Na ploči u sveučilištu čitao je Jakov oglas: »Tražim druga koji bi htio sa mnom jeftino stanovati.« Dozna za adresu i upozna se s nekim pravnikom četvrte godine, Jerkom Pavličevićem. Taj Pavličević našao je sobu za dvojicu uz šest forinta mjesečno stanarine.
- Jeftinije nećete naći u Zagrebu stana - uvjeravao ga je taj visoki i suhi pravnik. U njega su bile velike, sive oči, koštunjavo lice tamne puti, imao je tanke i dugačke usne i bio je odjeven u sive hlače kojima su bile nogavice otrcane, i u dugačak crn kaput koji je bio skroz iznošen. Na njegovu licu bila je crta iz koje se po njem sterala neveselost i neka gorčina usprkos toplom pogledu njegovih sivih očiju.
- Ja sam stanovao - govorio je on Jakovu tonom kao da su se nakon duljeg rastanka sreli kao stari znanci - u svim ulicama... razumije se: jeftinijim - obrazložio je sa smiješkom - ali jeftinije i udobnije nego što vam se ovdje pruža prilika nećete stanovati. Imamo svoju sobu, nitko nam ne dodijava. Gazdarica je sama s čovjekom, a on je namješten kod željeznice i dolazi kući samo na spavanje. Oni spavaju u kuhinji - a glavno vam je ovo: sobu od kuhinje dijeli samo tanak zid, zimi će biti toplo... A ljeti - a šta ljeti! Odete u Tuškanac pa tamo čitate... Koliko imate otprilike dohotka na mjesec? - upitao ga je onda s nekom nakanom.
- Ja... ništa - odvratio mu je zastiđeno Jakov.
- Ni ja, ni probite pare! Pa ćemo se lakše slagati - rekao je nato s veselošću novi znanac.
Zatim ga je poveo u taj slavljeni stan. Putem mu je pripovijedao da je donedavna imao zasluge u statističkom uredu, a sada su iza obavljena posla pomoćnici otpušteni. Pavličević je nato stao s humorom govoriti o svom oskudijevanju... No skoro je nestalo u njegovom govoru obijesnog tona, a na njegova je usta izlazio mračan, jadljiv, gdješto žučljiv glas koji se skroz slagao s izražajem gorčine što je bila stalno upisana na njegovu mršavu licu. Od potpornoga društva u sveučilištu imao je objed.
Napon pô sata hoda stao je Pavličević pred jednostavno ali ukusno građenom jednokatnom kućom.
Ušli su u široku vežu s dvojim vratima od bojadisanog stakla kroz koje je svjetlo šaralo vesele, žive slike po taracanom podu. To je sjetilo Jakova na crkvu u njegovom selu, i on je rekao ugodno iznenađen Pavličeviću:
- Daleko je, doduše, od sveučilišta, ali kuća je lijepa...
- Lijepa je kuća... - rekao je zlovoljan Pavličević... - ali stan nije u toj kući nego tamo... - pokazao je rukom prema staklenim vratima.
Ušli su u prostrano dvorište. Na sredini rešetka za iscjedine bila je puna slame, kostî, krpâ i takova smeća. U dvorištu su bile zaposlene tri žene: jedna je ispirala rublje, druga istresla nešto iz zemljanoga lonca u smeće što se sabralo nad rešetkom za iscjedine, a treća je kraj plota tukla neko trogodišnje dijete i sva crvena, raskuštrana i zaduhana govorila pri tom vrlo gadne riječi.
U dvorištu je bila dugačka, niska, žuto oličena kuća sa mnogo vratâ i prozorâ. Na jedna od tih vrata uveo je Pavličević Jakova i rekao kratko:
- Ovdje smo...
Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i čađe iz kuhinje. Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraći zid do njega bio je pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima. Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze.
- Zidovi plaču... - rekao je Pavličević Jakovu koji se zagledao u rosne kapljice po zidu... - A molim vas, što da bude veselo u siromaha? - Časak je šutio, a onda je opet uzeo govoriti glasom i načinom kako naučaju stariji mlađe: - Loši imitatori nekih pjesnika koji su pjevali u drugo doba, vele: Srce veselo... vedar um, zalud će htjeti bijeda biti kum... i tako dalje... A tako bih znao pjevati i ja: riječi, rime, napuhavanje - al ovdje virni, braco!... Vlažno je, dašto... A kako hoćete! slegao je ramenima - ja vas ne silim... Samo velim: Za te novce - deset novčića na dan - nećete stanovati u Zagrebu... Eto, imate ipak svoj krevet, pokrivala je dosta, imamo stol, svaki svoj stolac - a vode koliko god hoćete! - dodao je veselo pokazavši na zemljani vrč odbita kljuna što je stajao na niskoj stolici kraj male željezne peći. Ta je pećica imala lik dugačkog i vrlo začuđenog lica, a luknje nad vratašcima gledale su jadoliko iz tog prezačuđenog lica i davale mu izraz kao da bi ono najvoljelo proplakati.
- Radite kako mislite - govorio je opet Pavličević... - A ja vam velim još jednom - jeftinije u Zagrebu nećete stanovati.
- Pa dobro, ostat ću... - rekao je odlučno Jakov i pogledao s pouzdanjem u oči mršavom čovjeku.
- Radite kako mislite - govorio je opet Pavličević... - A ja vam velim još jednom - jeftinije u Zagrebu nećete stanovati.
- Pa dobro, ostat ću... - rekao je odlučno Jakov i pogledao s pouzdanjem u oči mršavom čovjeku.
