17. "Kompatibilan sam!"

3.1K 273 29
                                    

Luka P. O. V.

Od onog poljupca prošla su dva dana. Ta dva dana nisam uopće vidio Niku, ali sam čuo da je dobila dva iz tjelesnog.

"Luka, zar baš moramo na trening?" obratio se tugljivim glasom Marko.

"Bi li radije danas na trening ili sutra u njegovu kancelariju?"

"Znaš šta me zanima? Kako je tamo u kancelariji?" rekao je češući bradu.

"Ti nikad nisi bio tamo?" upitam.

"Pa kako da budem tamo kad nikad nisam bio u udarnom sastavu!" derao se kroz hodnik.

"Pa ako se sad ne pojavimo na treningu, doznat ćeš kako je bit u njegovoj kancelariji!" kažem te požurimo prema dvorani.

"Ej, a jel strašno?" upita sustižući me.

"Gore od treninga!" odgovorim.

"Huuh, onda ni ne želim pomisliti kako je!"

...

"Mihaljeviću, šutni je!" bijesno se derao trener kao da smo na utakmici, a ne na običnom dvoranskom treningu.

Nisam pucao po golu nego sam dodao loptu suigraču i zbog toga je dvoranom odjeknuo trenerov zaziv moga imena, prišao sam mu.

"Za što ti one služe?" govorio je dok me je vukao za uho.

Po školi se priča da je trener radio u vojsci, a to me stvarno ne bi čudilo jer ovo što on radi ne rade pravi profesori.

"Pustite me!" prosikćem bijesno te se otrgnem od njega i krenem prema vratima.

"Pripazi na kapetansku traku Mihaljeviću!" začulo se iza mene, no nisam se obazirao.

Izjurio sam bijesno na hodnik, psujući ispod glasa. Od silne ljutnje nisam gledao kuda hodam i uskoro sam osjetio kako se nešto zabilo u mene.

"Gledaj kuda hodaš!" bio sam ljut ko ris.

Spustio sam pogled i ugledao dobro poznato lice koje je bilo spremno na svađu.

"Kretenu glupi, ti si..." krenula je s paljbom, ali kad je mene ugledala izustila je samo tiho "oh".

Brzo sam se ispričao i njoj se osmijeh razvio licem.

"Moram ti nešto reći!" reče i povuče me prema ulaznim vratima.

Kad smo izašli uhvatila me za ruku i nije puštala, a licem joj se širio veliki, dječiji osmjeh.

"Ovaj... danas idemo Petar i ja u bolnicu" rekla je u nadi da ću ja naslutiti što želi reći, ali nisam.

"Zašto idete u bolnicu? Što je Petru?"

"Petar je dobro. Idemo u bolnicu kako bi napravili test da li možemo dati koštanu srž tvojoj sestri!" rekla je veselo, a ja sam ostao zatečen.

Nastala je neugodna tišina. Ona je iščekivala što ću reći, a meni riječi nisu izlazile iz usta.

"Ne!" kažem nakon nekog vremena.

"Kako misliš ne? Zašto?" upitala je a osmijeh od maloprije joj je spao s lica.

"Ne i ne želim više o tome!"

"Ne i ne želim više o tome!"

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.



"Jesi ti normalan? Sestra ti umire. Umjesto da budeš do neba zahvalan što ima još ljudi koji bi joj pomogli, ti kažeš ne!" već na veliko se derala.

"To što joj ti nisi pomogao, ne znaći da ne može nitko drugi. Zašto si sebičan, nemaš pojma kako mi je bilo kad sam je vidjela, kad sam joj morala obećati da ću dolaziti svaki put s tobom i da ću se igrati s njom barbikama, ne znaš kako mi je bilo kad me pogledala svojim plavim očima koje su iste tvoje, nemaš pojma!" dok je govorila suze su joj krenule na oči, ali se trudila suzdržati ih.

Pogledala me ravno u oči, a onda žustirm korakom se vratila u školu.

...

"Idem kući"

"Čuj ide kući! Ajde s nama!" nagovarali su me suigrači iz tima, ali ja sam morao u bolnicu.

"Umoran sam, drugi put!" kažem i mahnem rukom u znak pozdrava te se uputim prema bolnici.

Za par minuta bio sam u bolnici.

"Oprostite, je li tu bila jedna djevojka i njezin brat s namjerom da naprave test za doniranje koštane srži?" upitam jednog od doktora.

"Ne, nisu još" kaže gledajući u neki karton.

Uzdah olakšanja otme se iz mojih usta te pogledam prema ulaznim vratima bolnice kroz koja tog trenutka prođoše Nika i Petar.

Uputila mi je sažaljiv pogled te su krenuli tražiti doktora.

"Nika, možemo li razgovarati?" prišao sam bliže.

"Ne."

"Molim te, to može biti opasno!"

"Zapravo, test ne može biti opasan!" javio se onaj doktor kojeg sam pitao jesu li Nika i Petar došli.

"Čekaj me tu!" reče Petar Niki i pozove mene da se malo udaljimo od ostalih.

"Ja ću prvi raditi test, a ti moli Boga da sam kompatibilan i ne pravi nikakvu dramu!"

Potvrdno sam klimnuo glavom i vratili smo se gdje su bili ostali.

"Ko će od vas prvi?" upitao je doktor Niku i Petra.

"Ja ću!" brzo se javio Petar da preduhutri Niku.

"Ali..." krenula se suprostavljati, ali je Petar brzo povukao doktora i izgubili su se iz našeg vidika.

"Ako želiš, možeš posjetiti Lanu, bila bi sretna da te vidi!"

Ustala se sa stolice na kojoj je sjedila i bez riječi otišla u pravcu Lanine sobe.

Dvoumio sam se trebam li ići za njom, ali na kraju sam ostao sjediti u čekaonici čekajući Petra s, nadam se dobrim vijestima.

Nakon nekog vremena iz jednog hodnika čuo se Petrov glas.

Ustao sam se i krenuo prema njima.

"I?" bio sam nestrpljiv.

"Kompatibilan sam!" reče s osmjehom.

Jedan uzdah olakšanja mi se oteo iz usta i nas dvojica smo se našli u jednom bratskom zagrljaju.

"Idemo im reći!" predložim i krenemo u smjeru Lanine sobe.

Otvorivši vrata sobe ugledao sam Niku i Lanu kako se igraju barbikama i moju majku kako ih posmatra. Kad su shvatili da smo došli, sve tri su pogledale u nas.

"Kompatibilan sam!" viknuo je Petar, a moja majka mu se bacila u zagrljaj, kad ju je pustio, zagrlio je Lanu i upoznali su se.

Nika je gledala u mene nekim ne definiranim pogledom iz kojeg se moglo pročitati da je ljuta na mene još od onog u školi.


A/N

Ljudi, voljela bih kad bi se malo više aktivirali na random knjizi, stvarno bi mi značilo...

Sportašica (završeno)Where stories live. Discover now