Treći dan iza toga došao je Pavličević javiti Jakovu da ga zovu u dekanat.
- Bit će poradi stipendije - dodao je. Jakov je drhtao. Njegovi su novci bili na kraju, i on je rekao i nehotice naglas: - Jedino bi me to spasilo...
Pavličević je nešto mumljao u sebi, a onda je rekao glasno:
- Bogzna!... Ja se ne bih kladio ni da ste dobili ni da nijeste... Svak vrag moli stipendiju, a u vlade pitaju najprije ako si odlikaš... Svjedodžbu siromaštva ispunjava svatko kako hoće... Ako je svjedodžba siromaštva - viknuo je jače - toga načelnika što je svome jedinom sinu izmolio stipendiju fotografija njegovih imućstvenih prilika, objesite me slobodno za jezik na vrh tornja Sv. Stjepana.
- Ja nijesam odlikaš - rekao je nesigurnim glasom Jakov. - Iz njemačkog imam »dovoljno« - u osmom razredu došao je novi profesor, pa strog...
- Šta se vi meni ispričavate za to? Nesmisao! - govorio je deklamujući Pavličević... Nekada je, vidite, bila u školskim svjedodžbama posebna rubrika u kojoj je stajalo: »Sposobnosti«. Šteta što su to ukinuli... Mnogome ne bi bilo milo čitati: Sposobnosti slabe... No ako je uviđavan, on će se tješiti drugom ocjenom: »Marljivost neumorna«... Ako je naduven, pa neka mu propuste vodeni trbuh kompetentni ljudi - neće mu škoditi... Odlika je mnogo puta samo lijepo vanjsko odijelo na grbavu čovjeku. Ja to znam po mojim suučenicima. Ako vas ocijene »sposoban« ili »vrlo sposoban«, ako ste uza to moralan (a profesori vas progledaju kroz osam godina!), onda bi kod podjeljivanja potporâ imale odlučivati te dvije rubrike, a ne odlika ili neodlika. Siromaštvo, dakako, treći glavni uvjet...
Pavličević je bio voljan da i nadalje o tome govori, ali Jakov se žurio u dekanat. Stajao je pred konačnim rješenjem pitanja - ostati ili ne ostati u sveučilištu...
- Kako ste uzrujani! - rekao mu je Pavličević kad je opazio poblijedjelo Jakovljevo lice i njegove žurne i neskladne kretnje.
A Jakov je i osjećao u sebi vrlo napeto stanje duše. Čas je pomišljao da čuje tamo u dekanatu ugodan glas nekoga gospodina: - Vama je podijeljena stipendija - a čas opet da mu netko vraća molbenicu suhim birokratskim jezikom: - Vaša molba za potporu odbijena. - I obje ove skrajnosti kojih se dodirivala njegova misao, kao da su se jednako doimale duše. Bilo je u njoj od prenapetosti neko ledeno, gotovo nehajno stanje, ali se jasno isticalo na njegovu blijedom licu i hitrim, kao isprekidanim kretnjama njegova tijela.
- Što ste se tako uzrujali? - opet mu je rekao Pavličević: - Ako ste dobili, dobro je, a ako niste tješite se da ih je još barem pedesetorica koji su odbijeni s vama...
Pavličevićeve riječi doimale su se razdražljivo Jakovljevih živaca. Bio bi u tom stanju duše volio biti sâm.
- Pustite me... - rekao je tiho Pavličević i išao s njim uporedo ulicom a da nije razabirao ni jednog lica prolaznikâ, i s osjećajem kao da ne ide on nego kao da kuće s obiju strana ceste jure mimo njega poput željeznice.
Kad su stupili pred sveučilište, stao je neki stariji đak izdaleka vikati Pavličeviću.
- Novci su ti došli... Duše mi! - stao se taj đak kleti kad mu Pavličević nije povjerovao.
Pavličević je pošao ogromnim koracima svojih dugačkih nogu naprijed, a Jakov je ulazio lagano stubu po stubu u gornji kat. Zamislio je bogzna koliko misli, a nijedne domislio. Sve su se plele jedna s drugom i kidale se i ostavljale iza sebe u mozgu neugodnu prazninu... Onda se u njemu najednom probudilo dijete kojemu bi mati ili starija sestra sklapale ruke i učile ga moliti... a njegova je mala duša osjećala onda tajanstvenu neku moć od molitve... da će doći netko i dati nešto što će biti dobro... Idući uza stube, počeo je najednom moliti u sebi da gore zateče vijest: »Dobio si potporu.« A onda je pomislio sred molitve: - Ta već je riješeno... tvoja molitva znači ono: Ne daj, Bože, da dva puta dva bude četiri. - I u njegovoj duši našli su se jedan pored drugoga dijete Jakov čiji su se religiozni obredi i molitve još iz djetinjstva u roditeljskoj kući doticali praznovjerja... i rasudljivi čovjek koji je pozitivnim očima promatrao prilike...
