Prolog

2.5K 76 14
                                    

Pogledam unazad, iako to ne volim. Tamo te često sretnem, znaš? U mnogim svojim koracima, mnogim postupcima i razmišljanjima. Čak i tada kada mi se nisi dešavao, ti si bio deo mene.

Do skoro sam mislila: "Šta nije okej sa tobom? Pobogu to je isti onaj kreten kog poznaješ, ljudi se ne menjaju, veruj, ni on nije ništa drugačiji..."

I nisam normalna, znam, nisam, jer često sebe uhvatim da razmišljam o tome kako precizno da ti opišem kako se osećam zbunjeno i sluđeno kad u mene uperiš taj svoj slatki pogled pun nekog plavetnila.
Smejala sam se drugima zbog osećaja o kom govore, onaj u kom si očaran drugim bićem, koje je sasvim obično i nimalo različito od svih ostalih, do te mere, da ti niko na ovom svetu nije bolji od te osobe, a to je nemoguće, bar je bilo za mene dok sam ih slušala.

Mislila sam da ti za taj osećaj treba neko poseban, sve dok nisam pronašla tebe. Sasvim običnog za druge, a neverovatno posebnog za mene.

Idalje mi je smešno to kako si me nasamario, a opet, tako mi je drago da jesi. Trebao ti je tren da me prevariš i nateraš me da osetim one nemirne leptiriće u stomaku, svaki put kad mislim na tebe, ne moram ni da te vidim, dovoljno je da te sretnem na dugim beskrajnim putevima svojih misli.

Sve što te čini ličnošću, sve tvoje mane i vrline, psihičke i fizičke, u sve sam zaljubljena, toliko da ne vidim dalje od tebe. I prihvatam te takvog kakav jesi, jer to je čar svega zapravo...

Oko mene je barijera u kojoj si samo ti, jedino ti postojiš i samo ti možeš da mi menjaš raspoloženja u tom mom malom svetu sačinjenom od svega tvog savršenog, do toga smo stigli?

A nekad to mrzim jer... Od tebe mi zavisi čitav dan, sve je u tvojoj moći, mrzim to što nadamnom imaš više kontrole i od mene same. Toliko sam ti se predala i prepustila, misleći- "Ma jaka sam, jer šta god da se desi, nisi mi potreban, mogu sama..." da bih na kraju došla do ovoga... život je zaista prepun čuda kada si ti u pitanju.

Prija ti kad ti ovako laskam, znam i to, moje sve usmereno je ka tebi, kao da u svojim grudima imam sopstveni solarni sistem. Ti si sunce oko kog se sve moje vrti, moj jedini centra i izvor svake toplote mog života. Čudno je to kako se nikada, i naspram svoje hrabrosti i ludosti, nisam toliko osmelila da ti sve ovo ovako saspem u lice. Da znaš. Čisto da ti bude na umu da si nečiji svet.

Kukavica sam. Ko bi rekao za mene ovako ludu i šašavu? Ali jesam. Zaista jesam kad se radi o tebi. Bilo bi mi mnogo lakše da ti sve ovo kažem, ali za to bi mi verovatno trebala duga noć puna sopstvenog bodrenja i ohrabrivanje, po koja čašica i još malo ludosti u ovoj mojoj već službenoj glavi...

I dok mislim o svemu ovome lepom na um mi padnu crni oblaci moje velike greške, koja si ti možda bio ili jednostavno nikome od nas nije bilo suđeno. Velikog greha koji mi nikada neće dati mira na ovom svetu, zajedno sa ljubavlju tvojom i njegova me grejala. Volela sam vas tako isto, a opet, tako različito. Svaki put ga se u ovoj priči o nama setim, jer nismo postojali sami kao jedinstvene dve polovine.... Moje je srce kucalo na dve strane, ne znajući da kad se nešto podeli na dva i više ne bude jedno celo, svaki deo vene.

Koračaće stopama naše gole istine....

Azurne noći IWhere stories live. Discover now