Artur nije mogao nikamo svrnuti pogleda a da ne ugleda pred sobom polunaga čovjeka kojemu se nije mogao jasno dosjetiti crta mršavoga lica, ali iz njegovih usta padale su teške riječi, i svaka se ustavljala na Arturovoj duši. Osjećao ih je u sebi poput prutova što ostanu i bole iz dobivenih udaraca.
- Nešto bih morao učiniti... - mislio on, a to nešto kao da još nije smio poradi oca. Činilo mu se da bi morao učiniti nešto jako i veliko, čemu još nije dorastao... nešto da jednim odlučnim zamahom prosiječe oblak kojim su ga omotale Pavličevićeve riječi, pa da iziđe opet na svjetlo i poćuti se opet lagane duše, miran i zanosan kakav je u Zagreb bio došao...
Treći dan rodila se u njemu odlučna misao... U prvi ga je mah zahvatila kao blijesak, a čim se našao pred njom, podigla ga je najednom...
- Pisat ću ocu - rekao je sebi - da se odreče stipendije... Stipendija me guši...
Još nikada nije stupio svojom voljom pred oca u ovako zamašnoj stvari: što će na to on? Stala ga svladavati slaboća... a njegov mladi duh opirao joj se gonjen šibama teških riječi kojima ga je bičevao polunagi čovjek mršava lica i suha tijela na kom su bila izbočena rebra... Napokon je napisao ocu pismo:
... »Poradi toga moje je stanje među drugovima mukotrpno. Ja sam, oče, uvjeren da je moj prijedlog pravedan... Taj odgovor čujem i kad pitam svoju savjest i kad svoj prijedlog omjerim o sadržaj svega što sam do sada učio... Da čemu sam učio religiju, filozofiju, povijest? Čemu sam čitao klasike? Čemu su nas pitali idejama velikih ljudi... nijesu nam dali odahnuti nego nam govorili nadušak: Gore srca! Gore težnje svoga duha!... Čemu?... Ja mislim da nas nauče shvaćati i provađati pravicu, da nam oružaju dušu ljubavlju, samozatajom i prezirom... A jedva sam izišao iz gimnazije, i već mi se život smije u lice: Kako su te varali!... I u sveučilištu govorit će o tim istim idealima... i novine neprestano pišu o njima... iznose ih na pozornicu... pjesnici, umjetnici... svi govore o njima... zar samo zato da okite njima trulo drvo života?
Oče! Ja živim vrlo udobno na račun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. Mjesto radosti prima s tom potporom moja duša nešto što je nalik prokletstvu... Majka mi je u jednom pismu pisala da joj se vratim čist kakva me je u svijet poslala... A ja trpim poradi te potpore pod osjećajem da nijesam ono što želi od mene majka... Oče, riješi me ovoga tereta!... Moja duša hrli za idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k njima...«
Kad je pročitao svoje pismo, bio je zadovoljan. Činilo mu se da je tim pismom otkrio u sebi nešto muževno što će veseliti oca... »To su misli... to je karakter«, hvalit će se otac pokazujući znancima njegovo pismo... a duša će mu se širiti... i svijetli, visoki, ideali združit će tješnje očev i sinovlji život...
U očevu odgovoru čitao je ovo:
»... Ubuduće da me već ne uznemiruješ ovako! To su tlapnje, u životu treba gledati drugačijim očima... Jednom zasvagda: S takvim pismima da mi ne dolaziš!... Međutim (za tvoje umirenje), znaj da ima sinova iz većih kuća nego što je naša, pa uživaju potpore za svoje nauke... A iz onih koji su te smeli govori zavist... Ti si mlad. Pazi! Život je prava škola, a tu školu ti još nijesi učio.«
I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i on posve iščeznuo u zaglušnoj buci života.
