Artur Kranjčić došao je punom i svijetlom dušom u Zagreb da se upiše u juridički fakultet. Jedino dijete u imućna oca koji je, pored privatne imovine, imao i lijep dohodak i od ugledne časti načelnika što ju je u svom rodnom gradu obnašao, lijepih duševnih sposobnosti, krasno odgojen, zanesen za idejama velikih duhova, tjelesno zdrav i krepak, zoran crnokos dječak s pametnim pogledom krupnih očiju kojima je gledao djevojačkim neiskustvom u svijet - takav je, eto, kao ptica na krilima doletio u Zagreb. Sloboda akademskog građanina, predavanja u sveučilištu, kazalište, inteligentno društvo vršnjaka iz svih krajeva domovine, bujna, slikovita i bogata okolica zagrebačka - sve mu je širilo krila poletnoga duha, i on se tako osjećao svojim položajem u nekim svijetlim visinama gdje još jedino mlad i zanosan čovjek, neopterećen grubim brigama života može da okusi punu sreću. Malo prije odlaska u Zagreb rekao je jednom kod objeda otac:
- Dakle, ipak sam uspio... Dobio sam ti, Arture stipendiju... Dvije stotine forinti...
Dok je to govorio, njegovo se lice smješkalo i bilo obasjano osjećajem zadovoljstva. A i majke se ugodno dojmila ta vijest, ona je dala oduška svome veselju tobože zavidnim riječima što ih je rekla sinu:
- Lako za te... Živjet ćeš u Zagrebu kao grofovski sin...
U glavnom gradu ostvarale su se gotovo sve sanje Arturove: grad, okolica, društvo, knjige, predavanja, pozornica - sve je teklo poput bistre i bujne rijeke u njegovu dušu i natapalo je svojom oplođujućom snagom. Bio je čist i nevin poput djeteta i hrlio je svom snagom mlade duše od jedne ljepote k drugoj kao ptica koja pod punim svjetlom sunca lijeće nad cvijećem i od vrha k vrhu bujnim šumskim zelenilom.
Mjesec je dana tako protekao što je bio u Zagrebu, a njegova su pisma što ih je pisao kući bila još uvijek zanosna pjesma mlade i krepke duše koja se kupala samo u sjajnim zrakama najčistijih ideala.
Taj svijetli život trajao je punih pet tjedana, kad je Artur stao osjećati prvi nemir u duši: pojavilo se tiho čeznuće za roditeljskim domom...
Ovo je bilo prvi put što je živio izvan rodnoga krova, dalje od roditelja. Nježno čuvstvo što ga je osobito prema majci osjećao, stalo se javljati jakom željom da je vidi... a mlada mu fantazija kitila je njezin lik divnim, zanesenim slikama iz rodnoga grada i ispod domaćega krova: najneznatnije sitnice tamo stale su se javljati s nekim zamamljivim, slatkim životom, bile su zadahnute najnježnijom poezijom - i on je stao da gine melankoličnim čeznućem za njihovim društvom.
Želja za rodnim krajem bila je u svome običnom nastanku i razvijanju prava duševna bol. Već je bilo časova gdje bi osjetio na očima suze kad bi mu duša izvijala živim i toplim bojama sliku za slikom rodnoga grada - a udes ga je prikovao kao roba, te ne može odoljeti žudnji svoga djetinjeg srca da potajno, čuvstvom zahvale i ljubavi, pritisne usta na njegovo tlo...
I u najzanimljiviju lektiru ušuljala bi se misao na rodni kraj i davala onamo svakome licu, svakome drvu, svakome kamenu toplinu čuvstva što ga je za njih on u svom srcu nosio. Sve što je bilo onamo rađalo je u njemu ovo čuvstvo ljubavi po kojem se ćutio od rodnoga kraja kao od jednoga života otrgnuto udo - i zato se ljubav za domajom pretvarala u njemu u bol. Poželio bi da sretne i najneznatnijega čovjeka iz svoga doma... prišao bi mu s otvorenim srcem, punom dušom, i u blizini takova čovjeka popustila bi doista ova teška, sve teže snošljiva napetost čuvstva koje je stalo ispunjavati tugom njegov život.
Jednom se u takovu stanju duše sjetio Artur nekoga svoga druga iz gimnazije koji je također došao u Zagreb da se upiše u sveučilište. Već je više od tjedan dana prošlo što ga nije vidio - i kad je pomislio na nj, osjećao je da bi bolni napon čuvstva u njegovu društvu popustio. S njim će slobodnije nego s drugima razgovarati o utiscima što ih je u duši razbudio Zagreb, univerza, kazalište..., a što je više - njihova puna srca otvorit će se jedno drugome toplim uspomenama iz grada gdje su zajedno osam godina drugovali. Još mu nikada nije bio taj drug toliko drag kao ovaj čas... Njihove će duše složno zabroditi na krilima uspomenâ u rodni grad i pružit će za njim ruke čeznuća, kao što su ih za svojom domajom pružala djeca Izraela što su plakala nad vodama Babilona.
Doznao je za stan toga druga i odmah se uputio k njemu.
