Uvod

730 51 6
                                    

Ako u ljubavi postoji granica ono će biti prvi koji će je prijeći.
Jer ona je ''Dama" a on klasična muška
kako kod nas narod zna da kaže ''Baraba".




Upoznajte

Stojim na aerodromu u Istanbulu, sve  je drugačije nego što pamtim

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.





Stojim na aerodromu u Istanbulu, sve je drugačije nego što pamtim. Sjećanje me vrati na dan kada sam odavde pošla, još uvijek u ušima čujem glas stjuardese kako govori, "Vežite se uskoro polijećemo." Toga dana kada sam sjela u avion mislila sam da moja noga više nikada neće dotaći ovu zemlju i da više nikada neću osjetiti miris slobode. A sada evo me ovdje, ponovo nakon sedam godina a čini mi se da je prošla cijela vječnost. Vučući svoj maleni sivi kofer sa slikom New Yorka za sobom krećem prema izlazu i tražim neko poznato lice. ,,Koga čekaš?" upita me podsvijest. A ja se samo osmjehnem kad se sjetim da "moji" oni koji su još uvijek živi ni ne znaju da dolazim.
Zaustavljam prvi taksi i kažem ,,Molim vas vozite me na prvu Autobusku stanicu." Prijetim par puta da me vozač promatra na retrovizor ali ne govorim ništa puštam ga da misli da sam samo još jedan u nizu turista koji je došao da poseti Tursku. I dok lagano svira muzika s radija ja promatram ova grad, promenio se dosta za ovih sedam godina. Vrlo brzo stižemo na Autobusku stanicu, platim taksisti i pođem prema recepciji.
- ,,Dobar dan." - Kažem s osmjehom na licu. A žena s druge strane me odmeri i prošapće: "Još jedna strankinja." ponovo se osmjehnem ali ipak prišutim istinu jer nemam snage da kažem da nisam strankinja, da sam samo malo dalje ovdje odrasla i da je ovo i moja zemlja možda čak i više nego njena.
- ,,Kada imate prvi autobus do Sulejmanije?" Upitam zadržavajući suze u očima jer sam u svojoj zemlji postala stranac."
- ,,Prvi autobus imamo za petnaest minuta. Želite li kartu?" - upita me ,,Molim vas." kažem
,,Izvolite!" Pruži mi kartu a ja se izgubim. I tiho sama sebe upitam: ,,od kad to kod nas govore Izvolite?" Dok sam ovdje živjela to nisu govorili ili se mene samo tako obraćaju zbog ove odjeće koju imam na sebe. Sva ta pitanja i ovog puta ipak zadržim za sebe i pogledom potražim autobus na čijem prednjem dijelu piše "Süleymaniye Camil." Ugledam ga petnaestak metara udaljenog od mene i napravim par koraka Napred, zastanem na trenutak kad ispred sebe ugledam kako majka grli svoju kćerku i kako udiše njen miris dok im se niz lice slivaju suze, što bi u Bosni narod rekao "kao kiše" Priđem do autobusa, ,,Stajete li vi kod džamije Süleymaniye ?" upitam šofera koji nervozno sedi za volanom i prstima lupka od koljeno. ,,Više bih volio da idem tamo odakle si ti došla mlada damo." - kaže i odmjeri me od glave do pete a zatim doda: ,,ali idem Bujrum udjite." Ah kad bi samo znali koliko muke i patnje je spakovano zajedno sa odjećom u ovom malenom koferu, nikada ne bi poželjeli da odete u taj grad od kuda sam ja danas doša, pomislim u sebe dok ulazim u autobus. Nakon nekog vremena čujem da me neko doziva na mom maternjem Jeziku ali, me ne doziva imenom, obraća mi se rečima "mlada Damo." Otvaram oči i ispred sebe ugledam onog istog šofera, tek sad vidim da je dosta stariji čovjek. - ,,Stigli smo" - kaže mi i izađe iz Autobusa. Odma za njim izlazim i ja i sačekam da mi izvade prtljag dok posmatram moje rodno mesto. Ovde je gotovo sve ısto kao što pamtim jedino što sad nikog od ovih ljudi ne poznajem ostalog se svega sjećam. Pružajući mi kofer, šofer se pozdravi sa mnom obraćajući mi se ponovo sa "Damo". Ali ja ne reagujem na njegove reči, tek kad se svi od mene udalje postajem svjesna da stojim još uvijek na istom mjestu da nakon sedam godine osjećam miris slobode i ponovo udišem Vazduh moje zemlje. Rukom dohvatim kofer i krenem prema Džamiji ubrzo se nađem ispred kapije i lagano je otvorim kako bi ušla . ,,Mašallah" kažem kad ugledam  ljude koji ulaze u Džamiju kako bi otklanjali podne Namaz. A kada svi udju ja kao lopov, kao pravi stranac na rođenoj zemlji pravim lagane korake do prve česme koja se nalazi malo iza, vadim maramu iz kofera, uzimam Abdest stavljam belu maramu na glavu, pomjerim kofer sa strane i uđem u Džamiju. Čujem da uči Ezan pa ubrzam korak . Stižem taman na Vreme kad počinje nijet, stajem u zadnji saffu gdje nema nikoga, tiho zanijetim pa još tise na Sedžbi Allaha zamolim da me uputi na pravi put. Kad svoju dužnost  ispunim tiho izdajem iz Džamije i pozovem taksi. Par minuta kasnije stojim ispred kuće deli me svega par metara od metalne kapije. Dok mi suze klize niz umorno lice ja koračam nadred i tada ugledam svoju ostarìlu Nanu. Sedi ispod oraha i nešto plete! Tako sam je i ostavila, prije sedam godina kada su me za Hrvatsku poslali, tog dana Nana me nije pogledala samo je kroz jecaj prošaptala "Idi sine idi." - ,,A hoće li te danas prepoznati?" Upita me posvjest, samo odmahnem glavom i pođem nadred koljena mi klecaju a usta ne mogu da otvorim, sa svakim mojim korakom Napred strah u meni sve više raste. - ,,Nano" pozovem je ali, se ona ne odaziva. Tek kada joj priđem na dva koraka udaljenosti ona podigne svoju glavu i kaže: ,,Oo Sumeya kćeri moja umrije ti ja žedna na ovu ovoliku vrućinu a tebe dva sata nema." - ,,Nano." kroz jecaj kažem jer me njene riječi bole, zapravo boli me to što me nije prepoznala. Ali ipak zanemarim svoju bol, i dohvatim malenu bočicu s vodom iz svoje torbe. - ,,Evo voda nano popi" kažem i pružim joj vodu. Ona podigne glavu i pogleda me u oči, niz lice joj krenu suze pa tiho kaže moje ime govoreći: ,, Karima kćeri, jesi li mi to ti?" Nemoćna da išta kažem samo klimnem glavom a moja ostarjela Nana ustane na noge i čvrsto me zagrli. ,,Sad kad sam i ovaj dan dočekala da mi ti kuću napuniš mogu da umrem." kaže mi i zaplače, pa i ja od tuge i sreće zaplačem sa njom.

POVRATAK (prvi serijal) Where stories live. Discover now