Deveto poglavlje

940 41 0
                                    

Čak i posle sedam dana provedenih u Evropi, Samanta je još osećala posledice džet-lega. Osim toga, život u lažima bio joj je posebno težak. Činilo joj se da čak i hladnokrvni Blejk polako puca po šavovima.

Sve je bilo spremno za sutrašnji prijem, ali Samanti je bilo potrebno malo vremena da ga provede što dalje od Blejkove zahtevne rodbine. Zato se zavukla u biblioteku da ostane tamo do daljnjeg, ali ju je Blejk ipak pronašao.

„Tu si."

Blejk je izgledao sjajno u svojim elegantnim tamnim pantalonama i svetlom puloveru, koji je isticao njegova široka ramena.

„Mislila sam da si otišao u kancelariju."

Odmahnuo je glavom. „Danas nisam mogao da te ostavim."

Samanta se zbunila. „Po čemu se današnji dan razlikuje od ostalih?"

Blejk se uhvatio za grudi i odglumio da ga je strefio infarkt. „Ne mogu da verujem da si zaboravila."

Samanta se nasmejala. „Ne odriči se posla zbog tog lošeg glumatanja", našalila se.

„Stvarno ne znaš koji je danas dan, zar ne?"

Nije bio praznik, ni engleski ni američki, njegov rođendan odavno je prošao, a njen će biti tek za nekoliko meseci. „Nemam blage veze."

Blejk ju je uhvatio za ruke i prislonio ih na svoje grudi. „Danas je tačno mesec dana otkako smo u braku."

O Bože, u pravu je. To što se Blejk setio tog datuma i što mu je on toliko značio bio je jasan dokaz koliko je oholi vojvoda zapravo osećajna i romantična osoba. „Opa. Već je prošlo mesec dana." Njoj se činilo da su mnogo duže zajedno.

„Želeo bih da to propisno proslavimo."

„Šta? Želiš da proslaviš mesec dana braka?" upitala ga je i osvrnula se oko sebe da proveri da li ih neko sluša. Budući da nije mogla da dobaci pogledom do hodnika, rešila je da pitanja o njegovim razlozima zadrži za sebe.

Blejk joj je namignuo i prepleo svoje prste s njenim. „Hajdemo."

Izvukao ju je iz biblioteke, poveo je masivnim predvorjem do izlaznih vrata. „Kuda idemo?" Ovo je bio bezbrižni Blejk koji joj se dopadao.

„Napolje."

„Uh, što smo tajanstveni. Gde napolje?"

„Videćeš."

Umesto da je povede prema automobilu, Blejk ju je poveo prema štalama. „Rekla si da umeš da jašeš, je li?"

Razgovarali su o konjima po dolasku u Olbani. „Da, ali to je bilo jako davno."

„To kuda idemo nije daleko."

Sunce se konačno izborilo s oblacima i obasjalo zemlju. Prijatan topao vazduh i ptice koje su letele oko njih učinili su da se Samanta oseti mnogo bolje i rasterećenije. U štali su ih već čekala dva osedlana konja. Blejk je zahvalio dečku koji ih je pripremio i zatim mu je šapnuo nešto što Samanta nije mogla da čuje. Dete se zarumenelo, kratko pogledalo prema njoj i odmah zatim okrenulo glavu prema Blejku. „Da, gospodine", rekao mu je.

„Možeš li sama da uzjašeš ili ti je potrebna pomoć?"

Dok je prilazila tamnosmeđoj kobili, ona ju je nepoverljivo gledala. Ali pošto ju je Samanta nekoliko puta pomilovala po glavi, životinja je samo glasno zarzala, kao da je time htela da kaže: Ma, koga briga.

„Mogao bi mi dati lopovsku."

Blejk je spojio ruke i prislonio ih uz bok konja. Posle nekoliko pokušaja, Samanta je konačno uspela da ubaci zadnjicu u sedlo. Blejk je svog vranca lako uzjahao, a potom su oboje izjahali iz štale.

Nevesta do sredeWhere stories live. Discover now