Slomljen ✔

9. Rođakinja

"M-molim? Jacob ne shvata znakove, on ne prihvata ne kao odgovor, a ja sam zbog toga kriva?" Bijes je kolao kroz moje vene, i čak sam bila i zaboravila na Huntera, a i Michelle koja je imala misiju da zaštiti svog rođaka.

"Pa očito mu ne daješ dovoljno dobre znakove." Prevrnula sam očima i tada i sama prekrstila ruke uputivši joj jedan ubojiti pogled ravno u oči, ali zato sam morala nagnuti glavu jer je bila dosta viša. Jebote, kako onda izgledam naspram Huntera? Sigurno kao jebeni vrabac.

"Dobro. Eto onda ti to učini za mene ako ti je stvarno toliko stalo do njega. Objasni mu da mi se ne sviđa, nikad nije i nikad neće."

"To je između vas dvoje i ja tu nemam ništa. Ali te upozoravam, ako ga slučajno povrijediš..." Ponovo sam prevrnula očima i zaustavila je kada je počela da mi se unosi u lice.

"Kao da je to moguće. On me ganja samo zato što ne može da me dobije i to svi znamo."

"To nije tačno, Daria." Pogledala me je sa nekakvim sjajem u očima i na trenutak sam vidjela pravu saosjećajnost za njenog bliskog rođaka, prije nego što je to ponovo jako dobro zamaskirala, da mislim da mi se učinilo.

"Anđele, jesi gotova?" Okrenula sam se prema Hunteru koji je sada stajao ravno iza mene tako da je njegova prednja strana tijela bila naslonjena na moju zadnju. Nijednom nije pogledao u Michelle dok je njegov fokus bio samo na meni. Osmjehnula sam se i klimnula glavom.

"Da." Okrenula sam se prema Michelle koja nas je gledala šokirano, da od tog šoka nije uspjela ni da napravi ljubomorni ispad. "Ne zaboravi, prekosutra je trening, isto vrijeme."

"Hajdemo." Čula sam ga i tada me je povukao za lakat izazvavši tako naglu naelektrisanost da smo oboje to osjetili i već narednog trenutka me je pustio. Oči su mu se najprije široko razrogačile od zbunjenosti prije nego što je sve zamaskirao prazninom i okrenuo mi leđa. Pokušala sam da ga pratim, ali s obzirom koliki su mu koraci, morala sam da trčim.

"Jebote, možeš li da usporiš?" Poslušao me je, a kada sam uspjela da uparim korak sa njim, pogledao me je i napravio malu distancu između nas.

"Anđele, ne stoji ti da psuješ."

"Zašto?" Pogledala sam ga uputivši mu jedan jako, jako ubojiti pogled. "Samo zato što sam cura, ha? Ili zato što sam niska pa zvučim smiješno?"

"Ne, nego zato što te ružne riječi ne izgledaju nikako na tvom lijepom licu." Prevrnula sam očima i prekrstila rukama.

"Ha. Ha. Jako smiješno. Sad me još nazivaš i ružnom." Hunter se zaustavio i pogledao me bez emocija, ali sam mogla da osjetim koliko me intenzivno posmatra.

"Kako dovraga ti misliš da kada kažem da ti je lijepo lice to znači da si ružna?" Slegnula sam ramenima i spustila pogled.

"Zato što znam da mi niko nikad nije insinuirao da sam lijepa. Slatka, da, ali ne i lijepa. Valjda zbog mojih velikih očiju. Znaš, ti si zapravo prvi koji je to rekao, a s obzirom da znam koliko me mrziš i kakav si prema ostatku svijeta..." Počela sam da brbljam u nervozi kada sam iznenada osjetila Hunterove prste ispod svoje brade i tada mi je podigao glavu kako bih ga pogledala ravno u te prazne crne oči.

"Ko je rekao da te mrzim?"

"Ma daj, Hunter, nemoj da se pretvaraš. Znam da si prihvatio moje društvo samo zato što ne možeš da me se otarasiš."

"Zar stvarno misliš da te mrzim?"

"J-ja..."

"Anđele." Glas mu je bio pun zahtjeva i ponovo sam spustila pogled ali je on pojačao stisak na mojoj bradi natjeravši me da ga ponovo pogledam.