U tami noći tražim odsjaj tvojih smeđih očiju, onaj pogled koji poziva na zabranjenu igru, onaj osmijeh kojim mi daješ do znanja da je sve u redu, a opet da ništa nije sigurno. I u tom trenutku kada se pradejam, jer te nema, jer mislim da te nema, da nisi došao pojavljuješ se niotkuda. U crnom odijelu, obasijan bijelom svijetlošću. Stojiš i čekaš me, pružaš mi ruku, daješ mi kartu koja će me, znam odveti pakao, nigdje drugo. Lomim se, pokušavam narediti nogama da ne koračaju pream tebi, ali moje tijelo ne sluša glas razuma, već glas srca. Idem ka tebii, polahako, znajući da se prepuštam zabranjenoj ljubavi, svjesna toga da se " ovo naše " neće dobro završiti. Prilazim ti polahko sprema za te korake plesa koji su nam tako svojstveni, tako naši. Nikada prije nisam plesala tako, ni sam kim nisam mogla tako plesati, jer mi niko prije nije bio tako dosljedan partner. I konačno stižem stojim pred tobom. Ponovo taj tvoj osmijeh na licu koji mi u isto vrijeme nudi spokoj i nemir, spuštam svoj dlan u tvoju ruku, nesebično, predajući ti ne samo soju ruku, nego sebe u potpunosti. Ne govoriš, ali sve ti čitam u očima, najljepše je ono što je zabranjeno, najviše se želi ono što se ne može imati. Kao što ja želim tebe i ti mene. Ali ovdje smo sami, slobodni da ogolimo našu dušu i da se prepustimo svemu onomo za čime smo oduvijek žudjeli, ali umjesto toga, odlučujemo se za ples. Jedina priliika koja sam se pružila ikada u životu, jedinu šansu da sve naše snove, želje i maštanja ostvarimo iskoristili smo na jedan jedini ples. Ali taj ples je oslikavao nas, u njemu smo pokretima tijela rekli sve što je ostalo nedorečeno, u njemu smo svakim novim korakom pokazali uzajamnu strast koju osjećamo. Jer tango je naš ples. Požudan. Strastven. Poput ljubavi. Poput nas.
