za korak od mene na šta sam se osmjehnula pobjedonosno. Jebote, šta je sa mnom? Prvo sam na rubu suza, onda sam bijesna, a sada se smijem? I to u samo nekoliko minuta?

"U redu. Ali odvešću te kući." Prevrnula sam očima, ali na kraju ipak klimnula glavom.

"Dobro. Ali Roy ne smije da te vidi ni pod koju cijenu. Poludiće. Jasno?"