34.deo

349 26 6
                                    

~Mahir pov~

"Ja sam spreman na nju. Znamo da je žensko, znamo period u kom će doći. Znamo čak i mesto na koje će se prijaviti jer je trenutno samo to u firmi od bitnih mesta bližih meni slobodno. Ziade ne vidim problem"

"Mahire, država nam je za vratom. To je problem..." prevrnuo sam očima i potpisao papir na kom je bilo otvaranje konkursa za mesto šefa finansija. Nisam mnogo slušao iako je Ziad zabrinuto brbljao i blebletao kao navijen:

"Svaku žensku osobu koja se prijavi istraži do DNK njenog čukundede. Želim sve i ona koja bude najsumnjivija, nju zaposli..."

"U redu..." rekao je tonom koji je govorio "u pravu si", ali zapravo je to najmanje mislio.

"Mada verujem da će ta tvoja država da se pobrine da nikog drugog osim nje ni ne bude na konkursu..." rekao sam i spustio pogled niz svoje odelo. Namestio sam crnu kravatu koja je lelujala po mojim grudima i stomaku neravnomerno te je postavio u savršen položaj.

"Hajde, šta se čeka Ziki?" prevrnuo je očima uz smeh jer znam da mrzi kad ga tako zovem. Uzeo je papire sa stola i izašao iz kancelarije. Kroz stakleni zid uočio sam da moja sekretarica baš retko skida pogled sa mene...

A ja i pored prilike da je imam, kao i mnoge pre nje ovog dana, samo je ne primećujem, toliko da je to ponekad izluđuje. Verujem mnogo manje nego mene činjenica da mi je u svemu tome prepreka lojalnost pogrešnoj ženi.

Mrzim taj osećaj.

....

"Bio si u pravu. Samo se ona pojavila..."

"Rekao sam ti. Tako su providni u svojim glupim planovima..."

"Ali Mahire mislim da ne želiš da dođeš..."

"Ne. Naprotiv. Neka čeka mene, ja ću da je preuzmem."

"Okej mada mislim da bi trebao-..." kada se njegov glas prekinuo sklonio sam telefon sa uha i video da se baterija potpuno ispraznila zbog čega se ugasio. Iznervirano sam seo u auto i krenuo ka staroj fabrici u kojoj smo dogovorili sastanak sa tom malom prevrtljivicom.

.....

"Da vidim i tu kuju koja se usudila na put da mi stane!" besno sam govorio dok sam prolazio kroz duge hodnike koji su vodili ka podrumu. U putu do tamo dobio sam ogromnu kovertu sedefaste boje u kojoj je bilo sve o tom malom mišu koji je pokušao da uđe u poslove i firmu da gricka, ne bi li saznao onaj mutan deo. Samo nije znala da ja nisam od juče, već mi je javljeno da je šalju. Čekao sam je spreman.

Otvorio sam kovertu i krenuo da čitam, ime i prezime koje je koristila, posao koji mi je zamalo odrađivala, sve što joj je naređeno! Otvorio sam besno metalna vrata koja su odmah zaškripala i privukla svu potrebnu pažnju.

"Gde je taj mali pogani crv!?" moj glas je odzvanjao prostorijom i svi u njoj su stali sa svim radovima. Krenuo sam ka Svitcu videvši da ispred njega stoji stolica, a na njoj sedi žena izuzetno lepih nogu, ali sad joj džaba lepota. Kako me čuo makao se u stranu, a ja sam zamalo doživeo srčani udar tog momenta.

"Šta je ovo?" prošaputao sam pokušavajući da se tim tonom razbudim iz ovog odvratnog sna.

"JE L MENE NEKO ZAJEBAVA?!" proderao sam se na sve njih i besno bacio papire koji su se rasuli po celoj prostoriji, a iz njih je opet, k'o za inat, ispala njena slika.

"Zašto je krvava? Ko je naredio da je biješ?" izgovorima kad osmotri njeno izmučeno telo i modrice po njenom licu pune krvi.

"Mahire, jesi li pukao? Vidiš, to je ono što si tražio. Mali gad, agentica..." podigao je njenu glavu koja je padala, tako što je povukao za kosu i usmerio je ka meni. Kao da je neka živina.

U trenu je došla svesti, duboko je udahnula i preplašeno pogledala u mene. Kad su nam se pogledi sreli, prošaputala je promuklo:

"Umrla sam..."

Nastaviće se.....

Azurne noći IWhere stories live. Discover now