Deeply yours

Chapter 2

Moram priznati da sam tada i ja bila ponosna na nju.

Ona je na kraju prihvatila svoju sudbinu i sada živi svaki dan kao da joj je zadnji. Odlično se provodi te mi je već nekoliko puta rekla kako bi jako žalila da se prije pet godina vratila u rodnu Italiju, kako je isprva i namjeravala.

"Znaš da se šalim", zahihoćem se, stavivši ruku na usta. "Zašto si uopće budna ovako rano?" Znala sam da nešto nije u redu čim je Becca budna prije podneva.

"A ti znaš da ja ne bih bila budna ovako rano da nije hitno", znam. "Zapravo i nije toliko čudno koliko sam ja uzbuđena i iznenađena, ali da. Postoji li mogućnost da danas prespavam kod tebe? Imam ti puno toga za ispričati..."

"Mislim da će moja mama biti oduševljena našim zabušavanjem kod kuće, kao i svaki put do sada", ironija se ističe svakom mojom riječi. "No u svakom slučaju će biti zadovoljnija ako ćemo vrijeme provesti ovdje nego u Rumbi."

"Vjeruj mi da bi bilo bolje kada bismo otišle do Rumbe, ali da, slažem se. Tvoji roditelji su uvijek bili i uvijek će biti prepreka."

Duboko uzdahnem, opet ostavši bez iti jedne riječi. Znala sam da je u pravu. Moji roditelji nam se uvijek ispriječe na putu do zabave, a ja sam bespomoćna u vezi toga. Becca me nikada ne želi ostaviti samu pa onda i ona trpi povodom toga.

"Draga moja, nemoj se niti slučajno uzrujavati zbog toga što ćemo nas dvije uskoro završiti fakultet, a to znači da ćeš moći odseliti od njih čim financijski stanemo na noge, budući da ne želiš njihov novac", osmijeh mi odjednom postane još veći jer mi, osim srca, duša uvijek zaigra na spomen naše zajedničke, dobro isplanirane, budućnosti.

Po vratima lagano kuca moja mama jer je očito vrijeme da me odvede na fakultet. Neprimjetno stišam mobitel jer Becca jako glasno priča, a nije poželjno da mi roditelji čuju ovakve razgovore. Sigurna sam da bi dobili slom živaca kada bi čuli moje planove.

"Pričat ćemo poslije", prekinem ju u priči iako znam da se tek zagrijavala. Rebecca de Rousse je bila djevojka bez iti jedne dlake na jeziku. "Vidimo se na fakultetu."

"Tamo je, zar ne?" trenutno točno mogu zamisliti njezin izraz lica i kako elegantno preokreće očima. "Pa lijepo ju pozdravi i poruči joj da ju šaljem u tri..."

"Papirnate maramice, znam, bok Becca!" Nasmijem se na izbor riječi ove mlade i ne baš tako pristojne djevojke. Nije obožavala moju mamu. Između njih je uvijek vladao hladan rat.

* * *

"Znaš li ti koliko ja izgaram od želje da mi objasniš što se događa?" kažem joj, tipkajući pin kako bi nam se otvorila ulazna vrata. "Nepodnošljiva si!"

Vrijeme na fakultetu je brzo prošlo jer predavanja nisu trajala dugo. Ono što mi nije dalo mira je, u stvari, bila činjenica da mi Becca čitavo vrijeme mora nešto reći, a nikako da ostanemo i na trenutak same.

"Treba nam hrana prije no što krenem, vjeruj mi", ona baci torbu na mamin novi kožni naslonjač dok skida štikle.

Postoje neki tipovi osoba, poput mene, koji će štikle obući samo kada je nužno. Sjećam se da mi je trebalo dobrih tjedan ili dva kako bih se naviknula na one najobičnije s veoma niskom potpeticom. Becca, za razliku od mene, nije bila takva. Ona posvuda hoda u štiklama kao sve normalne žene u tenisicama.

"Priznaj da ti se sviđaju", kaže zaigrano kada je shvatila da buljim u njene nove štikle. "Priznaj da ih želiš."

"Neću to priznati, nisam luda", odgovorim joj. "Mislim, one jesu lijepe i odlično ti stoje, ali ja ih nikada ne bih obula jer imaju previsoku petu i nisu moj tip."