"Alexis, zaboga, požuri!" Strpljenje nikada nije bilo dio Roccove šarolike osobnosti. "Evo me! Dolazim za minutu!" doviknula sam preko vrata. Na sebi imam usku crnu haljenu do poda sa prorezom koji doseže do vrha bedra moje desne noge. Moja duga crvena kosa se u valovima spušta otprilike do pola mojih leđa. Oko vrata mi visi nova biserna ogrlica koju sam dobila za šesnaesti rođendan. Na nogama imam klasične crne lakirane Loubutin štikle. Preko sebe sam, nabrzinu prebacila bundu koja također dodiruje pod, ne trudeći se niti provući ruke kroz rukave. Istrčala sam iz sobe i ugledala Rocca kako od nestrpljenja praktički skakuće gledajući na sat pri dnu stepenica. "Znaš, bez obzira što je to naša zabava, u našem hotelu, ne znači da svaki put trebamo kasniti sva sata."
"Oh molim te! Kao da nam netko može nešto zbog toga."
"Nisam rekao da će nam netko nešto, ali pristojnost, ljubavi, pristojnost."
"Oprostite onda, gospodine."
"Oprošteno vam je." rekao je kroz smijeh.
"Sada mi je duša na mjestu." i ja sam se nasmijala.
On i ja smo jako bliski. Postali smo brat i sestra. On me je stariji za devet godina, ali tu razliku ni ne osjetimo.
Stavio mi je ruku preko ramena i krenuli smo prema ulaznim vratima.
"Vrijedilo je čekanje, predivna si." rekao je i poljubio me u čelo. "Hvala, hvala. I ti si. Ne baš kao ja, ali prolaziš." nasmijala sam se. "Ah dobro, ako prolazim." pravio se uvrijeđeno.
Uistinu je bio jako lijep. Smoking je savršeno grlio njegova široka ramena. Osmijeh nije micao sa lica, a tople smeđe oči isijavale su srećom. Plava kosa bila mu je lagano kovrčava i zalizana prema iza.
"Jako ste lijepi gospođice Martinez." rekao je Joseph. On je naš dugogodišnji batler i dio obitelji. Uvijek je na usluzi i spreman pomoći, a mi to jako cijenimo.
"Zahvaljujem." nasmijala sam se i poljubila ga u obraz.
"Lijepo se provedite." zatvorio je vrata za nama.
"Dobra večer." naš vozač nam je rekao otvarajući vrata limuzine.
"Dobra večer." u isti glas smo izgovorili Rocco i ja.
Petnaestak minuta kasnije ulazili smo u otmjeno predvorje jednog od naših hotela. Ljudi su nam se micali s puta, za što su se dodatno pobrinuli i naši tjelohranitelji. Ušli smo u salon i sjeli u naš separe. Pila sam Möet i pravila se da mi je stalo do stvari do kojih mi niti najmanje nije stalo. Trudila sam se da ne bude previše očito koliko se dosađujem i bila sam poprilično uspješna u tome. Sati su prolazili te su svi postajali sve pijaniji. Bilo je puno ljudi i osjećala sam se klaustrofobično. Rekla sam to Roccu pa je nekom dečku, kojeg prvi put vidim dao znak da me odvede na zrak. Otišli smo u dvorište sredini zgrade, zbog kojega je, gledano iz zraka izgledalo kao da zgrada ima rupu. Sjela sam na zid i promatrala zvijezde.
"Donesi mi vode."
"Oprostite, ali vas nebih trebao ostavljati samu."
"Neće mi biti ništa. Napravi ono šta sam ti rekla."
Dečko je otišao, a ja sam ostala sama u tišini. Nakon nekoliko trenutaka čula sam korake. Isprva su bili u daljini, ali su se odjednom, u velikoj žurbi opasno približili. Okrenula sam se da vidim što se događa, ali sam iste sekunde požalila taj potez. Osjetila sam oštri ubod u vratu i kada sam shvatila da sam dobila nekakvu injekciju, sve pred očima mi se zamračilo i onesvjestila sam se.
a/n
Ako vam se sviđa ostavite vote i komentar.
xoxo
BẠN ĐANG ĐỌC
Dangerous Man
Teen Fiction"Bojiš se da mi nećeš moći odoljeti?" Opet onaj njegov retardirani osmijeh. "Više me zabrinjava ti planiraš raditi." "Ništa u čemu ti nećeš uživati." namignuo je.
