Deeply yours

Chapter 23

Ono što me umara je zapravo činjenica da glumim dvije različite osobe. Preko dana sam neposlušna kćerka koja se ponaša poput buntovnice unatoč svojim godinama, a istina je zapravo drugačija. Jako se trudim za svoj položaj na poslu, iako to mnogi ne vidi. Pokušavam ne ovisiti o drugima i to mi teško pada zbog drugačijeg načina života na koji sam navikla.

Preko noći sam, pak, samo obična dvadesettrogodišnjakinja koja je željna malo zabave i opuštanja s dečkom koji ju čini samopouzdanom i hrabrom da se suoči s izazovima koji kreču odmah idućeg jutra na poslu.

Iako je teško, ni s kim se ne bih mijenjala. Holden je ta stvar koja me drži podalje od ludnice u kojoj bih završila prije ili kasnije. On je ta ruka koja mi pruža spas kada mi je najteže i omogućava mojim živcima da se drže sami, bez tableta, iako su već jako tanki. Ne znam što bih bez njega.

* * *

Mirno gledam svoju minijaturnu ruku u Holdenovoj šapi. Stvarno ima ogromne dlanove te se moja ruka svaki put nekako izgubi u njegovoj. Volim ga držati i krajnje mu se približiti, biti u njegovoj blizini i osjećati sigurnost u njoj. Dan užasno sporo prolazi dok ga dočekam na prozoru u gluho doba noći, ali pretpostavljam da je to naš križ koji će se jednom isplatiti.

Malo promotrim njegov idući pokret koji ga odvede ravno prema mojem ormaru. Neprimjetno škicnem što radi jer obično to budu gluposti, pogotovo kada mi unaprijed ne kaže svoje namjere. Već me nekoliko puta pitao može li ostaviti majicu ovdje, no sada ju je zaista odlučio ponijeti sa sobom te, kao što je i bilo za očekivati, je mislio napraviti glupost koja bi nas raskrinkala.

Stavio je crnog, kratkog Jack Danielsa, meni nekoliko brojeva prevelikog, među moje majice ponovo uzevši izgovor da želi ostaviti neku stvar ovdje. "Holden", uzdahnem. "Pričali smo o ovome."

To i ne bi bio toliki problem da nam jednom tjedno ne dolazi čistačica koja ne zaboravi preturati po svim dijelovima kuće samo da nađe neku podlogu za dobar trač koji bi kasnije proširila susjedstvom. Stvarno nisam kriva što ju ne podnosim, stvarno imam razloga izbaciti ju iz kuće zbog svih laži koje je rekla o nama i novaca koje je potajno ukrala, ali naravno da moji roditelji to ne primjećuju kada im život ne ovisi o tih sto dolara, a ja se moram boriti s nepravdom.

"Siguran sam da gospođa Schmitt neće ni primijetiti da je ovdje, a želim da ju imaš, da spavaš u njoj i da se ujutro budiš u njoj... želim da ju nosiš znajući da je moja."

Malo razmislim što bih mu mogla odgovoriti na to pitanje pa zaključim kako možemo naći i drugi način. Mogu ju nositi u njegovom društvu, a kada otkrijem roditeljima da postoji taj neki muškarac u mome životu, onda ću je moći nositi pred svima. Ponovo mu objasnim te neke stvari na koje ne mogu utjecati dok sam ovdje, ali od njega ne dobivam mržnju koju sam očekivala.

Bio je to razuman pogled, ali opet predug da bi se zadržao na meni pa ga upitam veoma jednostavno pitanje jer moji zaključci očito nisu bili najzanimljivija stvar večeri. "Zašto to radiš?"

On odmahne glavom kao da ne razumije o čemu pričam. "Radim što točno?"

"Pa to..." ne mogu se izjasniti točnom riječi što ne valja, ali znam da nešto nije u redu. "Sve."

"Što zurim u tebe? Ni zbog čega bitnog", ljutito frknem nosom nezadovoljna njegovim odgovorom pa mi on ipak pokloni svoj karakterističan osmijeh i da mi do znanja kako se samo šalio. "Radim to iz puno razloga."

Kimnem glavom jer je i to neki početak pa se podignem se u sjedeći položaj kako bih se predstavila ozbiljnijom i strožom prema njemu. Možda tada shvati da se ja ne šalim kada mu kažem da želim znati o čemu razmišlja u nekim situacijama jer je često ovako misteriozan. Postavim noge u turski sjed i prekrižim ruke na prsima za još bolji dojam.

"Navedi ih", izazovem ga jer sam i dalje sam znatiželjna.

Kada dokuči ovu igru po ulogama, položi svoje duge prste na bradu i nekoliko trenutaka se pravi da razmišlja što bi mi mogao odgovoriti. U sebi već očekujem neki odgovor koji će me baciti u trans jer je Holden uvijek slatkorječiv, a nakon toga dobijem i više od očekivanog.

"Poprilično je jednostavno, znaš?" stavi ruke na potiljak. "Samo se zagledam u tebe jer znam da ćeš mi ti uskoro uzvratiti svoj zbunjeni pogled. Nikada ti nije jasno zašto te promatram zbog toga što ja samo odgovorim kako nije ništa bitno dok u sebi mislim da si jednostavno najljepša i da sam sretan što imam tu privilegiju koja mi omogućuje da ti se približim."

Nespremna na nešto tako veliko i značajno, dlanovima prekrijem lice kako bih sakrila rumenilo koje izbija na površinu u velikim količinama. "Reci mi da lažeš i da nisi to upravo rekao."

"Ozbiljan sam, Della", glas mu na kratko zakržlja kada mi dodirne ruku. "Volim gledati u tebe jer si ti sada moj cijeli svijet i malo je reći da te obožavam. Ti si najslađe ljudsko biće koje sam ikada vidio."

Ja i dalje ne znam što mu odgovoriti na te slatke izjave jer me uvijek uhvati na prepad pa se samo smiješim. Inače znam danima pripremati svoje govore u kojima ga napadnem i pitam što se događa između nas dvoje, a kada dođe trenutak poput ovoga u kojem smo potpuno iskreni, zastane mi ogromna knedla u grlu koja mi je dozvoljava da izrečem tih par bitnih riječi koje bi riješile hrpu nedoumica koje mi se stvaraju u glavi.

Nakon mojih značajnih pogleda odjednom izusti riječi koje su se toga dana duboko usjekle u moje pamćenje zbog emocija koju je postigao između nas te ju je navukao na potpuno drugu razinu.

"Gledaj, volim te i ne možeš ništa učiniti po tom pitanju. Ne mozeš me natjerati da prestanem jer to više nije u mojim rukama, to odlučuje ovo ovdje", prisloni moju ruku na lijevu stranu svojih prsa gdje je srce lupalo kao ludo, doslovce poput borbe za život. "I jednostavno volim zuriti u tebe znajući da si baš ti, Della Dawson, moja."