Dečko s treninga

2.poglavlje

Lara

"Stvarno...ne možemo...", jedva govorim dok je on uporan u tome da se očigledno pojebemo u uredu, dok mu je zaručnica na katu. Odmaknem se od njega i pogledam ga u oči.

"U čemu je problem?", upita i obuče majicu koja je bila prebačena preko stolice.

"Ja imam dugogodišnjeg dečka, ti imaš zaručnicu, pobogu Marko.", kažem, a on duboko udahne.

"Ne volim nju.", rekao je bez emocija u tom dubokom, pravom muškom glasu, gledajući van kroz ogroman prozor.

"Kako?", upitam začuđeno, ništa mi nije jasno. Ne bi ju zaručio da ju ne voli.

"Lijepo.Ne volim ju.", kaže ponovno, ovog puta gledajući u mene.

"Zaručeni ste, koji vrag? Ne bi li ju trebao voljeti, ako ćete se vjenčati vjerojatno uskoro?", opet začuđeno upitam, a on sjedne na stolicu i stavi si laktove na koljena te stisne šake jednu u drugu.

"Gledaj, jednostavno je.", kaže, a ja ga pustim da objasni.

"Cijela istina?", upita me, a ja uplašeno klimnem glavom. Bog zna što me čeka sada. To je Marko, znam da ne bi nekome nešto privatno govorio da nije direktno vezano uz njih.

"Zapravo, nikada ju nisam volio, niti mrvicu. Ti si ta koja me bacila na koljena. I bio sam užasno ljubomoran kada sam čuo da si sa Andreasom, želio sam valjda osjećati onu ispunjenost kada si ti bila tu, pa sam se nekako spetljao sa Sarom. Nije zauzela tvoje mjesto i nikada neće.", nakon ovih riječi, ostala sam u blagom šoku. Kako ja to prije nisam primijetila, zar sam bila toliko glupa i zaslijepljena Andreasom?

"Ja sam sa Andreasom, zašto mi nisi sve to prije rekao? Sada nema natrag.", kažem, a on me pogleda i tužno se nasmije. Taj osmijeh je sadržavao toliku neopisivu bol, ja sam ju osjetila.

"Voliš li me?", upitao me najednom, prekinuvši tišinu koja se vrzmala oko nas.

"Ja..", započela sam, ne znajući što da mu kažem. Naravno da ga volim, ali prekasno je za sve ovo.

"Ne moraš odgovoriti, taj pogled mi je dovoljan.", rekao je nasmiješeno, kao da sam mu dala milion eura.

"Na tebi je odabir.", rekao je ozbiljno shvatiti odjednom, a ja sam ga zbunjeno pogledala.

"Lara, ne možeš imati obojicu, izaberi. On ili ja.", volim ih, obojicu. Teško je izabrati jednoga.

"Daj mi vremena. Par dana samo.", rekla sam i ustala se, a potom ostavila lančić na stol i izašla brzim koracima iz kuće. Dotrčala sam do motora, upalila ga i odvezla se niz ulicu, prema stanu. Dok sam vozila, zapravo sam razmišljala o onome što me je pitao i što mi je rekao. Ja volim obojicu. Osjećam da volim jednog više, ali ne znam točno koga, to još moram doznati. Ali moram to doznati brzo zato jer mislim da se Marku ne da čekati pet godina. Popričati ću sa Andreasom kada se vrati, ako se vrati i tada će vjerojatno biti trenutak kada će jedan od njih dvojice prevagnuti.
Razmišljajući, našla sam se u tihom stanu. Znači, Andreas se još nije vratio. Izula sam se i samo sam otišla u svoju sobu po laptop, pa sam sa njim sjela na kauč u dnevnom boravku. Uključila sam ga i otišla na Google. Na Marku sam vidjela jednu tetovažu koja mi je bila jako čudna, ali zbog okolnosti mi se smetnula sa uma.
Opisala sam tetovažu u tražilici i bojažljivo stisnula enter. Ono što me tamo snašlo, šokiralo me i sve se bojim da će Andreas prevagnuti. Marko je u mafijaškim vodama.