12.deo

464 34 5
                                    

~Adam pov~

Isprva sam joj bio dosadan, ali nisam odustajao, nastavljao sam da komuniciram sa tim malim mrzovoljnim čudovištem sve dok u tim punim obraščićima i usnama nisam video osmeh.

"Smeješ se, vidiš da umem da budem i fin..."

"Smejem se jer si budala..." odmahnula je glavom i otvorila vrata svog stana. Uneo sam kese i spustio ih na sto dok je njena verovatno cimerke azbunjeno gledala u mene. Pristojno sam se javio i izašao iz stana dok je ona sve to vreme samo stajala i posmatrala:

"Nadam se da mi ništa nisi ukrao..." prevrnula je očima i iskezila se želeći da me otera, ali umesto toga dobila je trik na poklon. Kako sam krenuo rukom ka njenom uhu ona se trgla i izmakla: "Budi mirna" uradila je kako sam rekao i pustila me da prstima prođemo kroz njenu kosu. Bila je tako mekana i koliko god da sam se fokusirao na svoj trik njene oči koje su prikucale pogled za mene su mi oduzimali razum, a kamoli tu malu trunčicu pažnje.

Ali sam ipak uspeo.

"Izvoli" kad je u mojim rukama ugledala svoj prsten odmah me zadivljeno pogledala:

"Kako si to uspeo?" pogledala je u ruku na kojoj je bio i krenula da razmišlj o tome kad sam to uradio. Nisam planirao da joj ga uzmem, već da joj pokažem da mogu mnogo toga i nisam običan džeparoš za kakvog me smatra.

"Vidiš. Nisam sitan džeparoš... Ja sam mađioničar, pogrešno si me doživela..." sarkastično me pogledala, ne znam kako je to uspela, kao osetio sam njen sarkazam kroz te podignute obrve, njen polu osmeh i taj pogled.

"Kako da ne..."

"Am... Mislim da će ti i ovo trebati" izvukao sam njen telefon iz svog zadnjeg džepa i osmehnuo se na njene iskolačene okice.

"Je li to sve ili još nešto moje poseduješ?" namračila se.

"Posedovaću nešto mnogo vrednije, a tvoje, tako da se nisam zamarao tvojim materijalnim stvarima kad nudiš mnoge druge..." šarmantno sam joj namignuo i otisnuo nežan poljubac o njemu ruku.

"Ma nemoj"

"Uživaj u danu, i izvini još jednom za taj glupi dan, čujemo se crnooka" krenuo sam ka stepenicama kada mi je tiho sa vrata donacija:

"Ni u ludilu znaš?" izvukao sam svoj telefon i pozvao njen broj koji sam uzeo iz njenog telefona. Kad joj je zazvonio u rukama, fascinirano se javila:

"Ne budi tako mrzovoljna. Rekla si da ne razgovaraš sa lutalicama i džeparošima, a ja nisam ni jedno ni drugo.."

"Kako si učinio to imam lozinku?"

"Magija je čudo, samo nije toliko lepa kao što si ti..." namignuo sam joj dok se ona sva u zabludi uma smeškala zamišljeno. Strpao sam niz stepenice i prekinuo poziv sav srećan kao malo dete kad dobije konačno lizalicu.

~Rigel pov~

"Ko je sad ovaj?" upitala je kroz smeh.

"Ma... Kreten..." rekla sam.

"Smeškala se! A ja vrlo dobro znam taj osmeh! Rigeeel! Šta aje sa Mahirom, nema ga jedan dan ti mu već našla zamenu!" zaključaka sam stan i odmahnula glavom.

"Ovaj je samo šarmantan, ali nije Mahiru ni do kolena..."

"Pa ga zato tako šašavi gledaš! Pričaj mi sve želim da znam!" vrisnula je i gurnula me na veliki krevet, žalila sam se da sam gladna i da prvo želim doručak ali nije me pustila dok joj nisam ispričala sve od samog početka našeg poznanstva ovde.

Nastaviće se...

Azurne noći IWhere stories live. Discover now