Kejt POV
Stojim ispred svoje kuće ,sasvim žalosna. Vratili smo se iz Dubaija. Tako je kratko trajalo,nisam ni stigla uživati. Nadam se da ću se što prije vratiti.
Otključam vrata i zaputim se u svoju sobu. Bacim se na krevet i opustim. Predobar osjećaj, kao da sam opet spojila dva dijela svoje duše. Baš ono što mi je i trebalo ,malo samoće.
Nikada više misli nije prolazilo kroz moj um nego posljednjih pet dana. Konstantno sam pod nekim teretom. Da ne pričam o tome koliko me put iscrpio.
Krajičkom oka pogledam u sat.Nisam ni shvatila da je zapravo toliko kasno. Za pola sata je ponoć. Trebala bih se istuširati.
Odmah ustanem i izvučem se iz odjeće. Užurbano uđem u kupatilo i bacim se pod tuš. Konačno. Potpuni mir.
Kapljice padaju na moje tijelo spuštajući se skroz do nožnih prstiju. Osjećaj čistine me obuzme i sva se naježim. Nešto ovakvo mi je trebalo.
Izađem iz tuša, kada napokon završim,jer je voda postala hladna.
Odjednom ,trzne me buka. Dolazi iz dnevnog boravka. Jedva progutam pljuvačku koja mi se nakupila u grlu.
Drhtavim nožicama krenem niz stepenice obazirući se oko sebe. Nema ničega.
Uđem u kuhinju i ugledam otvoren prozor. Sigurno je vjetar duvao ,to me i jeste prepalo.
Kao da začujem zvuk nečijeg hoda ,otiskuje se po parketu.
Mahinalno se okrenem. Stavim ruku na prsa i udahnem. Samo sam paranoična.
Poželim da zavrištim kad osjetim kako me nečija ruka steže oko struka dok mi drugu drži na ustima.
Pokušavam da ze izvučem i bacam se na sve strane. Ali gada to ni ne dotiče. Dođavola. Ugledam savršenu priliku na kuhinjskom stolu ,kako se presijeva na mjesečevom svjetlu, pozivajući me.
Zgrabim nož i samo ga zabijem u osobu iza sebe. Odmah se odmaknem od njega i krenem da trčim na drugi sprat ,ali me grubi dlan steže oko nožnog zgloba i povlači nazad. Glavom trehnem od stepenicu od čega mi se zacrni pred očima i gubim snagu.
Prepustim se. Ne mogu više da se opirem. Osjetim kako me čvrsto drži ispod nogu i leđa.
Shvatam da je blizu vrata jer svjež večernji zrak dopire do mene.
Strah sve više kruži u meni ali ne nadjačava moju nemoć.
Iznenada ,osjetim kako padam na tlo. Udarac i nije bio toliko jak ,koliko onaj od maloprije.
Čujem razne zvukove. Jedvito otvorim oči i ne znam koliko srećna mogu biti zbog prizora ispred sebe.
Napadač izlazi iz moje kuće ,bježi. Nakon što je dobio silne udarce ,ostavljao je krv za sobom. Kapljice su ostale sve od hodnika pa prema pločniku.
Ali i moj spasitelj se zatetur unazad. Vidim kako protrese glavom i spušta se do mene.
Obuhvata me svojim rukama i pomaže mi da ustanem.
"Ja.. dobro sam", ispresijecano kažem.
"Sigurno?"
"Da. Ti.. Ti si me spasio" ,moj glas pukne i shvatim da je kasnio za minut ,ja sada ne bih bila ovdje.
"Šš ,malena" ,privuče moju glavu na svoja prsa . Jednu ruku drži u mojoj kosi, a drugom prelazi preko mojih leđa.
Osjećam se sigurno.
"Hvala ti ,Alex".
Odmakne se od mene idalje me rukama držeći oko struka.
Njegov pogled mi je sada bio ljepši nego ikad, ali zamućen.
YOU ARE READING
Game or not?
Romance"Postoje bića čija je sudbina da se sretnu. Gdje god da su. Gdje god da idu. Jednog dana oni se opet sretnu. Tako vjerujem i u našu sudbinu. Jednog dana opet ćemo se sresti. Gdje god išli. Gdje god pošli. Uvijek ćemo se sresti. " Ona je nježna djev...
