Gospođa Vauquer, rođena de Conflans, stara je žena koja već četrdeset godina drži privatnipansion koji se nalazi u Novoj ulici Svete Geneviève, između Latinske četvrti ipredgrađa Saint-Marceau. Taj pansion, poznat pod imenom Kuća Vauquer, prima i muš-karce i žene, mlade ljude i starce, a zli jezici nikad nisu ocrnili običaje tog uglednog etablismana.No, kroz trideset godina nikada se ondje nije moglo vidjeti nijedne mlade žene,a mladiću koji bi ondje boravio obitelj je zacijelo davala prilično oskudnu potporu. Ipak,1819, u vrijeme u kojemu počinje ova drama, ondje se nalazila jedna siromašna djevojka.Koliko god riječ drama došla na zao glas zbog pretjeranog i neprikladnog načina na kojise ljudi njome razmeću u ovim vremenima tugaljive književnosti, ovdje ju je ipak nužnoprimijeniti: ne zato što bi ova pripovijest bila dramatična u pravom smislu riječi; no, kaddjelo dođe kraju, možda će biti proliveno nešto suza intra muros et extra2. Hoće li je razumjetiizvan Pariza? Tu ima mjesta sumnji. Posebnosti ove pozornice pune lokalnih zapažanjai boja mogu biti cijenjene samo između brežuljaka Montmartrea i uzvisina Montrougea,u toj glasovitoj dolini žbuke vječito spremne da otpadne i crnih potoka blata;dolini ispunjenoj stvarnim patnjama i često lažnim radostima, toliko silno nemirnoj dasamo nešto krajnje pretjerano može proizvesti imalo trajniji dojam. Ipak, tu i tamo možese naići na boli što ih nagomilani grijesi i vrline čine velikima i ozbiljnima, te će se prednjima sebičnost i koristoljublje zaustaviti i sažaliti; no dojam što će ga takve boli na njihostaviti bit će poput sočnog voća koje se brzo guta. Bojna kola civilizacije, nalik kolimaidola iz Jaggernata3, pomalo gube brzinu zbog nekog srca koje je teže zdrobiti no druga pa im zaustavlja kotač; ipak, ona će ga brzo razbiti i nastaviti svoj pobjednički korak. Takočinite vi, vi koji držite ovu knjigu bijelom rukom, vi koji se zavaljujete u mek naslonjačgovoreći sebi: možda će me ovo zabaviti. Nakon što pročitate o tajnim patnjama čičeGoriota, s tekom ćete večerati, stavljajući vlastitu neosjetljivost na piščev račun, prigovarajućimu da pretjeruje, optužujući ga za pjesništvo. Ah! znajte: ova drama nije ni izmiš-ljotina ni roman. All is true4, toliko je istinita da svatko može njezine elemente prepoznatiu svojoj blizini, možda i u svojemu srcu.Kuća u kojoj djeluje privatni pansion pripada gospođi Vauquer. Nalazi se u dnu Noveulice Svete Geneviève, na mjestu gdje se zemljište spušta prema ulici Arbalète tako nagloi neugodno da se konji rijetko uspinju i silaze tuda. Ta okolnost pojačava tišinu koja vladau tim ulicama, stisnutim između crkve Val-de-Grâce i Panthéona, dviju znamenitihgrađevina koje mijenjaju boju zraka nad gradom ubacujući žute tonove, i sve pomračujustrogim sjenama svojih kupola. Ovdje su pločnici suhi, u kanalima nema ni blata ni vode,trava raste uz zidove. I najbezbrižnijega čovjeka ovdje hvata tuga kao i sve prolaznike,štropot kola tu postaje događaj, kuće su sumorne, zidovi mirišu na zatvor. Parižanin kojitu zabasa vidjet će samo pansione ili zavode, bijedu ili dosadu, starost koja umire, veselumladost koja je prisiljena raditi. Nijedna pariška četvrt nije strašnija ni, recimo i to, manjepoznata. Nova je ulica Svete Geneviève nadasve nalik kakvom brončanom okviru, jedinomkoji odgovara ovoj pripovijesti za koju je teško dovoljno pripremiti um zagasitimbojama i ozbiljnim mislima; jednako tako putnik silazeći u katakombe osjeća, od jednestube do druge, kako je danjeg svjetla sve manje i kako vodičev glas postaje šupalj. Istiniteli usporedbe! Jer tko će odlučiti što je strašnije vidjeti, opustošena srca ili prazne lubanje?Pročelje pansiona gleda prema malom vrtu, tako da kuća stoji u pravom kutu premaNovoj ulici Svete Geneviève, odakle je možete vidjeti u cijeloj dubini. Duž tog pročelja,između kuće i maloga vrta, proteže se pošljunčen jarak, širok oko dva metra, ispred kojegaje pijeskom posut put, a uz njega geraniji, oleandri i mogranji posađeni u velike posudeod plave i bijele fajanse. Na taj se put ulazi kroz jednostruka vrata natkriljena oglasomna kojemu piše: KUĆA VAUQUER, a ispod toga: Građanski pansion za oba spola i drugo.Danju se kroz rešetkasta vrata, oboružana vrištavim zvoncem, može vidjeti, na krajumaloga pločnika, na zidu nasuprot ulici, plitku nišu koju je neki umjetnik iz te četvrtiobojao kao zeleni mramor. Pod zaštitom što je oponaša ta oslikana površina uzdiže sekip koji predstavlja Ljubav. Gledajući njegovu raspucalu površinu, ljubitelji simbola otkrilibi tu možda mit o pariškoj ljubavi kakva se liječi nekoliko koraka dalje5. Pod podnožjemkipa ovaj napola izbrisan natpis podsjeća na vrijeme iz kojega potječe taj ukras isvjedoči o zanosu Voltaireom koji se 1777 vratio u Pariz:
