Dečko s treninga

Poglavlje 21.

Andreas

Kako je ona jebeno predivna. Nisam vidio ljepšu curu od nje nigdje. Preslatka je i sada dok nešto crta na satu likovnog, i taj način na koji se mršti kada napravi krivu crtu ili previše podeblja, sve je savršeno.
I mrzim se zbog toga. Mrzim se što sam se zaljubio u malu djevojčicu koju sam vidio prije dvije godine.
Mrzim se što volim djevojku koju sad vidim, koja se mršti i prevrće očima, koja psuje kao nespašena. Zaljubio sam se u svaku njezinu stranu.

Lara

Osjetim kako me Andreas već petnaest minuta bocka olovkom u rame.

"Molim Andreas?", upitam i okrenem se prema njemu. Nasmiješi se ponosno, a ja prevrnem očima.

"Koji ćeš fakultet?", upita i ja malo promislim. Koji bih mogla, Oxford, Yale?

"Yale, definitivno.", kažem i kimnem glavom sigurna u svoj odgovor.

"Sereš? Ti i Yale?", kaže i blesavi kez mu se nacrta preko lica iste sekunde.
Jel on to mene sprda? Govnar jedan.

"A na koji ćeš ti gospodine Dvica k'o petica?", upitam ga i podignem jednu obrvu uz podrugljivi osmijeh. Napravi lažnu uvrijeđenu facu, pa prasne u smijeh.

"Ne znam još zapravo.", kaže i slegne ramenima. Zvoni za kraj sata i on mi kaže da će doći do mene čim mi završi nastava, da ne može on izdržati u školi. Pozdravim se s njime i nastavim ići hodnikom do iduće učionice, a onda vidim Marka kako mi se približava iz suprotnog smjera.

"Lara, čekaj!", kaže i ja se smoreno zaustavim gledajući u njega da mi kaže šta ima pa da mogu nastaviti živjeti svoj život u miru.

"Slušaj, stvarno mi je žao zbog svega.
Mislim da moje oprosti neće ništa popraviti između nas, ali želim da budemo dobri. Barem da se ne gledamo svugdje kao da se mrzimo.
Može li tako?", upita s nadom u očima. Lik se nikom nikada ne ispričava i sad je meni došao sa isprikom. Pa šta da mu kažem, odjebi?

"Odjebi.", kažem i odem u sljedeću učionicu, u njoj je ujedno i zadnji sat.
Taj zadnji sat je za divno čudo u redu prošao i izašla sam van, na kišu, trčeći do auta. Sjela sam u njega i brzo došla do kuće te ušla unutra. Moram još nešto riješiti.

"Josipe?", zaderem se i on se pojavi ispred mene sa ozbiljnim izrazom lica, pa mi da šalicu kave i onda sjednemo u dnevni boravak, jedno nasuprot drugog.

"Moramo razgovarati. Da ne duljim previše, mislim da mi ne bi uspjeli...", progovorim izravno i progutam pola šalice kave u jednom gutljaju.

"Upravo to sam ti htio reći sada. Jesi odlučila na koji ćeš fakultet?", upita me te i on popije kave.

"Jesam, na Yale ću. To je moja konačna odluka. Eh da, sjećaš se Andreasa?", upitam kada začujem zvono.

"Uglavnom, on dolazi sad, pa idemo negdje.", kažem ubrzano, a Josip mi dovikne da zbarim to i da se zabavim.
Izađem brzo van, zatvarajući vrata za sobom i zagrljajem pozdravim Andreasa. Sjednemo u auto i prije nego krene, pogleda u mene.

"Gdje idemo?", upita me i ja malo promislim, pa mi sine savršena ideja.

"Vozi u prvi tattoo studio.", ispalim znajući da on zna dosta tatoo studia s time da je pun tetovaža.

"Jesi sigurna?", upita me i kada ja kimnem glavom krene voziti i već za pet minuta ili manje se nađemo ispred jednog manjeg studia i čim izađemo, primim ga za ruku i tako spojim naše prste i dlanove. Lagano mi se nasmiješi savršenim osmijehom i nešto me pukne u glavu pa odlučim napraviti dvije tetovaže. Uđemo unutra i on kaže da će on ići jednom tattoo majstoru, a ja ću drugom.

"Koju ćeš tetovažu?", upita me i ja se nasmiješim.

"Dvije ću tetovaže. Jedna će biti stih iz pjesme jednog benda, a druga će biti iznenađenje.", kažem, a on se nasmije i kimne glavom, a onda mene prozovu. Dignem se i kažem da se vidimo kad oboje završimo da si pokažemo tetovaže. Oboje odemo u različite prostorije i ja polako sjednem na onu stolicu i kažem svoje želje, a muškarac mi kaže da je savršen izbor citata i da se sve uklapa te započne tetovaže.

(...)

Nakon nekih pola sata, u isto vrijeme iz prostorija izađemo i ja i Andreas.

"Oboje ćemo pokazati tetovaže u autu, u isto vrijeme.", kaže i povuče me za ruku te odvuče u auto. Sjednemo i pogledamo se.

"Nijedno ne znamo šta si je onaj drugi tetovirao,zar ne?", upita, a ja kimnem glavom. Jedva čekam vidjeti šta si je on tetovirao.

"Tri..."

"Dva..."

"Jedan..."

"Sad!", kaže, a onda oboje dignemo rukave dukseva. Prvo što shvatim je da imamo tetovaže na istim mjestima, ali ne na istim rukama.

"In the end it doesn't even matter.", pročitam isti stih pjesme koji i ja imam istetoviran.

"Imamo iste tetovaže!", kaže nasmijano i pogleda u naše ruke.

"In the end it doesn't even matter."
-Andreas

"In the end it doesn't even matter."
-Lara

"Ovo je pregolz.", viknem i uslikam naše ruke. Pogledam u Andreasa, a on već gleda u mene. Mislim da sam se zaljubila..