32.deo

422 31 5
                                    

~Adam pov~

Pognuo sam glavu kad su nam se pogledi ukrstili. I tad sam osećao jačinu u njemu, onu koju je oduvek imao i koja me čitav život pred njim činila manjim od malog zrna. Jednostavno je uvek imao to nešto isto kao i otac, terao te pogledom da se osećaš bezvrednim....

Gurnuo je kofer ispred sebe i pomislio sam, kad se on otkotrljao niz stazu pored mene, da će se ponovo svom silinom zaleteti ka meni i udariti me još jednom mnogo jače nego malopre. Međutim, samo je prebacio crnu putnu torbu preko svog ramena i prošao pored mene kao da ne postojim.
Pozdravio se sa svima koji su idalje bili u odelima, kladim se da su svi već sve znali... i ja nisam znao kako da se osećam povodom toga. Da li da se i sam kajem ili da ne sumnjam u svoje odluke?

Mama ga je molila da ne ide i da ostane ovde da se odmori pre puta, ali nije hteo ni da čuje. Iako je mama, siguran sam, znala celu istinu, stala je pokraj mene i zagrlila me. Tako čvrsto čim se dvorištem prolomila škripa guma na njegovom autu.

"Nisi smeo to da im uradiš, voleo ju je Adame...."

"Nisam samo ja kriv mama, a jedino će mene osuđivati..."

"Znam, ali nisi trebao išta da činiš ti, trebao si makar ti imati razuma kad ona već nije..." izvukao sam se iz njenog zagrljaja i otišao u svoju sobu. Nedugo nakon toga u nju je ušao Nermin. Pogledao sam ga kratko, a zatim samo skrenuo pogled jer znam da me već osuđuje što sam stao na senku njegovog ljubimca.

Seo je na moj krevet i počeo da me prati pogledom u tišini, od silne nervoze krenuo sam da šetam po sobi i radim bezvezne stvari samo kako bih pobegao od njegovog pogleda.

"Dođavola prekini! Znam da sam napravio grešku ali želeo sam to! Volim je, više nego što će on ikada! Sa mnom bi bila mnogo srećnija!" iako sam se derao iz sve snage svog glasa, on je samo sedeo i posmatrao me bez trunke ikakve emocije i empatije.

"Postupio si kao slabić." ustao je i smestio ruke u džepove svojih pantalona, čim je stao tik naspram mene spustio sam pogled očekujući šamar. Kako je to čitav moj život i bivalo za greške koje nisam smeo da napravim.

Ali ne i sada.

"Najradije bih te izbacio iz kuće, ali to bi slomilo srce tvoje majke. I sam znaš da su mi njena duša i njen mir oduvek bili iznad svega, pa i vas dvojice jer vi odlazite za svojom srećom,a moja je u njoj....." napravio je svoju čuvenu dramsku pauzu.

"Kazniću te svakako, više nećeš raditi sa nama, daću ti novac za početak, iskoristi ga pametno i uloži u nešto. Muka mi je više od tvog bunta, tvoje blagosti i gluposti na koje si spreman ali ih nikada ne osetio na svojoj koži, jer smo te uvek držali pod staklenim zvonom zbog majke. Više neću, pakuj se. Sutra putuješ..."


"Nisam ni mislio da ostanem...već sam znao da će ovako biti, ipak je to tvoj miljenik-..." udario mi je jak šamar i prošaputao:

"Ovo nije zbog Mahira, ponizio si mene i ukaljao mi obraz, sine, moraš da počneš da razmišljaš o posledicama, neću ceo život biti tu da ispravljam tvoje krive puteve kao do sada..." rekao je i samo izašao iz sobe. Šutnuo sam kofer ka ormaru o koji je snažno udario i pao na pod, a onda sklopio oči i bacio se na krevet.

~Mahir pov~

Pružio sam svoju kartu struardesi koja me nasmešeno dočekala odmeravajući me usput. Uzvratio sam jedva prepoznatljiv osmeh i zaputio se ka svom sedištu. Povremeno sam bacao pogled na telefon ne bih li video ikakvu poruku od nje. Nekako se u meni vodila borba oko toga da li želim da vidim to ime na svom ekranu ili ipak ne...

Mada činjenica da nakon svega neće makar pokušati da promeni nešto malo je bolela, i govorila da joj nikada zapravo i nije ebilo stalo do mene. Sve mi je jasno...

Nastaviće se....

Azurne noći IWhere stories live. Discover now