Moj zaštitnik #3

7. poglavlje

Promatrala sam svoj ormar pun odjeće i za oko mi je zapela majica s natpisom Nirvana. Imala sam poriv obući je i otići u njoj na posao. Sigurna sam da bih iznenadila hrpu ljudi kada bih se u hotelu pojavila tako obučena. Svi me znaju kao ozbiljnu Mayu, usredotočenu na posao. Maya koja se oblačila hladno, kao da svaki dan oblači svoj oklop i ponekada sam se i sama tako osjećala, ali me je taj oklop počeo gušiti. Zato sam željela promjenu. Željela sam nekako vratiti onu Mayu koju sam izgubila prije dvanaest godina, ali to je bio vraški težak posao.

Zvono na vratima me je trgnulo pa sam brzo pogledala na sat na zapešću. Bilo je sedam sati. Zar je Sebastian već došao? Nisam se uspjela niti spremiti niti popiti svoju jutarnju kavu. Kava! Sa smiješkom sam se sjetila kako mi je Sebastian jučer donio kavu. Iako je rekao kako mi nikada neće donositi kavu, on je svoje riječi brzo zaboravio kada mi je donio kavu koja mi je u tome trenutku stvarno bila jako potrebna.

Zvonjenje se nastavilo pa sam pohitala dolje i otvorila vrata. Ponovno sam bila obučena samo u majicu koja mi je jedva pokrivala stražnjicu. Sebastianove oči su se užarile dok me je odmjeravao da bi se trenutak poslije zagledao u moje oči. Bože, voljela sam kada me je tako gledao. Doslovno sam i sama gorjela pod tim pogledom.

„Radiš li to namjerno?", upitao je hrapavo. Zadrhtala sam od toga glasa.

„Što to radim?" Pravila sam se nevina. Znam na što je mislio, ali mu nisam željela odgovoriti. Prvi puta je bilo sasvim slučajno, a sada sam ga samo željela prekinuti da mi otkine zvono jer je doslovno sjeo na njega. Ili sam ja samo tako željela vjerovati. Ponekada sam bila zbunjena zbog ovoga muškarca, a tu sam slabost mrzila.

„Zašto si već došao? Nisam još niti doručkovala niti kavu popila."

„Pola osam je. Tada uvijek ideš na posao."

„Sedam sati je, Sebastiane", rekla sam i pokazala mu svoj sat na zapešću. On se namrštio dok je gledao prvo moj sat, a onda svoj. Izdahnuo je i počeo namještati svoj sat. Zagrizla sam usnicu kako se ne bih nasmijala.

„Uđi unutra i pričekaj dok se ja spremim." Ostavila sam vrata otvorenima kako bi ušao dok sam se ja vratila u svoju sobu kako bih se obukla. Nekoliko trenutaka sam stajala ispred ormara u potrazi za nekom pristojnom odjećom, a onda sam ugledala svoje uske traperice visokoga struka koje već neko vrijeme nisam nosila. Jedva sam ih navukla na sebe jer su već sada temperature počele opasno rasti. Do podna bi mogle skočiti i do trideset pet. Poslije ću se brinuti kako ću skinuti ove traperice sa sebe. Mrzila sam nositi traperice ljeti, ali ovo radim samo zbog gospodina dolje. Željela sam gledati kako mu plave oči gore jer mi nije pobjegao pogled koji mi je jučer uputio zbog čega me je oblilo veliko zadovoljstvo.

Obukla sam običnu pamučnu majicu koju sam stavila u hlače i na noge sam obula sandale na visoku petu. Odmjerila sam se u ogledalu i zadovoljno kimnula. Sada se više ne osjećam kao da imam prokleti oklop na sebi. Kosu sam raščešljala i svezala je u punđu. Pogledala sam svoje čisto lice i odlučila ga ostaviti takvoga. Rijetko sam se kada šminkala, a sada definitivno nisam to željela. Ne želim da mi se šminka topi na licu.

Pokupila sam svoju torbicu i mobitel i sišla dolje. Očekivala sam da ću ugledati Sebastiana kako nam ponovno pravi doručak, ali je on zurio kroz prozor dok je razgovarao na mobitel. Svoje stvari sam ostavila na kauču u dnevnome boravku te sam se posvetila pravljenju kave. Osjećala sam njegov pogled na svojim leđima zbog čega sam se zadovoljno nacerila. Namjerno sam se izdizala dok sam uzimala šalice i točila nam kavu. Okrenula sam se prema njemu sa šalicom i podignula je kao da ga pitam želi li. Polako je kimnuo glavom dok je nastavio svoj razgovor.

„Želiš li i ti nešto pojesti?", upitala sam ga dok sam mu odlagala kavu na kuhinjski stol. Nekoliko je trenutaka razmišljao pa kimnuo glavom.