8.deo

1.1K 33 2
                                    


Strahinja mi se nije javljao. Mislim nema zbog čega da mi se javlja, ali da li želi da mu pomognem oko mat. Ova Fuksa² sve upropasti. Još me pita da li bih htela da budem kao ona. Ko bi hteo? Toliko me nervira da mi ponekad malo fali da eksplodiram i zapalim se. Sada trebam da se smirim. Pozvaću Emu.
- Hej Ema.
- Haj Tamara! Jesi li bila kod Strahinje?
- Da, ali kao da nisam...
- Šta bre?
- Bila je Ana tamo...
- Molim!? Ha! El me zezaš?
- Nee! I znaš šta još?!
- ŠTA?
- Poljubila ga je!
- MOLIM? Kako!?
- Nije onako cmok cmok! Nego onako CMOK!
- Jao bože. Koja fuksa. I šta je Strahinja uradio?
- Ništa. Nešto je gundjao! Posle je odveo u kuhinju i ona je izašla ljuta i odmah otišla kući!
- Strašno!
- Nisam htela da ostanem jer je bio veoma uzrojan. Rekao mi je da je nešto i sam shvatio...
- Kako je iritantna i ,i mrzim je... MRZIM JE!
- I jaa! Ajd vidimo se sutra, odoh da probam da spavam.
- Laku noććć! Vidimo se sutra!
- Bajj!
Pokušaću da zaspim. Ova Ana ne mogu da je izbacim iz glave.
Čuju se vrata. Izgleda da je mama došla. Idem da vidim šta radi.
- Mama.
- Gde si Tamara. - poljubila me je.
- Evo me... Kako je bilo na poslu?
- Užasno.
- Hoćeš li da te ostavim da spavaš?
- Ostani, uželela sam te se. Koliko se nismo videle... - Legla sam pored nje i zagrlila je.
- Kako je bilo u školi?
- Dobro.... Nastavnica srpskog hoće da me pošalje na takmičenje.
- Pa to je super!
- Meni nije. Uopšte mi se ne ide...
- Što?
- Dosta mi je više škole i takmičenja! Dosadno mi je! Kao da ne živim normalan život.
- Tamara znaš koliko ti je škola bitna...
- Da ali... Želim da se malo posvetim sebi. Sve što radim je učenje.
- Tamara znaš da si najbolja u odeljenju. Ako se posvetiš sebi, a ne znam kako, popusti ćeš. Šta bi ti da radiš?
- Ne znam. Htela bih da treniram nešto.
- To je lepo ali je kasno za tebe.
- Ne nije...
- Još malo pa ekskurzija! Eto ti pa ćeš da se odmoriš od škole.
- Ja se nadam... Laku noć mama idem da spavam.
- Laku noć Tamara...
Pomislila sam i da me rodjena majka ne razume. Želi da budem najbolja učenica, pa i u celoj generaciji. Stvarno mi treba odmor. Ne mislim na odmor kao na poslu. Od škole se ne može tako odmoriti. (Lupam neš) Želim da treniram nešto. Razmišljala sam o odbojci ili plivanju. Više sam za odbojku, plivanje mi malo teže ide. Volim da igram odbojku i dobra sam u njoj. Trenirala sam je u prvom razredu koliko se sećam, nešto malo, oko 2 meseca. Želim da se vratim na odbojku i da opet budem u formi.

...............

- Tamara ne mogu da verujemmm!
- Ni jaaa!!!
- Umreću od sreće!
- I ja! Ne mogu da se derem ovako rano.
- Zašto smo se probudile u 6!?
- Ne znam sve jedno ne mogu da spavam od sreće! - Ja i Emilija smo pričale telefonom. Daaa! Danas je ekskurzija. Vreme je i za nju napokon! Jako sam srećna. Još malo moram da ustanem da se obučem. Mama će me odvesti na aerodrom gde ćemo se naći sa razrednim. Toliko sam uzbudjena i boli me stomak. Nikad pre nisam išla avionom. Spavaću još dvadesetak minuta i ustaću.
Ustala sam i spremila. Na brzinu sam doručkovala i pozdravila se sa bakom. Majka i ja smo sto puta proveravale kofer, da li sam sve ponela, da li je tu pasoš. Krenule smo na aerodrom. Ceo put se smejem. Gledam kroz prozor Beograd kao da je ovo poslednji put da ga vidim. U grupi našeg odeljenja su samo stizale poruke. Više nije bilo bitno koga mrzim i koga volim. Majka me je posmatrala i smejala se. Izgledala sam kao neka ludača. Kada smo stigli na aerodrom jako me je zaboleo stomak od straha. Nisam imala prevelik strah od letenja i visine, ali razmišljala sam šta bi sve moglo da se desi. Sa majkom vadim kofere i prilazim masi ljudi.
- Mamaa! Toliko sam uzbudjena.
- Nemoj da se plašiš! Slušaj me, obavezno me zovi! I ne pravi probleme, ma da se za to najmanje brinem.
- Okej zvaću te kada budemo stigli. - Verovatno ćemo odmah otići u hotel da bi se odmorili.
- Tamara evo su i Svetlana i Emilija.
- Iiiihhh umreću!
- I jaa! Ne mogu da poverujem!
- A kako ćemo sedeti? El će oni da odrede ili?
- Ne znamm!
Onda sam ugledala Strahinju. Moram priznati da sam celu noć maštala o nama. Danas je posebno lep. Kao krava sam blenula u njega dok se pozdravlja sa svojim prijateljima. Osmeh mi je bio do ušiju. Pratila sam ga pogledom. (ok)
Došlo je vreme da krenemo. Otišli smo da stavljamo kofere na one trake i kako sve to ide. Dopustili su nam da sedimo kako hoćemo. Naravno ja sam sedela sa Svetlanom i Emom. Imala sam jako čudan osećaj u stomaku kada je avion krenuo. Sedela sam između njih dve. Gledala sam koliko sam mogla kroz prozor. Bilo je prelepo. Sve se smanjuje i ulazimo u oblake. Plašila sam se da pilot ne zaspi pa da se avion sruši ili da nam upadne neki kriminalac i sve nas ubije. Ja sam takav tip osobe. Putovanje je dugo. Nas tri smo pričale kao nikad do sad. Grad je naravno prelep i pun ljudi, a hotel je najlepši hotel koji sam videla. Naravno nije rupa u kakve nas inače vode. Razredni nam je dao ključeve od soba i svi smo ss uputili ka njima. Bili smo 5. sprat soba 301. Soba je bila prelepo uredjena. Prelepi kreveti i posteljine, zavese, kupatilo i fotelje. Bila je to prelepa zelena (salata) soba. Odmah sam se bacila na krevet, a i njih dve.
Ostaćemo nedelju dana. Obići ćemo onaj čuveni sat, mnogobrojne muzeje i palate kao i onaj ogroman most.
- Kako je prelepo! - Rekla je Emilija.
+ Slažem se... - rekla sam dok sam naravno razmišljala o Strahinji.
- Sutra je žurka od devet. Jeste li ponele nešto posebno da obučete? - ja sam ponela jednu ljubičastu haljinu. Stvarno ne znam zašto sam haljinu ponela, ali htela sam da se obučem malo drugačije.
- Da, ja sam ponela jednu haljinu.
- Oooo... Daj da vidimo!
- Mrzi me sada da vadim iz kofera. Videćete sutra kada je budem obukla.
- Tamaraaa.... Vidi me... Vidi! Plakaću...
- Jaoooo! Evo! Evo... - izvadila sam je kao da je blago a ne haljina.
- Baš je lepaa! Predivna je...
- Daa! Jedva čekam da te vidim u njoj.
- Ahh... Ne znam da li ću je obući...
- Ahaaa! Ako je ne obučeš... UBIĆU TE!
- Dobro! Samo da li neće biti čudno da se JA pojavim u haljini.
- Tamara! Nije te briga za druge! Zašto bi bilo čudno?!
- Ne znam... Hajde za pola sata nam je ručak idemo da obidjemo Jovanu.
- E hajdemo!
Kada smo izašle iz sobe, u hodniku smo sreli Aleksandra. Aleksandar je bio malo čudan. Ponašao se ludo.
- Zdravo dame! Kako ste mi lepe!
- Zdravo Aleksandre.... Hvala.... - Rekla je Svetlana.
- Ovako dame... Posle ručka imamo slobodnog vremena. Odlučili smo da se svi okupimo u Nemanjinoj sobi, 307 i da tamo radimo nešto.
- Šta? - Rekle smo sve tri u isto vreme.
- Ne znam! Istina izazov, masne fote...
- Ne! Ne! Samo bez masnih fota i izazova! (to isto) - Prekinula ga je Ema.
- Onda na nas ne računajte!
- Ma dajte dame! Dodjite celo odeljenje će biti tamo!
- Dobro, dobro... - Otišao je dalje da obaveštuje.
- Jao bože! Idemo kod Jovane! - Otišle smo do Jovanine sobe, 308 inače i pritisle prelepo zvonce.
- Hello! Haha... U Londonu smo!
- Hejj uđite!
Pričale smo sa Jovanom. Ona je rekla da će da ide posle ručka u sobu pored, jer kako kaže, isto bi bilo i da ne ode jer sve se čuje (ok shvatate).
- Idete li vi?
- Pa mi smo mislile da ne idemo. Nije to za nas...
- Hajdete! Neću da budem sama tamo! Bićemo malo i otići ćemo. Ha? Šta mislite?
- Tamara? - pitala me je Ema dok sam ja blenula u tv.
- Ha?
- Hoćeš li da idemo? Tamara!
- Ha? Idemo! Ne idemo! Ne znam... Znate da su tamo one pet.
- Ne moraš da ss igraš. Samo gledaj. - Nagovarala me je Svetlana.
- Ahhh.... - Uzdahnula sam. - Ne znam hajd idemo na ručak razmisliću...
- Oke, hajde idemo sve zajedno tamo.
Otišle smo dole. Sala je ogromna i prelepa. Hrana takodje je bila ukusna. Ne znam kako se to desilo, ali Strahinja je seo pored mene. Ni jednog trenutka nisam htela da se okrenem ka njemu gledala sam pravo. Pretvarala sam se kao da nije pored mene.
Svetlana mi je rekla da probam raka. Nikad pre nisam jela raka.
- Uzmi probaj!
- Nisam sigurna... - Svetlana me je pogledala da mi pokaže da jok veruj i da je ukusan. BILO JE ODVRATNO. Počela sam da kašljem i uzela sam čašu vode.
- Jesi li dobro? - Pitao me je Strahinja dok mi je pridržavao čašu dok sam pila. Pogledala sam ga i otvorila oči što sam više mogla (okkk kako da objasnim).
- Jesam... Hvala.
- Ništa! Bolje probaj ovu pitu (ok) ukusnija je. Nije rak za tebe! - nasmejala sam se i gledala ga kako mi ubacuje neku pitu ili šta je već u tanjir. Bilo mi je toliko vruće i nisam mogla da se smirim.
- Hvala.
- Prijatno!
Bila je to prelepa, večera a ne ručak. Krenuli smo gore. Razmislila sam i odlučila da ipak odemo kod Nemanje. Mislila sam da bih trebala da počnem da se družim malo više sa ljudima. Znam da ovo nije pravi trenutak za to. Previše sam povučena i mislim da trebam da prestanem bar večeras da budem takva.
- I Tamara, el idemo?
- Razmišljala sam i razmislila sam! Idemo.
- Oouuu... Dobro, dobro... Da li te je ono za ručkom/večerom ohrabrilo? - pitala me je Svetlana.
- Ne. I nadam se da si shvatila da je onaj rak bio veoma odvratan.
- Ahaha... Agah..
Presvukle smo se u nešto komotnije i krenule kao toj sobi. Naišle smo i na Jovanu.
- Ovamo ste krenule?
- Da! - rekla sam previše ponosno.
- Super! - Imala sam čast da pozvonim. Čula se buka i smeh. Otvorio nam je Nemanja.
- Ee! Upadajte! - Celo odeljenje je bilo tamo. Sva društva. Osobe kao ja, kao Ana, i dobri i zli. Ulazila sam unutra i posmatrala ih, tražeći mesto da sednem. Pošto nije bilo više mesta na krevetu i više fotelja, sele smo na pod.
- Ehejj! Kakvi smo mi to džentlmeni ako devojke sede na podu?!
Hajde ustajte lenje bube! (Crkavam) - Rekao je Nemanja. Ustali su razni, Strahinja. Nisam htela da on stoji i sedi na podu pa sam ga poštedela. Zahvalila sam se i sela. Uglavnom smo pričali, tačnije ja sam slušala, neki su pevali, spavali, ljubilji se. Tada je pametan Nemanja dao predlog da se svi igramo masne fote. Razmišljala sam da li bi bilo pametno da se igram. Setila sam se onoga da trebam da se opustim i ne budem povučena i stidljiva. Rasčistili su pod i svi smo seli u neki neimenovani oblik. (ok) Bila sam zahvalna bogu što se flaša skoro nikada ne zaustavi kod mene. Ali skoro. Obično je to poljubi kantu za djubre ili slično.
Došao je red da Marko da izazov.
- Hmm... Biću jako strog, znam šta sam ja sve morao da uradim. Hm... Ova fota, fota, neka nekoo... neka neko... - Pogledao je u Strahinju. - Neka neko poljubi Strahinju, prihvatam ono na blic u obraz! - Zavrteo je flašu. Bilo mi je muka. Ne želim da gledam kako ga možda neka ljubi. A onda... Onda se flaša zaustavila na MENE! Da! Šta ću sad?! Čula sam kako se svi deru ' OOOOO' ili 'OPA'.
- Ohohooo.... (Deda mraz) Pa! Hajde Tamara! Hajde Tamara!
Svi su počeli da viču ' HAJ-DE TAMARA '. Pogledala sam u Strahinju i on je klimnuo glavom. Pogledala sam u Fuksu² i činilo se kao da mi nagoveštava da će da me ubije.
- Dobro! Evo! Uradiću to! Da... - Prišla sam Strahinji i poljubila ga. Onako na 2 sekunde. On se nasmejao i pogledao me, a ja sam odmah pobegla na svoje mesto. Marko mi je dodao flašu.
- Red je na tebe!
Nisam znala šta da kažem.
- Ova fota... Ova fota neka nekoo... Neka se neko razdere na prozor... London na primer. Znam da je glupo ali... - Zavrtela sam flašu. Zaustavila se kod Hijene. Koja slučajnost!
- Okej! Uradiću tvoj glupi izazov! LONDON!! (Umirem). Okejj. Red na mene. Ja kažem Seven minutes in heaven! Znate li šta je to? Flašu vrtim dva puta. Na koga padne idu u drugu sobu i moraju da budu 7 minuta zajedno! Sad šta ćete da radite ne znam! Krećem!
Ooo... Nemanja.... Dragi ko god da padne da te podsetim da smo u vezi!
- Okej! Ne radim ništa pogrešno!
- Hm bolje bi bilo! Drugi put... HA! Tamara! Idite hajde... Slušaj me ništa ne pokušavaj!
- Okej... - Rekla mi je kao da bih ja nešto sa Nemanjom. Upomoć! Plašim se! Može i da me siluje za 7 minuta! Krenuli smo u Heleninu i Marijinu sobu, baš kako su naredili.
- Slušaj me, ništa ne radimo pogrešno.
- Tamara ne plaši se! Nisam ja takav tip. Pričaćemo unutra.

Zaista je bilo tako. Pričali smo prvo o hrani koji volimo, onda o Londonu itd. Zanimljiv i strašan zvučeo je samo naziv, nama je bilo dosadno.
- Imamo još dva minuta.
- Hvala bogu! Dosadno mi je. Više se ne igram ove igre.
- Zašto?
- Dosta mi je ovih izazova i istina i ostalih gluposti!
- Hajde idemo!
- Aj.
Bilo mi je mnogo lakše kada smo izašli iz te sobe. Lakše dok Nemanja nije progovorio srpski (umirem).
- Znaš, nije loše popričati ponekad sa tobom. Mogli bi malo više da se družimo.
- Hmm... Pa hvala... Niko mi to pre nije rekao... - Pravila sam se da mi je drago i da se smejem, ali bilo mi je malo čudno i nmhmmjah.
- Trebalo bi...
- Ooooho... Evo i njih! Šta ste radili?
- Samo smo pričali... - Rekla sam.
- Aaa... Još nešto dok ste pričali? Vi to radite pričajući?! ( Umirem) - Pričali su svi pomalo (ne mogu). Izdahnula sam i pozvala Emu i Svetlanu.
- Ema, Svetlana ja idem u sobu, podjite ako želite...
- Idemo.
- Idete?! Ostanite! - Nagovarao nas je Nemanja.
- Idemo! - Izašle smo i zalupila sam vratima. Bila sam umorna i ljuta. Pozvala sam majku i pričala sa njom. Ispitivala me je isto po sto puta. Kako je, kako sam, jesam li gladna, kako smo stigli itd.
- Ja želim da spavam. Laku noć. - rekla sam im.
- Laku noć onda.
- Laku noć.
Pokušavala sam da zaspim. Jako me je iznerviralo sve ono što se desilo. Ne znam zašto sam uopšte otišla tamo. Znala sam da su ludi i ne znaju ništa pametno. Htela sam da se promenim, družim. Glupa sam.

Još jedan deo ove priče. Stvari počinju da budu malo zanimljivije. Sledeći delovi biće još zanimljiviji. Ako vam se svidja ostavite bar tačku u komentaru. Ne mogu da očekujem ništa za ovako malo vremena ali...
Inače dok sam ovo pokazivala samo drugaricama, priča se zvala Pisac se radja. Tada nisam znala kako da je nazovem, a to mi je prvo palo na pamet. Lol.
Ne znam ništa o ekskurzijama u srednjim školama, ja sam samo lupila. Ipak je ovo samo priča.

Naša PričaWhere stories live. Discover now