5.poglavlje

6.2K 259 49
                                    

Prolazili su dani, mjeseci, a od Marka niti traga niti glasa. Svi su posumljali na najgore, čak i Lara. Nastavili su živjeti, znali su da on ne bi želio da se liju suze zbog njega samoga. U međuvremenu, Andreas se vratio, zaprosio je Laru. Pristala je. Naravno, nije ga voljela potpuno i svom svojom dušom, Marko je zauzeo to mjesto i to će tako ostati. Danas je Larin najsretniji dan, udaje se za Andreasa.
Oblači se u bijelo, kaje i moli.
Kaje se zato jer Marko nije tu, moli se da se sazna što se dogodilo sa njime, da sazna ona sama kako i tko ga joj je oduzeo, njezin dio srca.

Njezinog dečka s treninga.

Oko nje redovi ljudi koji plješću, plaču i došaptavaju se kako je sva predivna.
Lice joj nježno obasjava sunce koje je dopiralo iz velikih i šarenih prozora koji joj se nikako nisu sviđali.

Prešareno-rekla bi.

Sve se više približavala oltaru i činjenica da će postati Andreasova žena, zauvijek, gušila ju je i nije joj davala mira. Stala je ispred Andreasa, lažno se smijavši, cijelo vrijeme.
Tada su suze nastupile da začine predstavu. Ne. Nisu bile od sreće.

Bile su od tuge.

Jer, znala je. Marko ju gleda od gore i zna što će sada napraviti, zna da će se udati za čovjeka kojeg ne voli, zna da si uništava život. Zna on, sa tim čovjekom imati će djecu koju je on trebao imati s njom, ali to su pusti planovi, znala je i ona. Svećenik je govorio, činilo se kao vječnost.
Nije znala želi li da što prije kaže to čuveno "Sada ste muž i žena" ili da to nikada ne kaže, da sve traje što duže.
Mislima i javom, stigli smo do još jedne čuvene rečenice.

"Tko ima nešto protiv ovog braka, neka sada kaže ili neka šuti zauvijek."

Čekala je da netko poviče, da ju spasi muke. Bog joj je uslišio molitve, zna da je patila i jednom jedinom rečenicom, jednim glasom, jednim čovjekom, vratio joj je vjeru i nadu za bolje.
Nadu da oni mogu bolje. Cijela crkva se okrenula prema vratima da vide onoga tko je povikao "Ja imam", čak se i Lara okrenula brzinom svjetlosti. Muškarac je bio vrlo sličan njezinom odbojkašu.
Nije htjela vjerovati, ne opet.
Viđala ga je u svima, sad nije pravo vrijeme da se puste halucinacije vraćaju.

"Lara, ja sam. Dečko s treninga. I potpuno sam tvoj."

Rekao je to, svojim glasom i očima joj je govorio da dođe, da budu sretni. Skinula je veo, otkrivši prelijepo lice koje je bilo natopljeno suzama. Raspustila je kosu i dala zaručnički prsten koji ju je stezao i koji je obećavao da je ona nečija natrag Andreasu koji je cijelu predstavu gledao sa bijesom u očima, ali znao je i on. Gdje god išla, gdje god bila, s kime god bila, otići će njemu. Potrčala je prema svojoj slobodi, ljubavi, svojem pojmu sreće. Podignuo ju je i zavrtio ljubeći njezine meke usne nakon dugo vremena razdvojenosti.

"Idemo u Vegas, mala."

S tom rečenicom i pljeskom ljudi u crkvi, počeli su svoju ljubavnu priču, iznova.

Jer, neke priče nemaju kraj, samo zadnju stranicu.

A ovo je zadnja stranica iza koje postoje još tisuću koje ostaju nenapisane.


Kako ste pročitali,zadnja stranica,official je ova knjiga completed.
Zadovoljna sam, nadam se da ste i vi, ovom stranicom.

Stay sassy, xx

Dečko s treningaWhere stories live. Discover now