Stojim na rubu provalije. Ambis beskonaćnosti je tu, potreban je samo jedan mali korak da zaplovim u njega, da ostavim svu bol, razočarenja i tugu iza sebe.. Koliko mi snage treba za taj korak ? Da li onoliko koliko mi je bilo potrebno da bih preživjela sve boli do sada, da li onoliko koliko će mi trebati da nastavim dalje ukoliko se ipak povućem ? Otkucavaju posljednji minuti ovoga dana, da li će išta biti bolje u narednom ? Zašto me svake noći muči isto pitanje, kada svakim novim danom dobijam jedan te isti odgovor. U tami uspjevam ogoliti svoju dušu, ali zato sa svakom novom zrakom Sunca koja me probudi stavljam lažni osmijeh na lice i glumim lažnu sreću.. Je li zato što izgledam jače od ostalih, pa sve mogu istrpjeti sama ? Koliko već dana za redom, da li ću sutra imati snage za isto ? Previše sam umorna.. Umorna sam od laži, licemjerstva. Umorna sam od toga da sve što dotaknem pretvorim u pepeo. Umorna sam od uzaludne borbe za neko bolje sutra koje nikada neće doći. Umorna sam od samoće, da, samoće. Hiljade ljudi oko mene, ali niko kome bi mogla priznati ko sam ja zapravo. Osjećam se dalekom od svih i svega, kao da ne pripadam ovom svijetu, kao da sam zalutala iz neke druge dimenzije u kojoj žive bolji i sretniji ljudi, iz nekog svijeta prepunog boja, iz svijeta gdje su vječna proljeća i ljubavi. Ponekada ne razumijem svrhu svoga postojanja. Jesam li rodjena kako bi svoje srce, um i dušu uništila propadanjem svojih želja ? Jesam li rođena da patim u tišini noći i da plačem kada me niko ne vidi ? Ako jesam ne želim takav život, ne želim nova svitanja. Tužan osvrt na prošlost, emocijonalno loše stanje u sadašnjosti i strah od pogleda na budućnost. To sam u stvari ja. Nisam onakva kakvom me smatraju, nisam bezsjećajno biće koje ne zna za suze. Znam vrlo dobro za njih, samo što drugi nemaju priliku da vide tu malu kapljicu koja skoro svake noći kane iz moga oka. U mome životu ne postoji ta osoba kojoj bih mogla otvoriti sebe, sama sam, poput Stepskog vuka. I nije da ne želim tu osobu koja će uvijek biti pored mene, želim je itekako, ali kao i svaka druga želja i ta će ostati samo pusta crtica na mome srcu neostvarenih koje ne nikada neće ostvariti. Danas sam u prolazu čula razgovor dvije djevojke. Nisam bila dovoljno blizu kako bih shvatila o čemu je riječ, ali čula sam jednu rečenicu koja je me je potaknula na pisnje ovog teksta. Rekla je: " U životu nije sve crno i bijelo. "
Da, u pravu je. Da li može zamislti život u kojem nema nikakve boje ? Život bez duge koja će biti njena sjena ? Ja taj život ne zamišljam, već ga živim, i zato želim zakoračiti u beznažđe, prije nego što vidim kako sve svi moji snovi ruše kao domine.
